Škrlatica

Škrlatica, kraljica slovenskog visokog gorja Škrlatica (2.740 m) drugi je najviši vrh Slovenije. Kod domaćih visokogoraca uživa poseban status, s razlogom je nazivaju kraljicom slovenskog visokog gorja. Uspon na ovaj vrh jedan je od zahtjevnijih planinarskih uspona u Julijskim Alpama. Iako nije riječ o klasičnom alpinističkom smjeru, završni dio uspona vodi kroz vrlo strm i mjestimično izložen stijenski teren, koji je na pojedinim dionicama osiguran klinovima i sajlama. Tome treba dodati i veliku visinsku razliku od oko 1.740 metara koju treba savladati. Sve zajedno čini Škrlaticu vrlo zahtjevnom, ali i izuzetno atraktivnom planinarskom turom. Na polaznom putokazu ispred Aljaževog doma u Dolini Vrata stoji podatak da do vrha treba oko šest sati. Uspon je gotovo konstantan, bez dužih ravnih dionica, a posljednjih sat i po do dva sata vodi kroz strm i djelimično osiguran stijenski teren. Veći dio staze izložen je suncu i gotovo da nema prirodne hladovine. Na uspon krećemo od Aljaževog doma, koji se nalazi na 980 metara nadmorske visine, u šest sati ujutro. Rani polazak bio je nužan kako bismo najveći dio uspona prošli prije visokih dnevnih temperatura. Kompletna staza je dobro markirana. U ovo doba jutra iz Doline Vrata kreću brojne grupe planinara prema okolnim vrhovima – Triglavu, Stenaru, Škrlatici i drugim ciljevima. Prvi dio uspona, od Aljaževog doma do Bivka IV, koji se nalazi na približno 2.000 metara nadmorske visine, vodi strmom šumskom stazom. Za ovu dionicu bilo nam je potrebno oko tri sata hoda, uz nekoliko kraćih pauza. Bivak IV nalazi se s lijeve strane staze i do njega se od putokaza stiže za svega nekoliko minuta. Od Bivaka IV počinje prava visokogorska staza. Na više mjesta potrebno je savladati sipar, koji je ponegdje i neznatno eksponiran. Nakon izlaska iz zone šume, otvaraju se sve širi i impresivniji pogledi. Posebno je atraktivan pogled prema sjevernoj stijeni Triglava, koja iz ove perspektive djeluje monumentalno. Ovaj dio uspona završava dugom dionicom grubog sipara. Sunce je već visoko, približava se podne i temperatura postaje sve viša. Ispod same stijene Škrlatice pravimo dužu pauzu. Spremamo štapove, stavljamo pojaseve i kacige i pripremamo se za najzahtjevniji dio uspona. Ulazak u stijenu odmah mijenja karakter ture. Za napredovanje je potrebno koristiti i ruke. Prvi dio stijenskog uspona nije osiguran i sadrži veći broj izloženih detalja. Uspon je zahtjevan i fizički i psihički, posebno ako se ima na umu da smo do tog trenutka već hodali gotovo pet sati i savladali oko 1.400 metara visinske razlike. Ono što je na početku ture izgledalo kao daleki cilj sada je pred nama – ali upravo sada počinje najzanimljiviji dio uspona. Osiguranja su postavljena na pojedinim kritičnim mjestima, uglavnom u vidu klinova, metalnih gazišta i kraćih sajli. Prema mišljenju domaćih planinara, ona su dovoljna za sigurno savladavanje stijene, mada bi se o rasporedu i količini osiguranja svakako moglo raspravljati. U svakom slučaju, riječ je o vrlo atraktivnom i ozbiljnom visokogorskom terenu, gdje treba biti koncentrisan na svaki naredni pokret. Iako je sezona penjanja u punom jeku, Škrlatica nije pretjerano frekventna planina. Tokom našeg uspona susreli smo samo jednu grupu visokogoraca iz Hrvatske i dvoje samostalnih planinara. U ovakvom stijenskom terenu to nam je i odgovaralo – barem nije bilo mnogo mimoilaženja na izloženim dionicama. Nakon gotovo dva sata provedena u stijeni, konačno stižemo na vrh. Pogled sa Škrlatice potpuno potiskuje umor, a u mom slučaju i adrenalin (kojeg Adisa i Hasna nisu ni spomenule) koji se nakupio tokom uspona. Pred nama su se otvorile gotovo cijele Julijske Alpe, Kamniško-Savinjske Alpe, Karavanke, svi veliki vrhovi slovenskih Alpa. Čovjek na ovakvom mjestu na trenutak zaboravi koliko je energije potrošio da bi do njega stigao. Na vrhu ostajemo više od sat vremena. Vrijeme je odlično, vidljivost izvanredna, a prizor koji nas okružuje vrijedi svakog metra savladanog uspona. Na samom vrhu nalazi se veliki metalni križ, jedan od prepoznatljivih simbola Škrlatice. Međutim, taj križ nije samo obilježje na vrhu planine. On je istovremeno i spomenik s gotovo stogodišnjom i vrlo burnom historijom. Prvi križ na Škrlatici postavili su članovi Turistovskog kluba Skala 1934., u spomen na svog poginulog prijatelja i sve planinare koji su izgubili život u slovenskim gorama. Nakon Drugog svjetskog rata na njega je postavljena i spomen-ploča posvećena poginulim partizanima. Nakon slovenske nazivisnosti, 1996., postavljen je novi križ-spomenik visine oko 4 m, koji je replika križa iz 1934., kao spomenik ljudima koji su svoje živote izgubili u planinama. Silazak je istom stazom, ali ni približno nije jednostavan kao što bi se moglo očekivati. Na brojnim mjestima potrebno je otpenjavanje, zbog čega zahtjevnost stijenskog dijela nije ništa manja nego pri usponu. Do Aljaževog doma spuštamo se oko šest sati, uz dosta pauza. Na silasku su nam planinarski štapovi bili od velike pomoći, posebno na siparu i dugim strmim dionicama. Ukupno smo prešli oko 16 kilometara, uz približno 1.740 metara savladane visinske razlike. Na Škrlaticu se ne ide po lošem vremenu, a posebno ne po mokroj stijeni. Zato prije polaska treba pažljivo pratiti vremensku prognozu i procijeniti vlastite mogućnosti. Jednako važno je ponijeti dovoljno vode. Na ovakvoj turi, posebno tokom toplih ljetnih dana, četiri litre vode po osobi nisu pretjerivanje. Nakon povratka u dom slijedi zaslužena okrepa, razmjena fotografija i, kao i uvijek nakon dobrog planinarskog dana, prepričavanje doživljaja i detalja uspona. Tek tada, kada se umor počne pretvarati u zadovoljstvo zbog postignutog cilja, postaje potpuno jasno zašto Škrlaticu Slovenci nazivaju kraljicom slovenskog visokog gorja. I zaista – taj naziv joj savršeno pristaje.