Vulkani Meksika za šest dana? Hm, izbor je pao na Pico de Orizabu i La Malinche. Sama pomisao na Meksiko u prvi plan stavlja plaže i hotele Cancuna, Cabo San Lucas ili Acapulca, ali visokogorsko planinarenje preko 5000 metara, ma daj, o tome malo ko zna.
Meksiko je zemlja različitosti, bogatstva i siromaštva, ali zemlja tradicije, istorije i zemlja ponosa. Odlazak u Meksiko nije sasvim obično putovanje, ono sa sobom nosi i opasnost, posebno ako se uzme u obzir šta nam o južnim susjedima prica američka medija. Ali bez obzira na sve, nakon nekoliko mjeseci detaljnog planiranja mislio sam da imam dobar plan. Mexico je jedna od mega-raznolikih zemalja svijeta. U svijetu je 18 zemalja koje spadaju u ovu kategoriju, zbog ekstremnog broja varijacija vrsta po pogledu biološke raznolikosti. U Mexicu se nalazi nekoliko svjetskih aktivnih vulkana koji doprinose faktoru mega-raznolikosti. Sierra Madre Oriental, Sierra Madre Occidental I Sierra Madre del Sur su tri planinska vijenca u Mexicu , koji formiraju ‘vulkansku osovinu’. Ova vulkanska osovina formira granicu izmedju Sjeverne i Centralne Amerike. Mnogi poznati vulkani Mexica cine ovu osovinu. Neki od njih su: Pico de Orizaba, Popocatepetl, Iztaccihuatl, Paricutin, Colima, La Malinche.
Pico de Orizaba, takodje poznat kao Citlatepetl (zvjezdana planina), je najviša planina u Mexicu i treća po visini u Sjevernoj Americi, visoka otprilike 5700 metara. Grad Orizaba je smješten u dolini Pico de Orizabe u istočnom dijelu Mexica. Iako je locirana 75 milja u unutrašnjosti, može se jasno vidjeti sa Mexičkog zalijeva, koji je istočno od Pico de Orizabe. Ovo je aktivni vulkan sa eksplozivnim stilom erupcije. Zadnja erupcija ovoga vulkana desila se u 17tom stoljecu. Pico de Orizaba je stratovulkan ili kompozitni vulkan, kojega čine naslage depozita. Prvi uspon na ovaj zaledjeni vrh je bio 1848, u toku Meksicko-Američkog rata. 
ali to je jednostavno neopisivo. Morao bih se vratiti na početak i reći da je Mexico City ustvari država sama za sebe, negdje sam pročitao da je to grad sa osmom ekonomijom svijeta, ali pisati o ovom gradu bila bi potrebna reportaža sama za sebe. Moj cilj nije bio Mexico City, cilj je bio što brze doći do autobuske stanice i zaputiti se prema Huamantli, gradiću nekih 150 km istočnije u samo srcu Meksika u državi Tlaxcala. Tlaxcala je od 31 najmanja država u Mexicu, ukliještena izmedju država Puebla, Hidalgo i Mexico State. Na moje iznenadjenje autobuska stanica je bila izvan samog aerodroma, a autobus u koji smo se ukrcali je bio bolji, udobniji i luksuzniji od bilo kojeg u Sjedinjenim Državama, i tako su se sve moje predrasude o Mexicu raspršile pri prvom susretu sa ovom zemljom izvan nekog turističkog resorta Cancuna. Put do Huamantle trebao bi da traje negdje oko dva sata, trebao, ali ...no way Jose, decembar je dobar za penjanje na Orizabu, ali početak decembra i nije baš najbolje vrijeme za putovanje po Meksiku. Tih dana cijela zemlja je odano kao pod hipnozom i u transu bila u znaku proslave najvećeg praznika u Meksiku, većeg od Bozića ili Dana nezavisnosti, proslavljao se rodjendan Virgin of Guadalupe (Spanish: Nuestra Señora de Guadalupe). 
Prema legendi 9 decembra 1531 god. Juan Diego ''indigenous peasant'' ili originalni obični meksički domorodac ratar je bio taj kome se ukazala Djevica Guadalupa, koja je govoreći lokalnim jezikom tražila da se na tom mjestu podigne crkva, a Juan je to sve ispričao lokalnom fratru koji tražio od njega da se vrati na mjesto ukazanja i traži od nje neki dokaz koji bi vjerodostojan toga čuda. Guadalupe ga je poslala na obližnje brdo da skupi cvijeće i donese, iako je bila zima i vrijeme kada ne cvjeta na Juanovo iznenadjenje uspio je nabrati buket kastiljanskih ruža. Guadalupe je napravila buket od ruža na Juanovom ogrtacu, da bi poslije kada je on pokazao ruže fratru koji je bio iz Castille, na čudnovat način prikazo se lik Djevice Guadalupe na platnu. Danas je to praznik koji ostavlja puno stvari po strani, danima se kao rijeke kolone ljudi slijevaju u Mexico City na proslavu. Vecina njih dolazi na biciklima, veliki broj dolazi trčeći sa stafetama, praznik na koji se svake godine skupi desetak miliona ljudi, tih par dana Mexico City je bez premca najbrojniji grad na svijetu. Početkom decembra Pico de Orizaba nije sasvim obična planina, planina tih dana postaje mjesto hodočasća i požrtvovanja, mjesto gdje vjera i alpinizam dobijaju sasvim drugu dimenziju. U tom sam se uvjerio nekoliko dana poslije. 
Putovanje kroz Mexico zahtjeva pažnju i strpljenje, skoro na svim prilazima gradovima ili selima na autoputevima izbetonirana su ispupčenja koja primoravaju vozače da uspore vožnju. Putovanje do Huamantle počelo je da poprima obrise beskajnog putešestvija, sa bezbrojnim zaustavljnjima, i propuštanjem beskrajnih kolona biciklista, trkača i svih onih koji su stremili prema Basilica de Guadalupe kao krajnjem odredištu hodočašca. Tih dana ulice gradova i sela su u znaku kastiljanskih ruža. Dio tradicije je da se ulice četvrti ili naselja koje vode prema katedralama ‘’popločaju’’ motivima ruža, koristeci šablone sa motivima ruža u koje se nasipa obojeni pijesak, da bi poslije uz blagoslov fratra stanovnici prošetali tim stazama ruža. Tokom vožnje dva svjetski poznata vulkana dominiraju horizontom, Popo i Izta, i sjetim se nekog reklamnog postera od prije nekoliko godina koji je prikazivao dva planinara dok se penju zaledjenim grebenom Izte, a u ‘’backgroundu’’ pušio se Popo, na dnu postera stajalo je,‘’This is Mexico too”. 
Moji domaćini bili su Juan Carlos i njegov partner Edina, bosanka koja je rodjena u Njemačkoj a koja se obrela u Mexicu nakon što je upoznala Juana u Mendozi par godina ranije. Prije dolaska rekli su mi da ću biti smjesten u hacijendi, mislio sam da je hacijenda kuća, mozda malo veća, neću reći luksuznija ali nisam očekivao da će to biti tvrdjava iz 17 vijeka koja je bila korištena kao poljoprivredna zadruga i centar gdje je iskorištavano lokalno stanovništvo. Ove hacijende su blagoslovljene i dizajnirane od strane španskog dvora radi lakše i bezbolnije kontrole nad lokalnim stanovništvom.Posebnim deketom španskog kralja, opunomoćenici ili vlasnici ovih hacijendi ujedno su bili gospodari sve zemlje koja se nalazila okolo hacijende.
U Meksiku vlasnici ovih hacijendi zvali su se patroni (hacendado or patrón), a ujedno pored zemlje bili su doslovno i vlasnici svih onih koji su živjeli na toj zemlji. Ove hacijende su zabranjene i ukinute prvim ustavom Meksika krajem revolucije 1917 god, ali ostatci feudalnog sistema i danas su na funkciji, narocito u ruralnim dijelovima zemlje.
Upravo gdje sam se nalazio, u malom zabačenom selu u centralnom Mexicu, nisam siguran dali se selo zvalo Huamantla ili nekako drugačije, ispod samog vulkana pod imenom La Malinche (4,461)koji treba biti naše prvo zagrijavanje za Orizabu. 
La Malinche je ujedno i Nacionalani park, pod zaštitom države Mexico, tabla dobrodošlice na samom ulazu u park jasno je govorila da zabranjen lov, vatra i kampovanje, a takodje je ukazivala na životinjsku vrstu koja živi u ovom parku. Mahatma Gandi je rekao da sudimo o društvu onako kako se odnosi prema životinjama (You can judge a society by the way it treats its animals" - Gandhi ), znam da je ovo isparana fraza svih društava za zaštitu životinja u Sjedinjenim Državama, ali to mi je prvo palo na um dok smo se se peli prema vrhu. Prelijepa šuma ali je nešto nedostajalo u toj slici, ono sto je nedostajalo bile su životinje. Naviknut na bliske susrete sa jelenima i srnama, kojotima, ponekad medvjedima i planinskim lavovima u planinama Colorada i Wyominga, ovdje je vladalo totalno zatišje. Pitao sam svog domaćina Juana, šta se desilo pa se čak ne čuje ni cvkut ptica?
Rekao mi je, da su njegovi prijatelji i sunarodnjaci istrijebili skoro sve životinje iz ove šume, pa čak i zmije, i da u Mexicu vlada razmišljanje da su životinje stvorene za lov i da je ovaj park već desetine godina prazan i pust. Jedina pratnja koju smo imali bili su gladni i napušteni psi, koji su znali po mirisu da se ne radi o domaćim planinarima, već o onima koji su došli iz daleka, pa su nas pratili do vrha u nadi da će dobiti nešto za jelo. La Malinche je lijepa planina, ugasli vulkan čija je zadnja erupcija bila prije nekih 3000 godina, i veliki broj planinara koristi La Malinche kao uvod i pripremu za Orizabu. 
Proveli smo jos jednu noć u hacijendi prije odlaska u Tlachichucu, gradić u samom podnožju vulkana Pico de Orizaba, kada i zvanično počinje nasa avantura. Plan je da se provedu tri dana na planini, dva dana u aklimatizaciji a treci dan ako bude vrijeme dozvoljavalo samom usponu.
Orizaba se penje tokom cijele godine, ali najbolje vrijeme je tokom zime, jer tada je participacija najmanja i nagle promjene vremena su rijetkost, mada zbog blizine
meksičkog zaljeva ne rijetko se desi da padne snijeg iako najveća snjezna padanja su tokom ljeta. Tlachichuca kao i mnogi drugi gradići u samom podnožju planine jednostavno zavise od Orizabe i vode koja dolazi sa planine. Na žalost Orizaba kao i mnogi druge planine u svijetu je žrtva fenomena koji se zove globalno zagrijavanje ili klimtska promjena. Mexico je jedna od zemalja koja je u velikom deficitu sa vodom, restrikcije i isključenja su svakodnevna pojava širom zemlje, i skoro da svaka kuća ima male rezervoare koji su smjesteni na krovovima. Samo desetak godina ranije glečer na vrhu planine je bio dvostruko veći pa je čak izgradjen sistem kanala za sakupljanje vode, medjutim naglim topljenjem glečera taj sistem više nije u funkciji, i u toku penjanja može se zaključiti tamo gdje se acvaduct završava, počinjao je glečer, danas je to već neka druga slika. 
Bila je srijeda jutro kada smo napustili Tlachichucu i zaputili se prema Hidalgu, selu koje je se ugnijezdilo skoro na 3000 metara u podnožju planine. Na prvi pogled moglo se zaključiti da je vrijeme ovdje stalo i da je sve isto kao da su španski konkvistadori otišli sa ovih prostora prije nekoliko dana. Ali nije tako, zapravo seljani sa namjerom odbijaju da uhvate korak sa vremenom i ne napuštaju vec davno utvrdjeni način života. Većina porodica ima pet ili više djece, od kojih ce većina ostati u ovim brdima i nastaviti sa načinom života koji se nije promijenio zadnjih stotinu godina, samo neki pojedinci ce naći neki posao u Tlachichuci ili nekom drugom gradiću i na taj način pomoći u preživljavanju familije u slučaju da suša ili neko drugo nevrijeme uništi polja kukuruza. Napustili smo selo nešto prije podne i zaputili se prašnjavim putem prema planinskoj kućici koja je bila negdje na 4000 metara i koja je služila kao bazni kamp za sami uspon. Trebalo nam je nekoliko sati da dodjemo do kucice, a u medjuvremenu nekoliko starih dzipova vagonera sa opremom i planinarima preticali su nas i ostavljali u prašini. Mi smo odlucila da opremu i hranu prebacimo do kućice sa vozilom a da se laganim hodom i radi bolje aklimatizacije ''prošetamo'' do kućice. Konačno nakon skoro četiri sata hodanja uspjeli smo doći do kućice, koja je vrvila od od planinara koji su se taj dan peli ili onih koji su kao i mi tek pristigli. Taj dan nije bio baš posebno uspješan za većinu planinara. Orizaba je bio okovan u bijeli plašt pa većina planinara koji se nisu uspjeli popeti na glečer prije 8 sati ujutro morali su se vratiti. 
Većina planinara bilo je iz Sjedinjenih Država, samo par njih je uspjelo izaći na vrh, bili su brži od većine i prije nego što se nevrijeme stuš tilo na planinu bili su na vrhu i mogli su se na vrijeme spustiti niz glečer. Sva razmišljanja o usponu stavili smo po strani jer kućica je bila poprilično puna, sto je značilo da se trebalo izboriti za prostor za kuhanje i spavanje. Kapacitet kućice je oko 50 ljudi, ali sa opremom koja se često postavlja na mjesta za spavanje taj broj je mnogo manji.
Boravak u kućici ili ''hut'' kako se popularno zove u Sjedinjenim Državama je besplatan, mada svi su dužni da ne ostavljaju smeće iza sebe. Tokom svakog poslijepodneva aktivnost u kućici i oko nje je jako živa. Orizaba je veoma popularan kako u Sjedinjenim Državama tako i u Mexicu, pa od decembra pa do kraja marta jednostavno planina vrvi od planinara. Ponekad je teško naci mjesto za spavanje, pa neki su prinudjeni da se smjeste u drugoj kućici čiji je kapacitet 6-8 osoba, ali krov kućice je ostećen tako da je esto puta prazna. Poslije upoznavanja sa novim koju pristižu, pozdravljanja sa ekipama koje odlaze sve se podredjuje sutrašnjem danu i pripremama za uspon. Obično svi koje dolaze ostaju dva, tri dana sto je dovoljno za aklimatizaciju, mada nerijetko neki se odlučuju za vrh isti dan. 
Sljedeći dan smo kao i nekoliko drugih planinara popeli smo se skoro do početka glečera negdje oko 5000 metara, prvo imali smo priliku da vidimo teren i stazu koja vodi do glečera, a takodje bila je to odlična prilika za aklimatizaciju. Staza koja vodi od kućice do ledenjeaka bila je vise nego očigledna, moglo bi se reći i istrošena, mozda osim nekih posljednjih 300 metara. Taj dio se zove '' labirint"' i nema označene staze niti nekih vidljivih orijentira, i predstavlja najveću prepreku prije nego se izadje ne glečer. Labirint je strma litica, gdje su kamen i stijene pomiješane sa ledom što predstavlja dodatnu opasnost. U toku dana moglo se zaključiti da je planina u ozbiljnom periodu erozije, o čemu svjedoče stijene visoke nekoliko metara odvaljene sa okolnih litica i zaustavljenje drugim stijenama pored staze koju smo prošli i na početku samom labirinta. Da je Orizaba opasna planina i da je veliki broj ljudi koji su ostavili život na ovom vulkanu napravljen je mali memorijal koji je smješten samo stotinjak metara od kućice na samom početku penjanja.
Na povratku uspjeli smo izbjeci jedan pad velikog kamena koji se zaustavio na dvadestak metara od nas, na dijelu koji je vise ličio na kamenolom i kamenu rijeku koja je izgledala da ce ''poteći'' svaki minut. Ostatak dana proveli smo u odmoru i pripremama za sljdeću noć ili jutro, plan je bio jednostavan, krenuti oko dva sata poslije ponoći, prva četiri sata ce nam biti potrebna za uspon do glečera, gdje cemo poslije malog odmora krenuti sjevernom stranom ledenjaka koji je poznat pod imenom ''Yampa glacier'' za sto je predvidjeno takodjer četiri sata.
Vjetar je bio nemilosrdan te noći, čak u nekim trenutcima sam pomislio da će limeni krov popustiti pod naletima vjetra, te noci teško je dolazio san na oči, te smo svi sa nestrpljenjem iščekivali vrijeme kada je trebalo ustajati. Vjetar se nije smirivao u vrijeme zakazanog polaska, pa se polazak odgodio za jedan sat.
Konačno sat poslije vjetar je izgubio na snazi tako da je donesena odluka da se krene u susret Orizabi. Grupa u kojoj sam bio i ja krenula je prva, nas četvorica a iza nas nalazile dvije grupe od sedam, osam planinara. Nismo puštali glas, svima nam je na umu bio sto brži prolaz kroz kamenjar i kao da smo osluškivali i bili spremni da potražimo zaklon na prvi zvuk koji bi najavljivao obrušavanje kamena sa okolnih litica. 
Činilo mi se da smo jako brzo stigli do dijela koji se zove labirint i za koji smo mislili da ce možda predstavljati neki problem , ali te noći sve je išlo glatko, pa čak i onda kada se Juan par puta izgubio pokušavajuci da nadje prolaz. Ovaj dio bio je zahtjevan, ali činio mi se puno lakši nego predhodnog dana, možda zato jer smo konačno bili iznad dijela koji poznat po obrušavanju stijena, pola sata poslije bili smo na početku toliko željenog glečera. Ovdje završava jedna a počinje druga faza uspona, ne željom vec potrebom posljednjih 600 metara trebalo bi biti drugacije i uzbudljivije. Yampa glečer je pocinja sa nagibom od desetak stepeni da bi posljednjih 150 metara dostizao nagib od nekih pedesetak stepeni. Dvije stvari ću dugo pamtiti koje sam doživo dok sam se penjao prema vrhu, prva je izlazak sunca koji je zapalio cijeli horizont u pravcu meksičkog zaljeva a druga je kada je sunce već izašlo i napravilo sjenu na drugoj strani, sjenu savršene kone koja je predstavljala obrise Orizabe. Bilo je 8:15 toga jutra kada smo Gvadalupe i ja izašli na vrh, u ovo vrijeme usponi na Denali i Logan su nemogući tako da smo toga jutra bili najviši na sjeverno američkom kontinetu. Na moje iznenadjenje nismo bili sami na vrhu, u momentu izlaska na vrhu Orizabe odvijala se mala molitvena misa grupe od dvadesetak hodočasnika koji su ispenjali Orizabu južnom stranom, stranom gdje nema leda i koja je jako opasna zbog kamenih odrona i lavina. Pogled sa vrha Orizabe je nezaboravan, cijela istočna strana u pravcu zaljeva bila je pokrivena nepreglednim morem oblaka koji su utapali u brda u podnožju planine.
Poslije završene molitve neki od ucesnika prisli su mi da se pozdrave i onda me je jedan od njih upitao:
- You come from?
- Bosnio, rekao sam,
- Bosnio i Hercegovina?
- Si!
Zagrlio me i pozvao da se pridružim molitvi,na što sam mu odgovorio da su moja vjerovanja drugačija,
- We are all the same, rekao mi je.
U medjuvremenu pristizali su nove grupe noseći slike Virgin of Guadalupe.
Pridružio sam se njima i pomolili smo se.
Oni u svom, a ja u svom vjerovanju.
Dodatni linkovi sa vise informacija o Pico de Orizaba:
- Summitpost.org
- Wikipedia.com
- Peakware.com
- Peakbagger.com 
Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)
Pico de Orizaba ( 5.636 m) & La Malinche (4,461 m)
