Osim 3M (mercedes-marka-mobitel), šta mostarcu treba da bude sretan? Malo hladovine na plus 39!

Lutajući "svijetom" u potrazi za egzotičnim destinacijama, pažnju nam je privukla aktivnost u zoni Bogodola, lociranog negdje ispod Čabulje. Bogodol, naizgled bogu iza nogu, naizgled mjesto gdje samo cvrčci preživljavaju... Da vidimo šta tu ima da se vidi

Mostarci imaju dvije planinarske destinacije. Jedna, istočno od grada, zove se Ruište, a druga, pogađate, zapadno, zove se Bogodol. Obadvije su teško dostupne i pravi je podvig dočepati se jedne ili druge - pješke. Ali zato je bog stvorio ceste i male limene kutijice koje u pravilu zvrče, klepeću i puše se, a koje lagano ulaze u povijest kao faktor koji je sveo magarce u ovom području na edemične životinje. Tim kutijicama najlakše se, i gotovo jedino, može stići do ovih destinacija gdje jedan dio mostaraca 'ladi mud... kad u Mostaru proključa mozak i asfalt.

Renoviranje planinarskog objekta u Bogodolu. Da je u pitanju pošten trud i zalaganje zaključujemo po tome što niko nema kaput na sebi. (Slika presnimljena sa panoa u pl. kući Bogodol)

Lutajući "svijetom" u potrazi za egzotičnim destinacijama, pažnju nam je privukla aktivnost u zoni Bogodola, lociranog negdje ispod Čabulje, planine sa dva lica, jednog blagog i pitomog (mjereno domaćim mjerilima) (izuzimajući pse ovčare i tornjake), a drugog "božemesačuvaj" koje "pada" u kanjon Drežnice bukvalno vertikalno. Upozoravamo čitaoca da smo izraz "sa dva lica" upotrijebili bez namjere da isprovociramo asocijacije na ono "koji kaput zovu hercegovac". Ne! Nedajbože!

"Ako hoću, mogu, ako mogu hoću, ako ne mogu i nema ništa od mene." Slika: Pero Marić

Ne upuštajući se u povjesne zavrzlame po kojima su bjelosvjetske geopolitike i geostrategije ovom mjestu dodijelile (neki kažu zasluženo, drugi kažu nezasluženo) značaj koji mu, kako opet neki kažu, pripada, a drugi opet kažu ne pripada, dakle(m) ne upuštajući se u ono što kod zonzona izaziva povećanu potrošnju antiemetika, koncentiramo se na jednu ubogu šupicu od kamena koja ranije gotovo ničemu nije ni služila u ovom mjestu gdje se događa "odliv mozgova" i sve lagano zarasta u apatiju (takav utisak, uprkos lokalnom kupu u boćanju, ostavlja na jednog zonzona jedno nedjeljno popodne u Bogodolu). Eto, ta šupica, i pored solidne kuće kategorije "mjesna zajednica" u neposrednoj blizini, na koju planinari dijelom polažu pravo, postaje simbolom onog "ako hoću, mogu, ako mogu hoću, ako ne mogu i nema ništa od mene".

Ex-šupica!

Ako vas bride "gume" i gorite od nestrpljenja kao Hercegovina u julu da vidite sveto preobraženje šupice u "planinarski kutak" u Bogodolu, konkretiziramo stvar:
Udaljenost do šupice, mjereno od hotela Ero, dakle(m) centra Mostara iznosi 22 km asfaltnog puta (mada je ova informacija prilično ero-centrična, možete je uzeti zdravo-za-gotovo uz propisno relativiziranje pojmova "asfaltni" i "22 km"). Vozite (se) u pravcu mostarkog (starorimskog) naselja Cim, gdje će vas već neko, ako ne budete sumnjivi, uputiti u pravcu Goranaca. Nakon koji kilometar, prije nego dosegnete prevoj sa koga "puca" pogled na južne obronke Čabulje, imat ćete priliku doživjeti kanonadu pogleda na Mostarsku kotlinu sa jedog proširenog zavijutka. Ako vam tad ne bude jasno zašto je Mostar centar svijeta, neće nikad. Poslije Goranaca, prepustite se tablama i dobrijem "erama" i ne možete promašiti.

Program: Nakon "Popodne jednog fauna", slijedi "Ero s onog svijeta", a završava se "Rigoletom" poslije ponoći.

Ako se prethodno niste najavili u centrali u Mostaru, možete samo oblijetati oko kuće, tj. šupe i diskretno folirati da se osjećate kao kod svoje kuće, ovaj... šupe. Uz to rizikujete da vam cvrčci ogule uši, a domaći grilaju radoznalim pogledima na plus 39. Da vam se obavezno meso ne bi kvarilo na vrućini, a obavezno "bilo" ('ajde, može i pivo) pretvaralo u "magareće pivo" (Jok!), najavite se (036 323 372, srijedom - zimi poslije 19h, ljeti poslije 20h) kako biste osigurali ključ.

Rašeljka (crna višnja). Neki i djeci daju takvo ime, da li i opravdano, ocijenite kad probate.

"Planinarski kutak" Bogodol doima se u ovom kamenom i suncem prožetom ambijentu suviše svježe i suviše prijatno čak da bi djelovao prirodno i to samo zahvaljujući hladovini jedne stare lipe, jednoj "rašeljki" (crnoj višnji), jednoj sjveže-zelenoj jelki donesenoj sa Maglića, jednoj "veseloj" kućici za ptice,
planinarskoj marki što počinje u hladu pomenute lipe i ujedno se tu završava...
A sad krucijalno pitanje: Šta tražiti ovdje gdje pučki nazori osuđuju devijacije tipa "k'e loza me voza". Šta tražiti tu, posebno u vrijeme kad "gori gora, gori borovina"? Zašto uopšte doći?
Kao prvo, na 680 i kusur metara ne ključa mozak, herc igra pošteno, a sipnja odustane već na mostarkom sedlu. Mostarcima dovoljan razlog!

Čabulja, gledano sa "mostarskog" prevoja iznad Goranaca. Odsjaj na cesti nije od topljenja asfalta već se radi o efektu "staklene bašte".

Bogodol je odlična baza za "napad" na Veliku Vlajnu, vrh Čabulje. Dođete u petak, prenoćite (ili poranite u subotu), ispalite se u rano subotnje jutro na vrh, ako ga prepoznate među vršnim kupama i kupicama, a onda se lijepo vratite šupici i, ako baš morate, testirate tolerantnost okoline na "loza culpa".
Mi vam, pak, to ne bismo preporučili, nego vam savjetujemo da se radije držite "in vino veritas" koje puk toleriše zbog nekih tradicionalnih veza sa biblijom (gdje samo ero nema veze). Eto, to je drugi razlog zašto doći ovdje.

Za rukovanje sačem potrebni su specijalno obučeni pojedinci.

Statistika ipak nedvosmisleno govori da većinu posjetilaca najviše interesira (razlog 3) "planinarski kutak" sa naglaskom na šupici, utjelovljenje onog "ako hoću, mogu, ako mogu hoću, ako ne mogu i nema ništa od mene". Postoje, da znate, dvije struje koje uzimaju ovu parolu kao temelj djelovanja u zoni "planinarskog kutka", specijalno u zoni šupice. Jednima iza riječi "mogu" i " hoću" prirodno pada riječ "popiti", drugima, pak, "(g)raditi". Toliko, radi vaše osobne bezbjednosti (da ne zalutate u kakvoj... diskusiji).
Šupica je, nakon renoviranja, postala kao hodočasno mjesto. Nismo religiozni, no ipak vjerujemo da se tu dešavaju čuda. Kakva, to prepuštamo vašoj mašti. Što se tiče tradicionalnih vrijednosti (za čim jedan zonzon vapi), šupica je pun pogodak, sačuvan je i miris i forma tradicionalne hercegovačke domaće kuhinje/dalmatinske konobe. Neki u tome vide hrpu prašine, smrada, a posebno plastike među tradicionalnim oruđem i kućnim priborom, ali to je njihov problem...

Toma: IMT?

Bogodol, naizgled bogu iza nogu, naizgled mjesto gdje samo cvrčci preživljavaju - ipak ovdje nalazimo detalje koji vežu planinarski prostor u širem smislu u jednu homogenu cjelinu. Ko bi pretpostavio da ćemo ovdje naći tako interesantne tragove o Prenju ili Čvrsnici kao i ljudima neodvojivo vezanim za ove prostore. Pano sa starim crno-bijelim slikama na prvom katu kuće (bivši učiteljski stan dodjeljen planinarima nakon "odljeva" mozgova) nevješto skrpljen, no popunjen slikama čija je vrijednost nesumnjiva. U "dnevnoj sobi" vise preko dva metra široke panorame Zdenka Marića, tu nalazimo imena poput prenjskog "vuka" Coje, Salema Marušića Nesalomivog itd.., nalazimo duhovite detalje koliko u jednom poljskom cepinu (nije iz poljske, već za polje) toliko i u uljima (?) koja vise po zidovima. Tu nalazimo i jednu fotografiju sa Prenja koja posebno privlači pažnju - pećina negdje u lancu Vjetrenih brda, prepriječena kamenom gredom. Prava je misterija gdje je to mjesto. Nevjerovatno da se o
tome tako malo zna, s obzirom na razmjere (kako fotografija sugeriše). 

Jeste okno - nije okno! Da li je ono što se vidi između LPG-a i Ovče okno u grebenu Lupoglava ili samo iluzija?

Bježimo nazad! Na putu se sudaramo sa petim razlogom zbog koga je interesantno "zalutati" u planinarski kutak Bogodol. Dok cesta vijuga, izbjegavajući makiju (a čini se i tornjake), istočno na horizontu formira se nazubljena linija, neposredno iznad one modrozelene prozračne crte koju doživljavamo kao prvi plan. Prenj! Dobro, Prenj! Ali odavde se nazire, pretpostavljamo, ono veliko okno u grebenu Lupoglava, smješteno, gledajući iz ovog ugla, između dvotisućnjaka Lupoglava i Ovče.
Jeste okno - nije okno! (Opet dvije struje) Dobro, nek se smatra i petim "čudom", a ne petim razlogom (ovo je svakako prostor gdje se "čudima" niko ne čudi) dok se ne nađe neko dovoljno "dalekovid". Valjamo se u pravcu Mostara, a "gori gooora, gori booorovinaaaa..."