Prvi dan je jeseni. Dani više nisu tako topli, a još su prilično dugi i nekako mi je ovo najljepši dio godine za malo duže ture. Zato je izbor pao na Treskavicu, Baletine vode-Barice-Đevigrad. Još dok smo se spuštali sa Bjelašnice prema selu Rakitnica počeli smo uživati u igri jutarnje magle i zraka sunca koje su činile taj prizor nestvarnim.
Ovom prilikom bi pojasnili i jednu grešku koju smo napravili prilikom kreiranja popisa 2000+ vrhova na Treskavici. Kao što znate uslov da bi neki vrh bio dodat u Challenge 2000+ jeste da bude označen na karti trigonometrom ili tačkom i da bude upisana nadmorska visina preko 2000 metara.
Na neke ture, bez obzira koliko lijepe i nezahtjevne bile nije lahko otići zbog loših pristupnih puteva. Takve su uglavnom ture na planini Zelengori, pogotovo one u njenom centralnom dijelu. Pristup Orlovačkom jezeru je moguć iz dva pravca: iz pravca Kalinovika preko sela Jelašca i iz pravca Čemernog prijevora.
Poslije dugo vremena opet dođe red na Treskavicu. Izuzetno lijepa, bogata vodom, ali zbog njene ratne istorije i dosta minsko sumnjivih područja mnogi je i dalje izbjegavaju.
Ovo je prva, od zadnje tri ture na Vranici da se uopšte vidi nebo. Čak šta više dan je bio prekrasan. Valjda smo iz tog razloga i prvi put vidjeli nekoga u naplatnoj kućici na ulazu na Prokoško. Platismo 2 KM po osobi za ulazak, a nekako mi se učini puno dati 10KM za auto zbog par stotina metara koliko bi mogao još voziti kroz selo.
Planina zna biti okrutna, i koliko god bili svjesni toga može vas iznenaditi. Planove nekada morate promjeniti, prilagoditi se ili čak skroz odustati od njih. To smo se uvjerili i ovog vikenda.
Uspon na Mont Blanc (4810 m), najviši vrh u zapadnoj Evropi, svake godine privlači planinare iz cijelog svijeta. Ova impresivna i impozantna planina na granici Francuske i Italije, s veličanstvenim vrhom na krovu Alpa, za olovske visokogorce bio je izvodljiv cilj.