Alpinizam u Veležu do pola svet, a od pola proklet

Impresivna stijena Veleža slikana od lovačke kuće

Kada putnici putuju kroz Mostar ka jugu naše zemlje, vide jednu poprilično pitomu planinu koja se s lijeve strane izdigla iznad grada Mostara.

To je naš Velež. S ove južne strane, on je pristupačan i pitom. Dosta ljudi i ne zna za njegovu onu ljepšu, divlju i suroviju stranu. To je njegova sjeverna strana koja se otkriva iz pravca Nevesinja. Najduža stijenska barijera na Balkanu, dužine 13 km i visine 400 m, zaista je jedno od najimpresivnijih prirodnih bogatstava Evrope.

Velež sam već penjao prošle godine. Bio je to Sonjin smjer na lijevoj strani Veleža, u stijeni Sfinge. Međutim, srce me je stalno vuklo u stijenu Botina, gdje je stijena najbolja i gdje se nalaze svi alpinistički klasici na Veležu. Kada pričamo o alpinizmu na Veležu, kroz njegovu srž, smisao i filozofiju proteže se jedno ime – Muhamed Šišić Hamo. Insan, vizionar i pionir. Otvorio je eru penjanja na Veležu i podario nam neke od najljepših linija. Jedan od njegovih najvećih klasika jeste zapravo Ilijin smjer. Dugo sam razmišljao i sanjao o ovom smjeru, ali nikako da se poklope vrijeme i partner za ovaj izazov. Na moju sreću, pristao je čovjek s kojim bih smio ući u svaku stijenu i smjer, Edin Zuhrić. Ponoviti Hamin smjer, s Haminim učenikom, na Haminom Veležu – to je zaista posebna čast.

Nakon kratkih dogovora, odluka je pala da pokušamo sve odraditi u danu. Teško je čuti zvuk alarma u 3 sata ujutro poslije naporne radne sedmice, osim ako ideš penjati na Velež. Pakujem stvari, spremam opremu. Mnogo je kalkulacija oko toga šta sve ponijeti. Da li ćemo stići popeti u danu? Hoću li biti spor ako ponesem previše stvari? Već u 4 sata Edin dolazi po mene i krećemo put Nevesinja. Put je zaista dug i, uz kratke pauze usput, dolazimo do Lovačke kuće u 8 sati. Tu srećemo grupu italijanskih speleologa koji se spremaju za odlazak u jamu. Razmjenjujemo koju riječ i upućujemo se prema stijeni.

Alpinizam u Veležu do pola svet, a od pola proklet

  • Distance: 6.7 km
  • Elevation Gain: 331 m
  • Duration: 0s

Zapričali smo se na putu koji vodi kroz šumu do amfiteatra. Ruksaci su teški, gledamo ispred sebe. Nakon sahatak vremena hodanja izlazimo iz šume. Dok su nam glave oborene prema dole, pazeći kako i gdje stati, iznad nas se uzdigla stijena. Glavu dižemo prema gore, a stijeni nikada kraja. Izgleda strašno. Čovjek se osjeća tako sitno i nemoćno. Stijena se nadvisila nad nama kao da hoće da nam pokaže koliko smo nebitni u ovom univerzumu. Leptirići su proradili u stomaku i samo razmišljam o smjeru. Samo je potrebno da počne penjanje i onda sve dobije smisao. Nestanu sva nervoza i strah i počinje uživanje. Ovo savršeno jutro pod Veležom uljepšavaju tri srne koje smo preplašili u njihovoj jutarnjoj ispaši. Potrebno je sada doći do smjera u ovom svemiru od planine. Pripremio sam se dobro i veoma brzo uočavam liniju.

Idem prvi prema smjeru, nešto me vuče. Toliko sam čitao i slušao o njemu i samo čekam da se pogledamo. Edin je iza mene i bori se s usponom kroz strmu travnatu padinu. Vadim mobitel i slikam ga, u pozadini nekoliko požara. Prva dužina je veoma lagana, nekih 50 m ocjene II do III. Edin predlaže da se odmah navežemo, a ja ga ubjeđujem da je baš lagana. Već je pola 11 i svaka minuta je dragocjena. Soliramo prvu dužinu, koja nas zagrijava za sve što dolazi. 

Lijevo: linija smjera; Desno: ptice na ulazu u smjer


Stavljamo pojaseve i opremu. Izvlačim klinove iz ruksaka koji su dobro isavijani od zabijanja i iskucavanja u prethodnim usponima. Kompleti, čokovi, frendovi, trakice, prusike. Gledam u Edina, koji mi djeluje pomalo zabrinuto. Pokreti u stijeni će mu to raspoloženje promijeniti, pa će poslije par dužina biti najsretniji insan na ovom svijetu. Prva dužina je ocjene V+, ali izgleda dosta teže. Vidimo dva stara klina. Edin ulazi u prvu dužinu, koja počinje naslaganim pločama. Zatim smjervodi desno, djelimično kroz kamin, koji onda prelazi u blagi prevjes, te nakon dolaska do rupe prelazi ulijevo do štanda. Nakon nekih 5 metara od drugog starog klina Edin zabija novi klin. Po običaju pita kakav je ovaj. Bio je solidan. Zatim dolazi težina ove dužine. Zeza se Edin kako ove Hamine petice i nisu tako lagane. Edin izbjegava kamin koji ne voli penjati i bori se kroz blagi prevjes. Zatim se zaglavljuje u gornjem dijelu kamina. Zakucava jos jedan klin momački, cijeli Velež odzvanja. Krećem da penjem, i dolazim do njegovog prvog zakucanog klina. Uzimam ne tako dobar hvat i počinjem udarati po klinu ne bi li popustio. Ni da ga takne. Halal mu bilo, pomoći će nekome. Prebacujem se odmah u kaminsko penjanje desno. Nisam toliko dobar penjač kao Edin, pa nemam pravo da ne volim kamine. Iskucavam jedva drugi klin i kroz par minuta sam kod Edina. Sa osmijehom na licu mi govori: „Jesi vidio ti Hamine petice?“

Prva dužina

Druga dužina je moja, lakša, težine IV. Tamam da malo odmorimo. Uzimam opremu i odmah krećem dalje. Idem blago ulijevo do kraja police, a onda pravo preko kršljivih malih polica. Edin me očinski savjetuje da penjem pažljivo i stavljam međuosiguranja. Dalje nastavljam travom do
uočljive prevjesne pukotine, koja je detalj ove dužine smjera. Tražim najbolje mjesto gdje ću vidjeti svog partnera i biti zaštićen od eventualnog pada kamenja. Pravim dobar štand za koji koristim tek kupljenu prusiku. Edin dolazi do mene za par minuta i zajedno gledamo sljedeću dužinu. Edin je jasan, ići će pravo preko prevjesa jer mu tu stijena izgleda najbolja.

Pogled i štand druge dužine


Edin ulazi u dužinu, penje lagano prvi dio i dolazi do izrazito teškog dijela. Odlazi desno, gdje je uspio zakucati mali klin za međuosiguranje, te preko prevjesa izlazi vani. Sve je to izgledalo veoma lagano. Plan je bio da pravimo štand po izlazu jer slijedi mali prevjes, koji je druga najteža dužina. Edin napreduje dalje i uže teče veoma brzo. Skoro je pri kraju i uzvikuje ponovo: „Štand!“ Lijepi su ovi trenuci kada si obuzet samo stijenom. Zaboraviš na sve druge probleme, komplekse, strahove.
Samo borba sa stijenom ispred. Krećem za Edinom. Prvi dio ploče je bio poprilično lagan. Zatim idem blago udesno prema prevjesnoj pukotini gdje je Edinov klin. Nikako ne mogu da se ustimam lijepo da izbijem taj klin. Dosta snage u prstima mi je potrošilo to iskucavanje. Za prelazak preko prevjesa uzimam dva kamena desnom rukom u pukotini, koji djeluju odlomljeno. Izgledaju čvrsto dok ih trzam. Vjerovat ću im. Uzimam ih čvrsto, desna noga visoko ispod mene, lijeva u flagu dok pravim tenziju tijelom. Lijeva ruka daleko na malu ljuskicu. U tom momentu desna ruka je samo izletjela iz pukotine, a kamenje se osulo ispod mene. Desnom nogom guram dobro nožište i bolje hvatam ljusku. Mijenjam noge i desnom rukom hvatam neki sloper. Iako je hvat izletio, uspio sam ostati na stijeni. Smrad smrvljenog kamena svuda oko mene. Po izlasku vidim da je Edin riješio odmah i drugi detalj. Mali prevjes u čvrstoj stijeni. Tu zastajem malo. Puls od adrenalina počinje da divlja. Za par minuta sam kod Edina i pričam mu šta se sve desilo. Edin je sretan što ja vodim sljedeću kaminsku dužinu.

Edin u trećoj detaljnoj dužini


Uzbuđen sam što vodim sljedeću dužinu. Stavljam frend na ljusku na ulazu. Edin predlaže da ne penjem kaminski, ja kažem da ću razmisliti. Pokušavam Edinovu zamisao i djeluje mi teška. Uglavljujem tijelo u uski kamin. Zakucavam mali klin za tehničko penjanje. Desna noga na dobro gazište ispod sebe, lijeva ruka na sloperu, te lijeva noga na visoko nožište. Desna ruka ispod sebe i ustajem na lijevu nogu. I već sam izašao iz težine ove dužine. Laganim penjanjem dolazim do velikog drveta u smjeru! Bajram! Sve mi je laknulo. Gledam stijenu Veleža koja se ovdje otvorila u svojoj ljepoti. Bože, hvala Ti. Osiguravam Edina koji dolazi do mene, ponovo žaleći se na kaminsko penjanje. Obojica smo očarani ljepotama pogleda koji se pruža s ovog mjesta. Dobar štand i odlična prilika za malo okrepe.

Uski kamin i pogled sa štanda


Odavde smjer vodi desno preko velike, široke travnate police. Očaran sam ovom policom još od fotografija prethodnih penjača. Molim Edina da preuzmem vođenje ove dužine, na šta on pristaje. Polica je široka nekih 1,5 m i duga 20-ak metara. Penjanje je lagano, II/III težine. Zaista mi je to bila najljepša priječnica u dosadašnjem penjačkom iskustvu. Prelazimo ovu dužinu veoma brzo.

 

Široka travnata polica

 

Zatim su uslijedile dvije laganije dužine. Prva, koju je vodio Edin, ide kroz čvrsti žlijeb. Tu smo ostavili klin koji je naš drug Asmir poklonio da se ostavi u stijeni Veleža. I druga, koja ide preko tri travnate police, koju sam vodio ja. Izašao sam pod veliku ploču i linija smjera više nije bila logična. Bio sam pri kraju užeta i Edin je došao do mene. Sve je izgledalo jako teško i rizično. Edin je otišao da pogleda lijevo i nije našao nijedan stari klin. U ovakvim težinama nemoguće je da nije ostalo
ništa od opreme. Edin me je osiguravao, a ja sam otišao desno i naišao na stare klinove. Back on the track! Pravim štand ispod kosih, razvedenih ploča. Vidimo mnoštvo klinova. Edin izvlači cijelih 60 metara užeta ovaj put. Krećem za njim. Prvi dio je veoma lijep i čvrst za penjanje. Zatim dolazi laganiji dio s travom. Pa onda pomalo prevjesna ploča. Zatim ide kratko penjanje po čvrstoj stijeni i prečenje ulijevo. Tu sam već blizu Edina, koji mi objašnjava svoju betu. Gledam ispod sebe u 300
metara ambisa. Kao da penjem negdje u Alpama. Uzimam policu s obje ruke i prečim ulijevo po veoma malim nožištima. Zatim veoma dobar krimp i lijeva noga visoko. Adrenalin radi. Kako lijepo penjanje, u kakvom ambijentu, s kakvim insanom! Riješili smo sve težine i sada sam veoma sretan.

Posljednja detaljna dužina

Vodim sljedeću dužinu, koja je bila sve samo ne lijepa. Mnoštvo trave i kršljivosti. To je sve čega se sjećam. Izvlačim dužinu užeta i nigdje nema mjesta da napravim dobar štand. Tražim dugo naokolo i uspijevam zabiti tri klina jer mi sve djeluje nesigurno. Sada veoma brzo penjemo jer su težine dosta lakše. Imamo još nekih 150 m lahkih dužina do vrha. Odlučujemo da penjemo simultano.  Edin ide prvi, ja za njim. Postavlja međuosiguranja svako malo. Velež se već uveliko sprema za akšam. Zlatne boje su svuda oko nas. Sve što želim jeste da uživam sada u ovim ljepotama. Ali mi moramo dalje. Idemo preko grebena okupani posljednjim sunčanim zrakama za ovaj dan. Ubrzo smo na vrhu. Umoran sam i sretan. Čestitam partneru. On zove suprugu  da joj kaže da smo izašli, a ja Redžu, našeg instruktora. Ne znam da li sam nekada bio ovako sretan. Popeo sam Ilijin smjer! Sunce je bilo na zalasku i Velež je bio neopisivo lijep. Nisam želio da ikada ovaj dan završi…

Velež u akšam

  Kada se penje na Velež, penjanje je samo zagrijavanje za silazak. Bosanski silaz nismo poznavali. Silazak via normale nije dolazio u obzir jer je predalek. S obzirom na to da smo imali samo pola sata sunca, odlučili smo pokušati otići do Slovenskog silaza. Ali smo veoma brzo shvatili da je to predaleko i da nas je mrak uhvatio. Odlučujemo se bivakirati u bivku Armin Gazić. Iako smo već bili nadomak njega, odlaskom prema Slovenskom silazu izgubili smo ga iz vida. Sada, kada je bila noć, bilo ga je nemoguće pronaći. Odlučujemo se otići do vrha Botina, a onda pratiti markaciju koja ide za Podveležje jer se bivak nalazi na toj stazi. To se učinilo kao vječnost. Svuda oko nas samo tama. Ruksaci teški. Noge još teže. Oko 10 navečer dolazimo kod bivka. Umorni, gladani i žedni.

Gledam u dolini svjetla grada Mostara. Ljudi dole u dolini uživaju u svim blagodatima ovog svijeta, a većina ih je nezahvalna. Mi ovdje, u ovim brdima bosanskim, bili bismo sretni trenutno s malo hrane i vode i toplim krevetom. Ostalo mi je samo pola litra vode za ovu noć i sutra, dok ne dođemo do auta. U bivku gledamo snimke današnjeg penjanja, oduševljeni kadrovima. Noć u bivku bez ležaljki bila je sve samo ne udobna. Samo nas je umor tjerao na spavanje, a tvrde daske budile svakih sahat vremena. Kako god, nismo ustali prije 8 sati.

Poslije doručka odlučujemo se da se spustimo niz feratu Srce Veleža. Sišli smo prvi dio ferate, gdje ona ide dosta lijevo-desno. Zatim smo kod prvog žlijeba počeli s abseilom. Uradili smo ukupno pet dužina šezdesetmetarskog užeta. Ovo se pokazalo kao najbolja opcija za spust s Veleža jer smo bili najbliži stazi do auta. Tek poslije podne stižemo do auta, umorni, ali sretni! Sok, voće, voda, sladoled iz lokalne prodavnice u Nevesinju nikad nisu bili slađi!

Dok se vozimo nazad kući, Edin opisuje alpinizam Merlinovom pjesmom: „Do pola svijet, a od pola proklet.“ Hvala Allahu, vraćamo se kući živi i zdravi.

Posljednji trekovi

Registar uspona

Bosnia and HerzegovinaMirza Ažderović
Damavand 5,610 m
Bosnia and HerzegovinaRubina Bašić Smajić
Elbrus 5,642 m
Bosnia and HerzegovinaSlavica Stanisic Maksimovic
Vinicunca 5,080 m
Bosnia and HerzegovinaDženana Šišman-Trnka
Elbrus 5,642 m
Bosnia and HerzegovinaGoran Đulabic
Elbrus 5,642 m
16
uspona
13
uspona
30
Planinara
136
Uspona
111
Planina
2
Ekspedicija

Challenge 2000+

Na listi se nalaze učesnici koji su posljednji verifikovali vrhove
Ferdinánd Rajnai
Score
8
Richard Rajnai
Score
36
Eszter Túri
Score
23
Amra Dedić
Score
26
Emina Žepčan
Score
2

SOS-GSS

 

SOS-Gss Aplikacija

Rezervacija planinarske ture

Preporuke

Vremenska prognoza

 

Članarina

Registracija na Planinarenje.ba je potpuno besplatna.

Ukoliko želite da podržite naš rad možete odabrati "Premium članarinu" u iznosu 30KM godišnje  i uživati u sadržaju bez reklama.

 

Besplatna registracija

BAM 0 /365 Dana

  • Pregled kompletnog sadržaja na portalu
  • Digitalnu člansku kartu planinarenje.ba
  • Korištenje aplikacije Planinarenje.ba sa osnovnim funkcijama navigacije

Premium članarina

BAM30/365 Dana

  • Pregled kompletnog sadržaja na portalu
  • Pregled sadržaja bez reklama
  • Digitalnu člansku kartu planinarenje.ba
  • Korištenje aplikacije Planinarenje.ba sa svim funkcijama navigacije