Još kao dijete gledajući crtani film Lav Leo kao uvodna pjesma spominjao se vrh koji je toliko magičan, drugačiji od svih drugih, vrh Afrike i najveći samostojeći vulkan na svijetu...
Kažu da će ledenici Kilimanjara nestati za manje od 20 godina kao poslijedica globalnog zatopljenja...
Nema vremena za gubljenje, na vrat na nos, kako to često i radim prilikom svojih putovanja ili planinarskih avantura odlučio sam se pridružiti ekspediciji Extreme Summit Team-a iz Beograda i krenuti na Kilimanjaro avanturu. Novac sam skupio djelimično od prodaje svog putopisa o putovanjima po Južnoj Americi a djelimično od sponzora. Godišnji sam slučajno uplanirao baš u termin kada je planirana ova ekspedicija i to je značilo da su se kockice posložile u moju korist i da svoje misli usredotočim ka vrhu Afrike...
Letili smo iz Beograda, preko Istanbula do Tanzanije i smjestili se u grad Moshi podno Kilimanjara. Riješili smo potrebnu dokumentaciju, obavili poslijednje pripreme i krenuli Maranga rutom. Penjali smo se 4 dana i noć a dva dana su nam trebala za silazak. Cijelo ovo vrijeme bili smo u nacionalnom parku Kilimanjaro i jednostavno je riječima nemoguće opisati prirodu, ljude, floru i faunu.
Dok smo još se probijali kroz Džunglu u početnoj fazi uspona vidjeli smo četiri različite vrste majmuna koji nam skaču iznad glava, neki su strašljivi dok su drugi agresivni ukoliko pokušate da im se približite. Nakon izlaska iz Džungle na teren koji ima minimalno vegetacije ali još nije potpuni kamenjar, pažnju Vam privuče magična biljka endemska vrsta Kilimanjara Giant groundsel (senecio kilimanjari) . Biljka kao da nije sa ovog svijeta... Na istom terenu pronašao sam i prelijepi crveno žuti cvijet Kniphofia thomsonii (red-hot poker) ili kako mi je sherpa Norbert sa kojim sam se već za par dana sprijateljio rekao samo :"Poka". Planinareći kroz nacionalni park, ne možete se sakriti od utiska koliko su lokalni ljudi gostoprimivi i na početku vam je čudno da se svi na prolasku gore dole pozdravljaju sa prepoznatljivim Jumbo, ili Jumbo Bwana, što znači zdravo stranče/posjetioče, i upravo tim riječima počinje i čuvena Kilimanjaro pjesma:
Jambo, jambo Bwana (Hello, hello Sir)
Habari gani (How are you?)
Mzuri sana (Very fine)
Wageni, mwakaribishwa (Foreigners, you’re welcome)
Kilimanjaro, hakuna matata (Kilimanjaro, there is no problem)
Penjanje na Kilimanjaro je kao prolazak kroz četiri godišnja doba. Džungla predstavlja proljeće i buđenje života. U ovom pojasu najviše je i biljnih i životinjskih vrsti. Nakon Džungle ulazimo u pojas ograničene vegetacije, negdje nakon 2800mnv, proljeće prelazi u ljeto , zonu ograničene vegetacije ali prelijepih prizora i panorama. Ovdje se nalazi prelijepa Senecia i Poka, i na granici ove zone nalazi se jedno od najljepših mjesta na planeti koje sam do sada posjetio, magični Horombo Hut, kamp i malo bungalov naselje na oko 3800mnv.
Dovoljno je proguglati ovo ime i želja za posjetu ovom mjestu odmah će se pojaviti. Tu smo proveli neko vrijeme radi aklimatizacije, i tu sam zaista uživao. Nakon proljeća i ljeta ulazimo u zonu pustinje, odnosno jeseni. Zona skoro bez vegetacije sa dosta vulkanske prašine zbog čega su gamaše veoma preporučljive za ovaj teren. Nakon odmora u posljednjem objektu prije finalnog uspona na vrh na Kibo Hut-u slijedi zahtijevni noćni uspon na vrh Kratera na kojem se nalazi Uhuru Peak , najviši vrh Kilimanjara. Ovaj dio je najteži ali zbog toga smo i došli tu gdje jesmo, jer planinarenje zahtijeva i napor... Ali ako smo čvrsto odlučili da želimo da budemo tamo gore na vrhu Afrike, i ako smo fizički dovoljno spremni, uz adekvatnu aklimatizaciju i dobrog vodiča, kojeg smo mi definitivno imali a riječ je o Kenanu Muftiću našem momku iz Sarajeva, uspijeh je na dofat ruke.
Ali prvo treba jesen zamijeniti zimom, izbiti na poslijedni klimatski pojas Kilimanjara, a to je na sami krater Vulkana odnosno iznad 5000 mnv. gdje se nalazi poslijednji Afrički ledenik, i zbog toga je ovaj pojas okarakterisan kao zima. Nakon zahtijevnog uspona od Kibo Hut -a do Gilman pointa 5685mnv.(tačke izbijanjana na krater) jesen je zamijenjena zimom. I te kako zimom. Smrznuo sam se. Temperatura je tu noć padala do -18 stepeni celzijusa i imao sam tehnički problem sa štapom koji mi se uvlačio jer je zglob popustio pa sam svako malo morao skidati rukavice da popravim štap, i dodatno gubiti temperaturu i energiju. Ipak izlazak na Gilmans point je velika prekretnica u završnom usponu, jer ostalo je oko 200mnv do vrha, a i noć je konačno prošla. Bila je to duga noć, ali ono što je uslijedilo ostati će duboko urezano u moje sjećanje. Izlazak Sunca na krovu Afrike. Kakav trenutak. Sunčeve zrake probijaju se kroz plavo nebo i osvjetljavaju veliki ledenik na krovu kratera. Odjednom mi nije zima. Odjednom sam dobio energiju i visinska bolest se smiruje. Znam da je to zbog uzbuđenja i da će ubrzo nestati, zato euforiju iskorištavam da odradim tih poslijednih 200 mnv. 08.08.2016. godine, u ranim jutarnjim časovima nešto prije 07:00 dosegnuo sam vrh Kilimanjara Uhuru Peak 5895 mnv, među prvim iz naše grupe.
Magično mjesto, samo po sebi, cilj je ostvaren a satisfakcija ogromna. Slavit ćemo kad siđemo... Pokupio sam punu kesu kamenja sa vrha kao besplatne suvenire, oni koji su to vidili, bili lokalni sherpasi ili bijeli penjači, nisu mogli susdržati smijeh, kreativno zar ne ? Iz ovog momenta kada znam koliko su se svi prijatelji planinari obradovali ovom poklonu, ponjeo bih još više kamenja, možda bi i smanjio vrh za koji centimetar... :) Nakon slikanja slika na vrhu , krećem sa silaskom i upao sam u grupu koja je brzo napredovala nazad ka Kibo Hutu. Visinska bolest ne može se ignorisati, kao ni voda koja mi polako nestaje, tako da želim što brže sići iz zone smrti odnosno ispod 5000 mnv i domoći se kreveta u Kibo Hut jer me i umor već stigao.
Silazak je totalna suprotnost penjanju... Mislio sam da ću uništiti čizme jer smo bukvalno skijali niz vulkanski pijesak i kamenje i sjekli cik cak serpentine kojima smo se penjali. U jednom trentuku odvojio sam se od grupe i tako silazeći nisam mogao da ne razmišljam da li sam na pravom putu jer nikoga nisam sretao... Svašta mi je prolazilo kroz glavu, jutros nam je Keno (vodič) pokazao Keniju koja se vidi sa jednog sedla nedaleko od kratera. Zamišljao sam situaciju da me uhapsi granična policija Kenije jer sam pogriješio put na silasku sa kratera. Srećom ubrzo sam sreo Aleksandru, članicu naše grupe i zajedno smo se ubrzo spustili do Kibo Huta. Opet sam bio među prvima i imao sam dovoljno vremena da odspavam i odmorim do nekih 15:00 kada nam je zakazan pokret prema Horombo Hutu gdje smo trebali provesti noć. Kako smo se približavali Horombu tako je i visinska bolest prestala, opet sam se osjećao odlično i ostvareno. Sledeće jutro spustili smo se do Maranga kapije , početne tačke uspona, i napustili ovaj nacionalni park. Možda fizički napustili , ali mislima ćemo sigurno još dugo lutati prelijepim predjelima magičnog Kilimanjara. Tu noć imali smo malu proslavu i dodijelu certifikata. Ja sam popio zasluženo Kilimanjaro pivo, a drug Norbert (sherpas) je probao Tuzlansko pivo koje sam uznio na vrh radi slikanja. Nakon dana odmora u Moshiju posjetili smo i Arushu te kupili suvenire, išli u safari i posjetili Masai pleme i upoznali se sa njihovim kulturom i načinom života. Jako sadržajno putovanje krunisano usponom na najviši vrh Afrike, poznati Kilimanjaro. Nadam se da vam se sviđa ovaj moj kratki putopis.
Hakuna Matata
