Bobotov kuk - Lučin vrh - Uvita greda

Durmitor: Bobotov kuk – Lučin vrh – Uvita greda Bobotov kuk (2523 mnv) najviši je vrh Durmitora i jedan od najposjećenijih visokogorskih vrhova Dinarskog gorja. Zajedno s dva susjedna vrha, Bezimeni vrh (2487 mnv) i Đevojka (2440 mnv), čini impresivni stjenoviti greben poznat kao Soa nebeska, koji se izdiže oko 800 metara iznad okolnog terena. Uspon započinjemo sa Sedla (oko 1900 mnv), pristupne tačke koja se najčešće koristi za uspon na Bobotov kuk. Budući da je penjačka sezona uveliko trajala, a na Durmitoru je bilo mnoštvo planinara iz cijele Evrope, parkiranje neposredno na Sedlu bilo je praktično nemoguće, pa smo, kao i mnogi drugi, automobil ostavili nešto dalje od polazne tačke. Durmitor je nacionalni park, a ulazak u park naplaćuje se 5 eura. Sa prevoja Sedlo staza u početku vodi blagim usponom prema podnožju Uvite grede, gdje dolazimo do eksponiranog dijela osiguranog sajlom. Nakon toga slijedi nešto strmija dionica koja završava na prevoju Uvite grede. Odavde ulazimo u Valoviti do, gdje naredna približno tri kilometra nema većih uspona. Napredujući kroz Valoviti do prema jezercetu Zeleni vir, pred nama se otvaraju sve širi pogledi na Zubce, Bobotov kuk, Minin bogaz i okolne vrhove Durmitora. Do samog jezera silazimo s Trojnog prevoja, s kojeg se otvara impresivan pogled prema Šarenim pasovima. Na ovoj dionici sasvim je uobičajeno susresti manje grupe divokoza. Očigledno su navikle na prisustvo planinara, pa se često zadržavaju u blizini staze i ne pokazuju pretjeranu želju za bijegom. Od Zelenog vira započinje ozbiljniji uspon, kojim savladavamo oko 300 metara nadmorske visine. Uspon završava na sedlu Velika previja (2351 mnv), smještenom između Bobotovog kuka i Lučinog vrha. S ovog mjesta moguće je, pri povratku, nastaviti direktno prema Žabljaku dugim siparom. Od Velike previje nakon blagog uspona, prolazeći ispod južne padine Bobotovog kuka, izlazimo na Škrčki pogled (2420 mnv), jedan od najljepših vidikovaca i prevoja na Durmitoru. Pred nama se otvara veličanstven pogled na dolinu Škrčkih jezera, u kojoj se nalaze Veliko i Malo Škrčko jezero. Sa južne strane jezera oivičavaju Prutaš i Šareni pasovi, dok se u neposrednoj blizini uzdiže grandiozna stijena Đevojke. Od Škrčkog pogleda trasa nastavlja uskim i mjestimično eksponiranim putem iznad doline Škrčkih jezera. Nakon toga, dolazi stijena, sklapanje štapova i upotreba ruku. Staza je na najzahtjevnijim mjestima dobro osigurana, pa završni dio uspona zahtijeva koncentraciju i sigurnost u kretanju po stijeni. Zbog velike gužve, na više mjesta bilo je potrebno sačekati planinare koji su se spuštali s vrha. Upravo zbog takvih susreta na eksponiranim dionicama i mogućnosti odrona kamenja, kaciga je svakako poželjna. A onda – Bobotov kuk. S vrha se pruža riječima teško opisiva visokogorska panorama kompletnog masiva Durmitora. Prema sjeveru se nižu Rbatina, Čvorov bogaz, Mali i Veliki Međed, Terzin bogaz, Savin kuk, Šljeme, Zupci i brojni drugi vrhovi. Na južnoj strani dominiraju Đevojka, Šareni pasovi, Prutaš i Gruda, dok se duboko ispod njih prostire dolina Škrke s oba Škrčka jezera. Prema zapadu se vide Volujak, Bioč i Maglić. Povratak je istom stazom. Međutim, budući da je pred nama bio dug ljetni dan, odlučili smo ga dodatno iskoristiti i popeti još dva vrha koja se nalaze u neposrednoj blizini glavne trase. Prvi je Lučin vrh (2396 mnv), do kojeg s Velike previje stižemo za petnaestak minuta. Uspon je relativno jednostavan i predstavlja svojevrsni kratki odmak od glavne trase prema Bobotovom kuku. Drugi je Uvita greda (2199 mnv), ispod koje smo prošli na samom početku ture. Uspon na ovaj vrh znatno je zahtjevniji od onog na Lučin vrh. Radi se o vrlo eksponiranoj kamenoj ploči, uz čiju je desnu stranu, neposredno iznad strme litice, postavljena sajla. Domaći planinari ovaj uspon smatraju svojevrsnom feratom i za njega koriste odgovarajuću opremu. Posebnost ovog osiguranog uspona jeste način na koji je sajla postavljena – direktno na stjenovitu ploču, tako da njeno korištenje podrazumijeva gotovo potpuno sagnut položaj planinara. Zbog toga je potrebno dodatno obratiti pažnju na ravnotežu i način kretanja. Ovaj zahtjevni uspon pažljivo su propratile i dvije divokoze koje su nas čekale na prevoju ispod Uvite grede. Pogled s vrha Uvite grede u predvečerje bio je svojevrsna završnica dana. Svjetlost koja je polako mijenjala boje durmitorskih stijena upotpunila je fascinantne slike koje smo tokom cijelog dana akumulirali. Ukupna dužina ove proširene trase, s usponima na Bobotov kuk, Lučin vrh i Uvitu gredu, iznosila je oko 13 kilometara, uz ukupno savladanu visinsku razliku nešto veću od 1100 metara. Uz mnoštvo pauza, razgledanja i fotografisanja, turu smo uspjeli „razvući“ na više od osam sati. Nismo žurili. Između ostalog, željeli smo dočekati zalazak sunca na Sedlu. I upravo je taj završni prizor bio još jedna nestvarna scena koju smo pridodali ovom dugom i izuzetnom danu na Durmitoru.