Čvrsnica, bivak na Plasi

Dočekala nas je litica. U daljini, tj. dubini, autobusi na magistrali kao mravi. Nazad! 19:30 je i eto nas opet na mjestu gdje... bi bilo vrijeme večerati. Sa hranom smo tanki, a vode već niko nema. Uozbiljimo se!!!!!!! !!!! !!! !! !

Psssst..!
Magla prolazi šumom. Čini se kao da zatreperi list, padne kap, krcne grančica... Nekad se ćuti kao slabi fijuk vjetra u munikama, kao cijuk ptice... kao svjež dašak na licu... kao..
Kao da nas neko posmatra?! Patuljci, štrumfovi...
Evo ih, dolaze! Dvije snjeguljice i četiri "patuljka". Sve je kao u priči, oni brži i jači zauzimaju donje, prostrane krevete u svojoj kolibici. Slabijima preostaše uske "stalaže" ispod krova... I spavali su tako, dugo i sretno...

Na putu Plasa - Hajdučka vrata

"Dugo i sretno" je "apsolutno relativno". Ipak, u šest sati svi su na nogama, hrli se grebenom prema Hajdučkim vratima. Raspoloženje se takođe relativiziralo, vidici su kao što vidite - nikakvi.
Bili smo u nekoj magli (oblaku, šta li već) cijelim putem do Hajdučkih vrata. Interesantno, pri pomisli na maglu, nametalo se sumorno raspoloženje. Pomisao da je ovo u stvari oblak davala je novu, interesantniju dimenziju naporima.

Hajdučka vrata

Inkasiranje napora i ulaganja!
Još uvijek je nejasno je li ono na putu ovamo bila magla ili oblak. Trebalo bi se možda savjetovati sa onima dole u dolini, he, he..!
Peštibrdo treperi daleko u izmaglici, nećemo li sutra tamo? No srklet, prvo da pohvatamo ovdje sve što se da pohvatati, bez frke (i bez zadnjih misli, molim). Prije nego ko, u opštem guranju i grabežu za dobrim snimcima, završi u magli u dolini Grabovice, bježimo dalje, ka Vilincu (bilo kojem)...

Jezero Crvenjak i vrh Veliki Vilinac u pozadini

Veliki Vilinac..!
Kad bi bilo tako lako dočepati se vrha, uzgred dvotisućnjaka, pored svih zamki na putu do tamo (poput ove fenomenalne rupe zvane Crvenjak) onda bismo već bili gore. Većina konstatira da snijega ima neuboičajeno puno za ovo doba godine, pogađate da je i to relativno, a zavisi uglavnom od utiska koji se dobije nakon... kupanja. Neki bi se čak usudili tvrditi i da je ledeno doba.
Slijedeća destinacija... ama, Vilinac! Pa bilo koji!

Veliki Vilinac 2118m i vrh Pločno u pozadini (2228m, najveći vrh Čvrsnice)

Magla u dolinama je kao ljepljiva, uporno visi tu, ali sad to daje posebnu draž i vrijednost boravku ovdje jer nas na neki način odvaja od onog svijeta dole od kog smo se, makar za kratko, htjeli odvojiti. Zona  2000m na Čvrsnici je blještava, čista i nevjerovatno privlačna.
Na sedlu kod Vilinca - problem! Koji Vilinac? Oni sa olovnim nogama (ili olovom u nogama) biraju kuću Vilinac. Agilniji hoće Veliki Vilinac, a nije isključen ni Mali Vilinac, nikad se ne zna... Gravitacija presuđuje!

Ruševine kuće Vilinac (1961m), sagrađene 1939 g.

Ovdje u Čvrsnici, na rubu stijena Velikog Kuka, zatreperi u stomaku od uzbuđenja pri pomisli koliko avanture potencijalno leži u ovim strmim odsjecima i vertikalama... Ništa manje nego tamo u nekim... Dolomitima.
Nakon klope popunismo preostale šupljine prijatnom ledenom vodom i krenusmo put Ledenog jezera, negdje ispod Peštibrda. Tamo bismo trebali noćiti. Ostavismo zidine kuće, s žarkom željom da ovo mjesto opet bude ono što je bilo nekada.

Ledeno jezero

Malo dole pa opet gore, pa opet... Trave mirišu. Poplašismo jednu divokozu. Stara, još upotrebljiva "marka" provede nas pored Peharovih stanova (stanovi; domaći naziv za pastirska naselja, koristi se u regionu Prenja i Čvrsnice).
Ledeno jezero otvara se kao ogroman krater pod stijenama ogranaka Peštibrda. Dole je voda, dijeli nas sipar i kamenjar. Nije se dalo ni naslutiti da ovdje, u džungli kleke i kamena postoji ova oaza.

Bivak na Ledenom jezeru

Raspuhasmo šatore, pa onda vatru, pa priču...
Mjesto je nevjerovatno, ko bi se nadao ovakvoj divnoj livadi s jezercetom usred kamenjara. Koja mekoća i komfor, idila... Uživamo. Svi su raspoloženi u iščekivanju sutrašnjeg dana i uspona na Peštibrdo.

"Vulkan" Peštibrdo

Ujutro opet magla, oblaci, šta li je već, pramenovi se kovitlaju i razdiru o litice. Apokaliptična atmosfera. Čekamo, čekamo... Osam sati, ipak krećemo ka Peštibrdu Marka je "isparila", ali nas to ne "dira", orjentišemo se vizuelno. Penjemo se i to je jedino što nas zaokuplja. Poslije par vrhova nađosmo se na najvišem.

Vrh Peštibrda i dolina Dive Grabovice

Vrh!
Međedi (gromade koje izgledaju pitomo, gledane odozgo), Vilinac, Mala Čvrsnica, Prenj, Čabulja, Velež - kao na dlanu. K3, a onda nas noge ponesoše ka Maloj Čvrsnici. Puta naravno nema, probijamo se kroz kleku i skačemo s kamena na kamen. Duuuuugo i naaaporno!
Oko 14h smo konačno stigli na... mjesto gdje smo ručali. A onda nastavljamo kotrljanje.

Bez komentara!

Umjesto desno prema Čabulji i Drežnici, iz nepoznatog razloga (valjda gravitacija) krenusmo prema Neretvi. Dočekala nas je litica. U daljini, tj. dubini, autobusi na magistrali kao mravi. Nazad!
19:30 je i eto nas opet na mjestu gdje... bi bilo vrijeme večerati. Sa hranom smo tanki, a vode već niko nema. Uozbiljimo se!!!!!!! !!!! !!! !! !
Krenemo prema... nekom sedlu, slijedeći "logiku", i tu naletjesmo na kamene piramide koje označavaju put (zlata vrijedne, hvala Ćilsi i raji). Grabimo markom, bauljamo dok nas konačno ne savlada pomrčina. Gdje smo, kuda idemo, kad ćemo stići..?

U cik zore smo na nogama, bojimo se sunca i žeđi. Sa danom zakašnjenja stigosmo do Suhe lokve iz koje "iscijedismo" nešto prilično prljave vode. Idemo dalje i... opet litice. Dole ispod stijena vidimo kuće i ljude, ali ne znamo kako sići. Uz malo dovikivanja sa seljacima nabasasmo na stazu. Za dvadesetak minuta smo u Petralju. Ništa nam u životu nije više prijalo od Šaćirovog mlijeka, sira, hljeba i kajmaka... (ovo "Šaćirovog" ne shvatajte bukvalno). I tu bi trebalo biti gotovo.
Zbrojismo se i... oduzesmo. Nešto, bolje reći neko je nedostajao. Ali to je već druga priča.