Bilo mi je malo neobično posjetiti Lukomir radnim danom, ali to je bio jedini termin koj je odgovarao gostima iz Austrije. Planirana je bila ruta Umoljani-Obalj-Lukomir-Umoljani. Iako je u pitanju malo selo, priča o Umoljanima ima puno. Možda su to samo legende, a možda u njima ima i istine. U svakom slučaju lijepo ih je čuti. Prva počinje par stotina metara ispod sela, gdje se nalazi nekropola umoljanskih stećaka. Legenda kaže da su to nadgrobni spomenici dvojim svatovima. Jedni su vodili mladu, a drugi su pošli po nju, te su se tu sreli, sukobili i poubijali.
Eto došlo vrijeme da se ponovi via ferrata preko Strugova. Prošla nam je ostala u prilično "mokrom" sjećanju jer nas je cijelim putem pratila kiša. Istina, i ovaj put je u popodnevnim satima neki meteorolog spmenuo mogućnost kiše i grmljavine, al ko još njih sluša :). Krenuli smo iz pravca Pazarića prema Kraljevcu. Vedro nebo i prilično topao dan. A što je najvažnije raspoloženje na nivou. Prvi dio puta, preko vojnog poligona smo bili na čistini i sunce nas je nemilosrdno pržilo. Samo što smo ušl u šumu, vrelinu sunca je zamjenila sparina i teško se disalo. Ipak, to nam nije uspjelo ukloniti osmjehe sa lica, i uz lagani razgovor kilometri su ostajali iza nas.
Poslije duge, ramazanske pauze čovjek baš poželi planinu. Nekako se jedva čeka taj prvi slobodan vikend, ujutro se porani i onda nas "obraduje" pljusak. Kako smo planirali lakšu, kružnu turu po Sarajevskom Ozrenu, a vani je bilo prilično toplo odlučili smo da nam kiša neće pokvariti planove. Kada smo krenuli put Nahoreva pljusak je već bo prestao. Doduše bilo je prilično oblačno, ali samo nek ne pljušti. Planirali smo da od Draganove kolibe, preko Sedam vrela odemo do Bukovika, a zatim se preko Skakavca vratimo na isto mjesto. Interesantno je, da je zemlja bila poslije onakvog pljuska skoro potpuno suha. Čak i na travi nije bilo puno vode tako da smo mogli skinuti gamaše.
Sajama 6542 m, najvisi vrh Bolivije.
Nakon nekoliko godina intenzivnog planinarenja po Koloradu doslo je vrijeme za provjeru svih spremnosti kako fizicke tako i one najvaznije mentalne snage. Zelja mi je bila za jednom avanturom u pravom smislu rijeci, znaci onako izvorno u alpskom stilu bez vodica i komercijlne logistike. U predhodnom boravku u Meksiku dogovorio sam se svojim drugom i penjackim partnerom Juan Livingstonom da se zaputimo u Boliviju i pokusamo izaci na vrh Sajame, najviseg vrha u toj juznoamerickoj zemlji.
Postoji legenda da na planini Visočici ima polje bouldera, na kojem penjači mogu uživati po cijeli dan. Čak smo otprilike i znali njegovu lokaciju. Desno od Crvenog kuka, pa preko sedam gora i sedam dola... Izgledalo je da postoje dobre šanse da je legenda istinita i odlučili smo da jedan cijeli vikend odvojimo i pretražimo te krševite dijelove Visočice. Subota ujutro, autima smo došli do Puzimskog groblja da bi smo uštedjeli u vremenu.
Već tradicionalno, barem jednom godišnje napravimo planinarsku turu sa Akademijom borilačkih vještina Bushido. Obično to bude kondiciono zahtjevna tura, pa je ove godine izbor pao na Čvrsnicu iz Dive Grabovice. Noćenje smo rezervisali u planinarskom domu Vilinac. Iz Sarajeva smo krenuli nešto iza 5 ujutro prema Blidinjskom jezeru i aute smo parkirali kod motela Hajdučke vrleti, a zatim nas je kombi PD Vilinac prebacio u Divu Grabovicu.
Ranog subotnjeg jutra 30. maja, 50 planinara/ki je krenulo u pohod Prenj planini. Sunčano jutro je obećavalo sjajan dan, kako kaže poslovica "po jutru se dan poznaje".
Početna tačka treking ture je bilo Rujište, koje se nalazi na 1.050 mnv poviš Mostara, koje je zimi skijalište, a ljeti odlično utočište od nemilosrdnog hercegovačkog sunca. Temperature su oko 10 stepeni niže u odnosu na Mostar. Ujedno je i jedna od poznatijih, ali i lakših ulaznih tački u planinu Prenj.
Prenj je najsurovija, ali i jedna od najljepših bh. planina koju mnogi zovu "hecegovačkim Himalajima".
Page 38 of 94