Aerodrom Lukla (2.840m) - Pista u obliku položenijeg tobogana

Nakon pokušaja uspona na Cho Oyu (8.201m) Naim Logić se odlučio iskoristiti stečenu aklimatizaciju i pokušati u alpskom stilu ispenjati najljepšu i najslikaniju planinu Himalaja - Ama Dablam, visoku 6.856 metara."Velika je čast i neizmjerno zadovoljstvo biti prvi Bosanac na jednom ovako impresivnom vrhu", kaže Naim.

U prethodnoj (->) reportaži bilo je govora o pokušaju nas trojice Bosanaca, Zijaha Kurtovića, Fikreta Karačića i mene, da iznesemo bosansku zastavu na jedan 8-tisućnjak - na Cho Oyu, visok 8.201 metar, šesti najviši vrh u svijetu. Medjutim, protiv nas i protiv Bosne urotilo se loše vrijeme. Nakon što je organizator prekinuo uspon zbog nevremena, u meni se probudila vječna alpinistička želja - pokušati ispenjati Ama Dablam visok 6.856 metara, lociran 20-tak km jugoistočno od Cho Oyua i svega nekoliko km južno od Mt Everesta.
Doduše, mjesecima prije ovog uspona ja sam pokušavao privoliti našeg organizatora ekspedicije na Cho Oyu, IMG, da ponesem skije sa kojima bih se spustio sa vrha Cho Oyu, na što on nikako nije pristajao - za uzvrat mi je nudio uspon na Ama Dablam, ako mi je već do avanture. Avanture?!? Ostavio sam to pitanje otvoreno.
A, da li je meni sada, nakon razočarenja na Cho Oyu, do nove avanture na Ama Dablamu? Šta ako vrijeme opet podivlja i ne da mi šansu da pokušam izaći na vrh? Bilo bi to dvostruko razočarenje. Ipak, ovoga puta neće biti vođe, samo ja i Sherpa. Ali, to je zahtjevna planina - sjećam se dobro njenih slika. Sjećam se isto tako da je Edmund Hillary prvi osvajač Everesta 1953. godine bio fasciniran pojavom Ama Dablama uz komentar: "Ovo je planina koju je nemoguće ispenjati!"
Sa druge strane, prisjetio sam se povratka sa Akonkagve prije dvije godine - nekoliko sedmica kod kuće i na okolnim planinama bio sam u takvoj formi da sam sebe nisam mogao prepoznati. Objašnjavao sam to nepravilnim tempiranjem svog treninga tokom priprema. I ovoga puta imao sam sličan, ali znatno teži trening u toku priprema, a što je jako važno bio sam već aklimatiziran na Cho Oyu-u.
Donio sam odluku da se upustim u ovu "avanturu". Konačno, i što je najvažnije: I moja porodica i moj šef na poslu imali su razumijevanja za ovu ideju da produžim moj boravak u Himalaji i pokušam ispenjati fascinantni Ama Dablam. Bili su najprije šokirani jednom takvom idejom nakon 50-tak dana boravka u "divljini", ali na moje insistiranje, složili su se.

Dolina Khumbu - Budistički zapisi

Potražio sam Ang Jangbua, direktora Great Escapes Trekkinga - nepalskog partnera IMG-a - i sve dogovorio: bilo je bitno da što prije krenem na Ama Dablam da ne bih poništio učinak aklimatizacije. Vratili smo se u Kathmandu gdje sam proveo tri dana od kojih sam jedan dan otišao na cjelodnevni rafting niz glečersku rijeku Bhote Koshi - ocjena težine 4+ (od maksimalno 6). Fantastičan doživljaj!!!
Naredni dan odletio sam za Luklu (2.840m) - mjesto u Khumbu dolini sa simpatičnim aerodromom sa pistom u obliku položenijeg tobogana, koja se "zabija" direktno u brdo. Slijetanje je prilično šokantno jer se slijeće na uzbrdicu, a prilikom polijetanja avion se na kratkoj stazi mora brzo zaletiti da bezbjedno preleti ambis na kraju piste.
Može se slobodno reći da su Cho Oyu i Ama Dablam dvije potpuno različite planine i to ne samo zbog visinske razlike od gotovo 1.400 metara. Za razliku od Cho Oyu kome se prilazi sa sjevera iz hladnog, ravnog, pustog, monotonog Tibeta, Ama Dablamu se prilazi sa juga, iz Nepala, kroz porostor prekrasnih dinamičnih linija; dubokih, glečerskih dolina sa pjenušavim rijekama; dolina miroljubivog, radinog, poštenog Sherpa naroda; dolina prepunih planinara privučenih najatraktivnijom svjetskom planinarskom destinacijom; dolina koje vode do baznog logora Everesta pri pristupu sa južne strane. To je Solu Khumbu regija iz koje čovjek teško može izaći zdravog vrata, gledajući visoko iznad sebe na sve strane himalajske divove: Mt Everest (8.850m), Lhotse (8.516m), Lhotse Shar (8.393m), Nuptse (7.861m), Cho Oyu (8.201m), Ama Dablam (6.856m), Taboche (6.367m), Cholatse (6.335m), Pumori (7.165m)... i ispravne kamere koje najčešće "pregore" od preopterećenja jer su motivi koji se tu mogu vidjeti najspektakularniji mogući kada su planine u pitanju.

U dolini Khumbu i goveda moraju biti "alpinisti"

Zbog velikih strmina u cijeloj pristupnoj zoni ne postoje ceste, automobili, motori, bicikli... Ravni dijelovi su vrlo rijetki, a sve uzbrdice i nizbrdice su ekstremnih nagiba. Glečerske rijeke koje teku tim dolinama su bijele od zapjenušanosti. Protok im je nestabilan pa ih je najlakše prelaziti visećim mostovima. Od Lukle do baznog kampa ja sam ih prešao 16.
Nepal se od zapada do istoka prostire u dužini od skoro 900 km, a samo 150 do 200 km od juga do sjevera. Tako "mala" površina može prilično da zavara, jer kad bi bilo moguće "ispeglati" planinama naborani Nepal dobila bi se i do 20 puta veća površina.
Nepal je zemlja raznolikosti, egzotike, izuzetne privlačnosti... Osnovni razlog tome je činjenica da je jug Nepala na oko 200 metara nadmorske visine (Raajbiraj), a njegova sjeverna granica, Mt Everest, na 8.850 metara, na svega 180 km udaljenosti. To je kontrast bez primjera u svijetu. U takvoj spektakularnoj geografiji nalazi se jedan od najbogatijih i najraznovrsnijih mozaika flore, faune i ljudske kulture igdje viđen.

Mala čistunica - Pangboche (3.930m)

Tropski dah sa juga osjeti se visoko u dolinama koje su prepune raznovrsnog cvijeća. Može se reći da svaka od stotine dolina ima svoju vlastitu mikroklimu. Čovjek se tu može sresti sa kompletnim klimatskim opsegom: od tropske do arktičke klime. Tu živi preko 800 vrsta ptica, a na jugu od slonova, tigrova, nosoroga do, na sjeveru, snježnih leoparda, ima svega nešto više od 100 km. Takva egzotična zemlja, puna kontrasta, pravi je raj za turiste i magnet za hiljade njih koji dolaze iz svih krajeva svijeta.
U isto vrijeme Nepal je jedna od najsiromašnijih zemalja na svijetu, a 90% Nepalaca nema električnu struju. Ipak, najviše pada u oči, mogu slobodno reći, srednjevjekovni nivo putne mreže.
Život je ovdje težak, to će priznati najveći broj Nepalaca, ali će takođe reći da ne bi nikada mogli živjeti nigdje drugo. Ništa čudno, imajući u vidu da, za razliku od ostalih zemalja regije, najljepši dio dugačkog lanca Himalaja leži upravo u Nepalu.
Himalaje se inače protežu u šest država: Butan, Kina, Indija, Nepal, Pakistan i Avganistan. Predstavljaju izvorište tri velika svjetska riječna sistema: Ind, Gang - Brahmaputra i Yangtze. U slivu tih rijeka živi oko 2,4 milijarde ljudi.

Ama Dablam BC (4.650m) - Pogled na jug: Sa lijeva - Malangphulang (6.573m), Kangtega (6.685m), Thamserku (6.608m)

Riječ "Himalaya" je kovanica od "hima", što znači "snijeg" i "laya", što bi se sa klasičnog sanskritskog jezika moglo prevesti kao "ostati", "zadržati se". Himalaji predstavljaju jedno od najmlađih planinskih lanaca na Zemlji. Nastali su sudarom Indo-Australijske i Euro-Azijske tektonske ploče prije više od 60 miliona godina. Indo-Australijska ploča nastavlja kretanje na sjever brzinom od oko 67mm/godinu. To rezultira u rastu Himalajskog masiva za oko 5mm godišnje. Isto tako, zaustavljajući monsunske kiše, Himalaji imaju važnu ulogu u formiranju azijskih pustinja na sjeveru kao što su Taklamakan i Gobi.
Druga znamenitost najviših dijelova Nepala je Sherpa narod. Prije oko 500 godina, pod najezdom Mongola, Sherpasi su iz istočnog Tibeta krenuli na put dugačak preko 2.000 km i preko Nang-pa prevoja (5.741m) prebacili na južne padine Himalaja. Vezu sa postojbinom nisu nikada prekidali tako da i danas trguju prelazeći u Tibet. Na tibetanskom jeziku "shar" znači "istok", a nastavak "pa" "narod", tako da Sherpa znači Istočnjak (Čovjek sa istoka). Naselili su najviše dijelove Nepala i Himalaja i tu oblast nazvali Solu Khumbu.
Dolina Khumbu se penje visoko i zavlači pod sami Mt Everest - najvišu planinu svijeta (8.850m). Englezi, prvi osvajači Everesta, odmah su ih zapazili i angažovali kao nosače tereta za ekspediciju. Prilagođeni tokom generacija na život na visini, pokazali su se izuzetno sposobni, ne samo kao nosači - porteri, nego i kao vodiči u visokim planinama. Najpoznatiji je Tenzing Norgay Sherpa koji je u timu sa Edmundom Hillaryem 1953. godine postao prvi čovjek koji se popeo na Mt Everest.
Sherpasi često dobijaju dodatno ime prema danu u kojem su se rodili. Tako oni rodjeni u ponedjeljak dodaju ime Dava, u utorak - Mingma, u srijedu - Lhakpa, u četvrtak - Phurba, u petak Pasang, u subotu Pemba, a u nedjelju - Ngima. Sherpa narod živi od trgovine i zemljoradnje, a u zadnje vrijeme sve veći dio prihoda dolazi od usluga u planinarskim ekspedicijama. Na primjer, za pomoć pri usponu na jedan 8-tisućnjak mogu zaraditi oko $1.500. Takvom svojom aktivnošću Sherpasi značajno doprinose ekonomskom rastu i stabilnosti Nepala.

Ama Dablam (6.856m) - Pogled iz BC-a (4.650m): Smijer ide desnim (jugozapadnim) grebenom

Ama Dablam je planina koja izaziva divljenje, planina vrijedna svakog respekta. To je zasigurno najčešće fotografisana planina Himalaja - iz prostog razloga jer je najljepša. Izgleda kao britak bijeli, sniježni nož zariven u nebo iznad veličanstvene Khumbu doline koja vodi u podnožje Mt Everesta i predstavlja najatraktivniju planinarsku destinaciju na svijetu. Takvom pojavom Ama Dablam izaziva strahopoštovanje, ali u isto vrijeme predstavlja pravi izazov za alpiniste širom svijeta. "Ama" na Sherpa jeziku znači "majka", a "Dablam" je mala kutijica u kojoj se čuvaju dragocijenosti i koju su starije Sherpa žene nekada nosile oko vrata. Glečer pod samim vrhom upravo liči na tu kutijicu kao privjesak na vratu majke, a dva istaknuta grebena liče na ispružene majčine ruke.
Tačno je da Cho Oyu ima izuzetnu visinu (uostalom, to je i bio razlog zašto smo se uputili na njega) ali je to u suštini prilično "zaravnjena" planina sa, kao što rekoh, svega dva tehnička detalja. Sa druge strane, uspon na Ama Dablam je najteža tehnička smjer koja se trenutno penje u Himalaji. Prema američkoj skali, ocjena težine Ama Dablama je 5.9 što bi se moglo prevesti kao "vrlo teško". Završnih 1500 metara predstavlja penjanje u stijeni, snijegu i ledu. Smjer ide jugozapadnim grebenom, relativno položenom, ali vrlo oštrom, gdje se penjanjem ne dobija puno na visini, tako da je dužina smjera koja se penje znatno veća nego pomenuta visinska razlika od 1500m, koja se savlađuje.
U neposrednoj blizini nalazi se jedan od najstarijih budističkih manastira - Tengboche na 3.860 metara. Zemlja u okolini manastira smatra se svetom zemljom te se i Ama Dablam dugo smatrao svetom planinom, sve dok četvorica alpinista Bishop (USA), Gill, Romanes (NZ) i Ward nakon 20 dana penjanja nisu izašli na vrh 13. marta 1961. godine. Od tada, gotovo 500 alpinista je uspjelo stati na vrh Ama Dablama.
Da li će to i meni poći za rukom?
Osjećao sam se zaista dobro: Fizički sam se bio odlično pripremio - nedavni rafting mi je pokazao da višednevno "odmaranje" pod Cho Oyu nije umnogome umanjilo moju spremnost, a bio sam uvjeren da će aklimatizacija sa Cho Oyu, poslije samo 3 dana u Kathmanduu, učiniti svoje. Tehničkih teškoća nisam se plašio - vjerovao sam da će moje alpinističko iskustvo ovdje doći do izražaja. Jedina stvar koja me je brinula bilo je eventualno loše vrijeme i objektivna opasnost koja je vrebala na Ama Dablamu: snježne lavine, kameni odroni, pucanje seraka... Da Ama Dablam nije nimalo bezazlena planina govori podatak da je 19. novembra prošle godine odlomljeni komad Dablam glečera usmrtio na C3 šestero ljudi na spavanju - 3 penjača i 3 Sherpasa. Ta činjenica mi se stalno motala po glavi.

Zalazak sunca sa C1 (5.400m)

Od Great Escapes mi je bio "dodijeljen" Kami Sherpa, simpatičan momak koji je bio sa nama u Cho Oyu ABC-u i koji je izveo na vrh ženski singapurski tim par dana prije "našeg" nevremena. Kami ima impozantan karton uspona: 8 puta Everest (8.850m) , 8 puta Cho Oyu (8.201m), 4 puta Ama Dablam (6.856m), 3 puta Shishapangma (8.013m), 2 puta Pumori (7.165m), Kusum Kanguru (6.367m)...
8. oktobra na izlazu iz Lukle - kontrola Maoista: Porter po danu po teretu (30kg) - 600 rupija ($10), donedavno bilo 350 (oko $6).
U Khumbu dolini dobro aklimatiziran čovjek može uživati u izobilju cvijeća i iznenađujućoj klimi (krompir uspijeva čak do 4.000m). Mnoštvo planinara iz svih dijelova svijeta. Drugog dana sreli smo poznanika sa Cho Oyu, sirdara Ang Pasanga - sa svojim jakovima tek sada je išao po opremu za BC Ama Dablam. Bila je to ustvari ista oprema sa Cho Oyu, koja je kasnila. Nakon dva dana postavili smo BC sa velikom kuhinjom i trpezarijom - IMG Ama Dablam ekspedicija treba stići 23. oktobra. Puja ceremoniju obavili smo narednog dana, a sljedeći dan Ang Pasang i Kami otišli su pomagati u postavljanju fiksnih užadi iznad C2. Uspjeli su postaviti užad do C3 pa sam ih radio vezom nekako ubijedio da im se u nastavku i ja pridružim.
15. oktobra konačno sam i ja krenuo sa preko 20kg opreme. Preko ABC-a na greben se izlazi strmim granitnim pločama do mjesta gdje je C1 na oko 5.400 metara. Oko četiri sata na C1 su se spustili i Sherpasi. Samo što su ušli u šator, počeo je padati snijeg, tih dana uobičajena popodnevno-večernja doza. U nastavku grebenom se penje u relativno suhoj stijeni, a najveća težina je 5.9 (1 dužina užeta) u Žutom Tornju na kome se nalazi C2 na oko 5.750 metara. Slijedi Sivi Toranj, bolje reći kuloar, 3 dužine užeta kombinacije leda i stijene sa nagibima oko 70 stepeni. Odatle se izlazi na greben koji vodi do C3 na oko 6.230 metara. Do vrha vode sniježna polja nagiba do 50 stepeni.
Sutrašnji plan je bio izaći do C2, a narednog dana prije zore krenuti dalje i fiksirati užad do vrha. Varijanta sa korištenjem C3 nije dolazila u obzir nakon pomenute prošlogodišnje tragedije na C3. Međutim, na C2 nije bilo mjesta za naš šator, ali su ga Sherpasi uspjeli "nazidati" (imali su pile za snijeg!). Samo što smo ušli u šator, (3pm) krenulo je jako nevrijeme.

Ama Dablam (6.856m) sa C1 (5.400m). Samo dva sata kasnije, na C2 (5.750m) smo doživjeli strašno nevrijeme.

Bio je to 57. dan mog boravka u Himalaji - boravka obilježenog neuobičajeno lošim vremenom. Međutim, ovo nevrijeme na C2 bilo je najteže do tada, jer se osim intenzivnog snijega i jakog vjetra odlikovalo i učestalim sijevanjem i grmljavinom. Motivi kroz vrata šatora prema vrhu bili su fascinantni - nešto takvo još nisam vidio: snijeg koji je tako intenzivno padao nije se mogao zadržati na strmim južnim i zapadnim padinama, te je curio u neprekinutim lavinama, uzburkan jakim udarima vjetra. Sve to je bilo začinjeno bljescima munja i grmljavinom - pravi krešendo! Impozantno! Doda li se tome podatak da sam bio na "vanjskoj" strani šatora, čiji je dobar dio visio iznad južnih padina (pravo "orlovsko gnijezdo") i koga su snažni udari vjetra šamarali čas sa jedne, čas sa druge strane, onda je jasno da je adrenalina bilo u neslućenim ramjerama. Srećom, cepine i dereze ostavili smo van šatora i bili "bezbjedni" od gromova, a u šatoru nas je bilo troje, sa, računao sam, nevelikim šansama da nas vjetar otpuše sa grebena. Za svaki slučaj, šator smo i "svezali" za stijenu. Međutim, Sherpasi su se istinski uznemirili. Lice Kamija bi se na svaki bljesak munje "zaledilo" i postajalo sve blijeđe, a Ang Pasang je već uveliko bio u vjerskom ritualnom procesu dozivanja Bogova da mu pomognu.
Bilo je to žestoko, ali na svu sreću kratkotrajno nevrijeme - 1.5 sat. Napadalo je oko 20 cm snijega. Razvedrilo se još prije mraka, pa plan nismo mijenjali. Krenuli smo prije zore, ali nas je negdje oko 10 sati na oko 6,500 m, u visini Dablam glečera ili oko 200m iznad C3 uhvatilo novo nevrijeme - srećom, ovoga puta bez sijevanja i grmljavine. Ostavili smo fiksnu užad na tom mjestu i sišli skroz u BC do 7 sati uveče.

Kami Sherpa u Yellow Tower - Srećom, ispred nas je bio samo jedan penjač

Ama Dablam je izazovna planina; planina koja plijeni poglede i izaziva strahopoštovanje; raznolika planina - fantastična kombinacija penjanja u stijeni, snijegu i ledu; planina zahtijevne visine; planina izuzetne eksponiranosti; planina prepuna priječenja atraktivnih grebenova; planina sa motivima iz snova; planina sa bivcima u "orlovskim gnijezdima"; planina u fantastičnom okruženju: Cho Oyu, Pumori, Nuptse, Everest, Lotse, Lotse Shar, Makalu, Baruntse, Taboche, Cholatse ...
Kao posljedica nevremena Sherpase je boljelo grlo, kašljali su i insistirali na bar dva dana odmora u BC. Nevoljno sam pristao da javimo Jangbuu da stornira moju avionsku kartu i pokuša pomjeriti za prvi "bliži" datum. Iz iskustva sam znao da to može potrajati.
U subotu 20. oktobra krenuli smo ponovo, ovoga puta zajedno. Ang Pasang je insistirao da i on ponovo ide. Uostalom, on i Kami su u "rodu" (oženio je Kamievu sestru), iz istog su mjesta (Pangboche), i bili su do sada po četiri puta na vrhu Ama Dablama i to svaki put zajedno.
Za 6.5 sati bili smo na C2 (5.750m). Ujutro, krenuli smo prije zore, u 4 sata.

Kami Sherpa na C2 (5.750m) - U pozadini četiri penjača u Grey Tower. Zbog ograničenog prostora, mjesto za šator se moralo nazidati snijegom.

Međutim, samo što smo izašli na greben prema C3 (Mushroom Ridge) u sami cik zore, odmah iznad Sivog tornja dokačio nas je snažan, hladan, prodoran vjetar. Moja kamera je odmah otkazala (zaledila se!), a u roku od desetak minuta i prsti na nogama počeli su se mrznuti - povremeno lijevu stranu lica nisam osjećao - počinjala je "trnuti". Oko nas impresivni motivi: Zlatni zraci izlazećeg sunca budili su usnule himalajske divove. Bilo je "pakleno" hladno.
Na C3 (6.230m) smo bili u 7 sati. Kada smo zašli u strmije dijelove iznad C3, u trenucima odmora, bacao sam se na sniježnu padinu ničice sa licem prekrivenim rukama ili glavom sakrivenom iza lakta ispružene lijeve ruke. Bio je to jedini način da na trenutke sačuvam lice. Rukavice, a i sva ostala oprema vršila je svoju funkciju - nije mi bilo hladno. Naravno, tu je pomagala i brzina kojom sam se kretao. Nisam puno stajao i time se hladio. Na cijelom putu do vrha jedino mjesto gdje se na trenutak moglo skloniti od vjetra je bilo na bergšundu desno (južno) od Dablam glečera. Uvidio sam tada da sam pogriješio ostavivši skijaške naočale u C2 u racionalizaciji težine ranca. Vjetar se uopšte nije osjetio niti čuo u C2, sve do izlaska na Mushroom Ridge.

Ama Dablam (6.856m) - Na vrhu sa zastavom BiH - U pozadini Mt Everest (8.850m)

U tom magnovenju borbe sa smrzavajućim vjetrom i strmim padinama Ama Dablama, odjednom sam izašao na malu zaravan veličine teniskog terena. Pa... Ja sam na vrhu!!!
Zastao sam kao ukopan - šokiran motivima. Do sada, u mojoj dugogodišnjoj planinarskoj karijeri, veću, ljepšu i impresivniju nagradu prirode nisam dobio. To je pogled koji me je toliko ganuo da sam bukvalno ostao bez riječi - otvorenih usta: "Pa zar nešto takvo fascinantno uopšte postoji na ovom svijetu?!!", pomislio sam. Istog momenta zaboravio sam na sve napore i frustracije sa Cho Oyu, sve teške, naporne treninge pripremnog perioda, sve troškove nastale tom priklikom... Nema tih para kojima se ovako nešto može kupiti. Ono što bih najviše volio tog momenta je da moji najdraži: supruga i kćerka, te moji prijatelji, mogu bar za trenutak biti ovdje sa mnom i podijeliti ovu čudesnu nagradu prirode.
Bilo je tako nestvarno lijepo da sam imao osjećaj da su ovo motivi sa druge planete, osjećaj da je ovo sveta zemlja, osjećaj da je ovo hram planinskih Bogova... Jer, svuda oko nas bile su načičkane planine izuzetne ljepote i izuzetne visine. Kao "na dohvat ruke" stajalo je čak pet 8-tisućnjaka (od 14 u cijelom svijetu!): Shishapangma, Cho Oyu, Everest, Lhotse, Makalu, Kangchenjunga...
Bila je nedjelja 21. oktobar, 10 sati ujutro. Kada sam se malo pribrao, počeo sam skakati i vrištati kao malo dijete. A onda - još jedna nagrada prirode - na oko 5 minuta vjetar je gotovo potpuno utihnuo, a o njegovoj snazi najbolje govori krijesta na vrhu Everesta (jak sjevero-zapadni vjetar). A šta li je sa mojom kamerom? Izvadio sam rezervnu bateriju iz unutrašnjeg džepa, pažljivo je utaknuo i... na moju ogromnu radost - kamera je proradila!!! Nekako sam uspio očistiti objektiv od leda, ali ne zadugo - ubrzo se počeo ponovo lediti.
Promrzli prsti na mojim nogama otkravili su se u povratku tek na C2 .

Na grebenu neposredno ispod kampa C3, platoa na kome je prošle godine poginulo 6 ljudi. Ove godine Sherpasi su "uglavili" šatore niže, na samom grebenu.

Cijelo vrijeme penjanja osjećao sam se kao da sam na Camelbacku, gradskoj planini u Phoenixu. Aklimatizacija na Cho Oyu je u punoj mjeri učinila svoje. Moj dugogodišnji trening se "isplatio". Od Aconcague (6.962m) prije dvije godine: https://planinarenje.ba/planinarske-ture/ekspedicije/1485-aconcagua-6962-m u prosjeku sam mjesečno savladavao 5.470 metara uspona. Ispenjao sam i desetak američkih "fourteenersa", što ljeti, što zimi (planine vise od 14.000 stopa ili 4.267m). Uspone na neke od njih zabilježile su i ZONE: http://www.zone-2000.net/arhiv/06/035fourt/doc01.htm , http://www.zone-2000.net/arhiv/06/045raini/doc01.htm.
Ne mogu, a da se ovoga puta ne sjetim svojih prvih koraka u planini i svega onoga što me je dovelo ovdje. Moj otac me je još prije osnovne škole vodio po bosanskim planinama. Volio je prirodu kao rijetko ko. Uživao je u cvrkutu ptica, svakom rascvjetalom cvijetu, a naročito u žuboru bistrih planinskih izvora i potoka. Od oca sam naučio kako se voli i uživa u prirodi, naročito u planinama.
Od Drage Entrauta, doajena bosanskog planinarstva, sam naučio kako uživati u planinama pod snijegom, posebno na skijama.
Od Faruka Zahirovića - Brace, iskusnog alpiniste punog lucidnih rješenja kojima je znao riješiti mnoge naizgled nerješive probleme u planini, sam naučio kako se snaći u svakoj situaciji u planini.
Od Rašida Mulahusića - Miše, nenadmašnog instruktora Sarajevske škole alpinizma, čije je elegantno penjanje u stijeni pomalo ličilo na ples, naučio sam kako se penje u stijeni uz upotrebu što manje snage.
Od Muhameda Šišića, prekaljenog visokogorca i zaljubljenika planinarske fotografije, sam naučio kako naći pravi ugao za dobar snimak planine, te da ponekad vrijedi odvojiti vrijeme od uspona za snimak za pamćenje.
Od Alirizaha Vatrenjaka, čovjeka koji zna da živi SA planinom, sam naučio kako se ponašati u planini, ne prkoseći strašnim prirodnim silama.
Sretan sam što sam imao ovakve "učitelje" i vjerujem da bi bez njihovih "lekcija" teško izašao na ovako impresivan i zahtijevan vrh.

Ama Dablam (6.856m) - Pogled iz Tengbochea (3.860m)

Na C2 smo bili već oko 2 sata. Sherpasi su bili izuzetno zadovoljni. Sirdar Ang Pasang me je iznenada upitao da li bih ipak volio pokušati "uhvatiti" svoj planirani let za Ameriku u srijedu, u kom slučaju bih trebao biti u Lukli sutra, a u utorak u Kathmanduu. Na moj potvrdan odgovor, satelitskim telefonom je sve sredio sa Jangbuom, a radio vezom dogovorio sa dvoje svojih komšija iz Pangbochea da dođu sutra ujutro u 6 sati da mi ponesu dvije transportne vreće. To veče u BC-u smo bili oko 7:30.
Ukupno sam za 64 sata savladao oko 7.500 metara uspona.
Još jedna nagrada prirode. Osvanuo je kristalno vedar dan, prvi za mog boravka ovdje. Izgleda da sam postao miljenik prirode. Iznad BC-a se nadvio Ama Dablam, a gledajući ga, moje srce je od ponosa raslo - imao sam osjećaj da je naraslo veće od Ama Dablama. Pa naravno, cijeli Ama Dablam bio je već u mom srcu!! Spustajući se, vrtio sam se kao na ringišpilu (nije baš ugodno spuštati se strmim stazama, a iza sebe imati himalajske ljepotane) i napravio preko 150 snimaka.
Najstarije mjesto Sherpa naroda je Pangboche udaljeno svega sat hoda od Ama Dablam BC-a. Narednih sat hoda na jug od Pangbochea nalazi se Tengboche sa jednim od najznačajnijih budističkih manastira. Motivi koji se mogu vidjeti sa mjesta manastira predstavljaju najspektakularnije motive u svijetu planina.
Prije mraka bio sam u Lukli. Sutradan, 64. dan u Himalaji, čamio sam na aerodromu i kada sam već prošao i "security check point", letovi su obustavljeni jer se naoblačilo, a piloti se ne smiju provlačiti između himalajskih gorostasa bez dobre vidljivosti. Takav "hladan tuš" me je gotovo nokautirao. Do Kathmandua ima 5 dana hoda. Već sam sebe vidio na dočeku Nove Godine u nekom od restorana Kathmandua, kao u Mendozi, Argentina, na povratku sa Aconcague.
Sutradan, novi "šok" - vedar dan, rani let za Kathmandu, iznenađujućih sat vremena do mog leta za Ameriku i... Četiri dana nakon stajanja na vrhu Ama Dablama bio sam na svom radnom mjestu u Phoenixu.

Trolist mojih planinskih dragulja

U svijetu ima 14 planina viših od 8.000 metara i preko 100 planina visih od 7.200 metara. Međutim, ljepota planina nije u njihovoj visini, nego u estetskim kvalitetima - u eleganciji. Ama Dablam je visok "samo" 6.856 metara, ali svako onaj ko ga je vidio, bilo uživo, bilo na fotografiji, složiće se da je to jedno od najljepših umjetničkih djela majke prirode. Ja sam ga vidio na slici prije mnogo godina i... nešto takvo se više ne zaboravlja. Ovo je zasigurno najteži, najatraktivniji i najljepši savladani vrh u kartonu mojih smijeri.
Prema anketama mnogobrojnih planinarskih/alpinističkih magazina Ama Dablam, visok 6.856 metara, predstavlja najljepšu planinu Azije. Alpamayo u Peruu, visok 5.947 metara, predstavlja najljepšu planinu Južne Amerike.
Matterhorn, na granici Švajcarske i Italije, visok 4.477 metara, je najljepša planina Evrope.
Ama Dablam mnogi nazivaju himalajskim Matterhornom. Ja bih rekao da je Ama Dablam skladan spoj Matterhorna i Alpamaya. Prva polovina uspona na Ama Dablam slična je usponu na Matterhorn (Hornli greben), druga polovina slična je usponu na Alpamayo (Ferrari smjer), a onda tu fascinantnu kombinaciju stijene, snijega i leda treba podići za oko 1 km uvis da bi se dobio uspon na Ama Dablam jugozapadnim grebenom. Imao sam tu sreću da stanem na svaki od njih. Matterhorn sam ispenjao davne 1978., Alpamayo 1986., a uspon na ovaj treći dragulj planina svijeta, Ama Dablam, zaista mogu smatrati krunom svoje dosadašnje alpinističke karijere.
Spomenuh planinske dragulje - a moji planinski dragulji su za mene planine za koje mogu reći da su one "osvojile" mene, a ne ja njih. Utisci sa takvih planina teško se brišu. Svaki pogled na njihove fotografije pokreće u meni buru emocija i sjećanja na svaki detalj uspona. I ovaj moj trolist planinskih dragulja neću sigurno nikada zaboraviti.
Ukratko: Bio je ovo uspon koji me je oduševio, ispunio nezaboravnim utiscima pomiješanim sa adrenalinom neslućenih razmjera... i "smirio" za neko vrijeme. Koje..? Vidjećemo.

Pogled sa budističkog manastira Tengboche (3.860m). Sa desna: Ama Dablam (6.856m), Lhotse Shar (8.393m), Lhotse (8.516m), Mt Everest (8.850m), Nuptse (7.861m).

Čast mi je i neizmjerna radost da sam prvi Bosanac koji je iznio zastavu svoje domovine na himalajski dragulj Ama Dablam. Tokom 66 dugih dana boravka u Himalaji povremeno sam imao pristup internetu i mom e-mail serveru. Našao sam brdo e-mailova podrške mojih prijatelja širom svijeta. Iskoristiću ovu priliku da im se zahvalim na podršci. Moram vam reći da ste cijelo vrijeme bili u mojoj podsvijesti i davali mi onu dodatnu snagu koja je u ovakvim poduhvatima odlučujuća.
Na kraju želim izraziti svoju iskrenu zahvalnost mojoj supruzi i kćerci, odanim i strpljivim učesnicima u mojim mnogobrojnim avanturama. Svjestan sam da nije lako sjediti kući i iščekivati vijesti, pa ih nastojim obradovati radosnim vijestima. Hvala još jednom.
Ovu, za Bosnu i Hercegovinu značajnu ekspediciju, pomogli su oni kojima je Bosna duboko u duši:
- Bahra i Muhamed Turulja,
- Zineta i Mehmed Kozlica,
- Senaid Ahmetović i
- Alma Gojković, vlasnica I & S Tax Servisa u Phoenix, Arizona.
Hvala im, prijateljima koji i putem ovakvih pisama podrške pokazuju koliko cijene moja ulaganja i dosege: "Naime, hvala ti što imaš hrabrosti, sposobnosti i neuništive volje da osvajaš neosvojeno i doprinosiš podizanju ugleda BiH na najljepši mogući način - način pravog sportiste."