Sa ruksakom na leđima u osvajanje Scanije.

Nastavljamo sa osvajanjem ovog dijela svijeta. Kako? Vidjet ćete! Zašto? Zato što i ovdje, u ovim vjetrovitim ravnicama, mrkim šumama i još mrkijim vodama ljudi imaju potrebu da se penju, pa makar i pod devizom "daj-šta-daš"

Poput potrebe za hranom, spavanjem, "keksom", belajem... i potreba za penjanjem je, kao kakva hronična bolest, naporna kad nas "uzme pod svoje ". Mnogi zonzoni, u rasponu od ranog pa sve do kasnog puberteta (40+) bi sigurno tu potrebu plasirali na drugo mjesto na top-listi potreba, odmah nakon potrebe za "slatkišima", mada je ta potreba u stvari zajednički nazivnik za sve ost...
Stop! Iako nam je pametovanje duhovna hrana, ipak, nećemo pametovati tim intenzitetom zbog ove osjetljive elektronike za kojom sjedite. Scania (Skanija, što bi rekli Mostarci) je, dakle, prilično renomirana marka kamiona. Da li s pravom ili ne, zaboli nas zub, jer kako smo nasađeni, nikad nećemo imati svoju Scaniu. Prema tome - irelevantno!
Scania vodi porijeklo iz Scanie, a to je opet pokrajina u južnoj Švedskoj, pokrajina koja je daaaavno (računajući našim historijskim aršinima, gdje se historija "događa" brzinom misli) pripadala kraljevini Danskoj u kojoj nešto bi "trulo i bolesno" te Scaniu pregazi sjeverno pleme Vikinga - Svenssona (Svansona, kako im mi tepamo. Svans = rep na vikinškom).
Elem, ako ne možemo imati svoju Scaniu, onda možemo imat svoju Scaniu (ne zvuči li ovo slično), ako se samo malo napregnemo, organizujemo, zapnemo... možda se jednog dana i otcijepimo.
Dobro, ruksak na leđa i u osvajanje Scanie!!!!!!

Zonzon Sejo Vegar, rođeni "brato" poveo nas je u borbu za oslobođenje Južnog sedla

- Nu, hebo mater, ovo isto k'o na Ruištu!!!! Samo Muja fali!
Dok smo se jednog neobično toplog julskog dana penjali u pravcu kuće na brijegu, na pragu još jednog nacionalnog parka u koji je upakovan i najviši vrh Scanie, taj utisak sažet u "nu, hebo m..." odjednom nas je preplavio - Ruište!!! Neodoljivo slično blještavilo sunca, pozicija i prostor koji se otvara iza, zrak bez trunke sparine, stoljetni granati hrastovi poput borova na Ruištu pod Prenjem... Jedino su nedostajali cvrčci, ali zacvrča negdje u meni:
- Pa, hebe'mu mater, moramo li sve uprskat nostalgijom?!?
Očigledno moramo. Ali nismo time ništa pokvarili, naprotiv, to nam je motivacija u borbi do pobjede ili istrijebljenja, od ovog mjesta ćemo jedino na taj način napraviti nešto svoje!
Mala pauza da pokupimo sve što je džaba: prospekte, karte, vodiče, vodu, poglede radoznalih babaca, svježinu povjetarca, hladovinu starih hrastova, mirise kuće koji s propuhom biju kroz široka ulazna vrata i...
Osvajamo dalje. 

Na obali crnog-a-kakvog-će-drugog-bit jezera, na ulazu u NP Južno sedlo

- Da vidimo u koga je veći... fotoaparat!
Nakon munjevitog napada i zauzimanja morene koju bi samo vidoviti mogli prepoznati, stigli smo, kao što rekosmo, u bazu Nacionalnog parka Söderåsen (Južno sedlo), smještenu na rubu crnog-a-kakvog-će-drugog-bit jezera koje se svojim gornjim dijelom zavlači u kanjon. A ta baza, u kojoj bi samo vidoviti, kao recimo mi, mogli prepoznati Ruište, leži na donjem kraju kanjona/pukotine duboke par stotina metara, dugačke kojih osam kilometara, nastale rascjepom granitne podloge. Kako? Pa puklo!!! Osim legendi, drugog objašnjenja nema, ali zaboli nas zub i za to, bitno je samo da ne puca dok smo mi ovdje.
- Moj fotoaparat je mal, al' tehničar!
Zonzon Sejo Vegar, rođeni "brato" (za neupućene: mostarac), sa ruksakom na leđima i cegerom u ruci pride, poveo nas je u napad na Južno sedlo, stratešku tačku u osvajanju Scanie. Pucalo je i praskalo pod nogama, zviždale kraj ušiju mladice vrbi i joha, zasljepljivale nas eksplozije svjetla kroz mračne krošnje kanjona, krv tekla venama, arterijama i kapilarima... Bile su to borbe koje će se pamtiti!
- Hebe'mu mater, šta ima u tom cegeru pa ga ne ispuštaš iz ruke?!? 

Ovu potpođenu stazu u donjem dijelu kanjona im nikad nećemo oprostiti.

Otkud Južno sedlo Scanie među nacionalnim parkovima?
U principu to je jedna "rupa" u rangu Perućice, prašuma u kojoj kosovi osjede od duboke starosti, a da ne govorimo koliko dugo svaka bukva pamti svoje porodično stablo. Ihi hiiii..! Ipak, onu potpođenu stazu u donjem dijelu kanjona im nikad nećemo oprostiti. Da nije nje, čovjek bi ponio utisak da je negdje u pravoj vukojebini, ovako, stalno neka sumnja da si prevaren.
Prvih tri, četiri kilometra ovog par stotina metara dubokog kanjona progutalo nas je hladovinom, zelenilom, vlagom, svježinom i fakat se osjetismo zalutali u neko drugo doba. Pokušasmo proniknuti u srž ovog prostora? Ono malo jeze što se osjeti duž golih nadlaktica, po neka spontano progutana knedla pri neizbježnoj pomisli na doba kad su fosili živi hodali zemljom i da, nedajbože, evo sad ponovo hodaju... to je vjerovatno ono što je osiguralo ovoj rupi status nacionalnog parka. Ne mnogo, ali dovoljno. Svoje treba cijeniti!!!
Odmah nakon prvih borbi i prvih gubitaka tečnosti, moj jaran Sejo, inače rođeni "brato", smijenio je drugarice Amilu i Hannu u prvim borbenim redovima, koje su, za tren, pokazale izvjestan pad borbenog morala. A onda je nametnuo takav tempo za koji Mostar nije čuo!
- Mora da ima slabu prostatu pa... pa ga ne možeš stić!

Ako išta ima u ovoj vodi, onda su to ažbahe, svih formata...

Kanjon je storija za sebe. Ugušen zelenilom nalijegajućih padina, koje su mu time osigurale atmosferu Jurassice, kanjon (ili ta mega-pukotina) krije rječicu prilično čiste vode, ali crnog dna od koga vas podilazi jeza. Ako išta ima u toj vodi, onda su to ažbahe, svih formata...
- U, hebo majku, 'ladnija od Bunice!
Duboke, crne sjene režu insekti koji, kao meteori, prolijeću kroz mlazeve svjetla. Nakon koji kilometar posjetioci se rasplinuše, glasovi utihnuše i izgubiše u mekoći ambijenta. Ostadosmo sami...
- Ih, da me vidi Muja Začinović sa cegerom u ruci! Odma' bi' rek'o "Majku ti bogovu, jesam li te tome učio o planini, još ti fale salonke cipele i sako!"
- Ih, Muja!
- A, znaš li ono o onima što su sa koferom i ribarskim štapom išli na Jezerce!
- Mujino maslo, bezbeli!
- A čije će drugo!

Oko nas, šuma se blijedo zelenila (zeleno blijedila) od nježnih biljčica sjene, polumraka i propuha...

Vukao sam se u ritmu gange, nastojeći držati korak sa cegerom, koji mi se hipnotički ljuljao ispred očiju. Na gangu bi ceger počeo izmicati, onda bih ja prešaltao na reru (to je ono "Kad škuturi zapjevaju rere, misli mala da se tele dere"), ali tad bi odbrambeni sistem (za hlađenje i dobro raspoloženje) zaprijetio kolapsom. Vratio bih se gangi i pustio ceger da se ponovo izgubi među drvećem ispred mene. I sve tako.
- Majku ti bogovu, otvaraj da vidim šta je u tom cegeru! podviknuo sam nesvjesno i skontao da mali Mujo Začinović čuči u svakom od nas.
Slijedili smo potočić, pouzdavši se da će nas njegov žubor voditi u pravom smijeru. Više kao da nismo čuli vlastite korake, ugušila ih je mekoćom staze. Oko nas, šuma se blijedo zelenila (zeleno blijedila) od n'akvih šumarica, nježnih biljčica sjene, polumraka i propuha... Kako pročitah u vodiču, u dolini su masovno zastupljeni saprofiti. U praksi to su oni neopredjeljeni oblici života koji ne mogu da se odluče - biti biljka ili biti životinja, "vino ili voda" kao u epici Ramba Amadeusa.

Ime ovom vrelu je izmišljao neki dokoni Viking u dugim, zimskim noćima

- Aaaaaa, vidi ovo, susak!!!
- Dva!!!
- Ihhh... Kad vidim susak odma' se sjetim kako je Muja Začinović znao napravit grah na Bijelim vodama birvaktile. Pa malo majdonosa, pa saransaka, pa... A, lavor salate!
- Da uzmemo sebi jedan?
- Jok, ostavi, nisi u Mostaru, majku ti bogovu, ko te tome učio...
Iz granitnog sipara zasutog suhim lišćem "tajila" je voda i skupljala se u kamenom ozidanom vrelu kraj staze. Posegnusmo za suscima i zagrabismo. K'o svoje!
- Ssss...huuuuuuu... Ovo odbija zube.
- I vještačke!!! neko je dobacio iz zadnjih redova, a neko se počeša na to.
Nismo mogli vjerovati da kroz tu mahovinu protiče tako hladna voda, k'o u kamenici. Pa ovo nema ni kod nas!!!
Izgledalo je kao da se susci hladne vode kojom smo se zaljevali talože direktno u nogama, počinju ih puniti kao kad se flaše pune vinom iz bureta. Hladnim vinom... pa noge otežaju...
Ali, nagon za penjanjem preovlada. Zbilja, jak nagon. Nastavismo, a "lik i djelo" Muje začinovića nas je pratilo, prvo na odstojanju, a onda:
- Znaš kad je Muja kupov'o čakiju u Italiji, išli oni na Mont Blanc. Kaže Muja: "Prego, signorina, quanto kostare... eeee... eeee... ...ma, ta mala čakijica, idi u pi... materinu." 

Razigrana tekstura sipara, šume i krošnje jasena u prvom planu, zbog sličnosti sa 'ercegovinom, vraća čovjeku borbeni moral

Neshvatljivo je koliko dugo potok, sada već potočić, "živi" u ovoj granitnoj podlozi, penjući se dolinom. Čak i kad ga uguši sipar u pojedinim dionicama, ponovo vas iznenadi živošću, klokotom, vrtlozima... Da je krečnjak, ovdje bi već davno rasla kunica, hajdučica, stolisnik... Ovako, klokoće li klokoće, čak i kad ga ne možeš vidjeti. Da ga prosto zamrziš, nikad mu doći do glave (što bi bio očigledan znak da borbe ulaze u završnu fazu i da dolina priprema kapitulaciju).
U neka doba, ono malo vode razlilo bi se u širokom tankom sloju preko mrkog mulja. I kako bismo se približavali, vidjeli bismo ribe, ako nisu ažbahe, kako tamne i brze kao sijenke oru plićake potoka, leđima iznad vode. Ima nešto provokativno u tome. Ali, mora se čovjek suzdržat, nije ovo Radobolja...
- Đe je brato sa cegerom?!?
Čulo se praskanje i pucketanje u šipragu, daleko naprijed, desno, u smijeru kojim mi nikako ne bismo trebali krenuti.
- Mora da je drž'o kartu naopako!
- Sad bi Muja rek'o: "Pustite ga, majku ti bogovu, nek dođe pameti!"

Iz padina kanjona strše kameni čardaci, negdje kao vidikovci, negdje samo kao ukrasi

Penjemo se serpentinama, tlo je prekriveno lišćem i milionima bukovih sjemenki. Stabla počinju ličiti na stubove koji podupiru krošnje, nebesa ili šta je već visoko gore. Stavljamo nogu pred nogu, pažljivo, kao kad se slažu domine. Nastojimo se preznojiti, osjetiti težinu ruksaka, povući u sebe, ignorisati druge, sažaljevati nad vlastitom kondicijom...
Jedva!
Čekajder...
Ipak, to malo uspona dade nam naslutiti smisao i dubinu onog "život je borba neprestana". Konačno, "razvedri" se nad glavama. Tamne bukove krošnje koje su zaklanjale nebo, pritiskale i ubijale u pojam, povukoše se u pravcu doline. Sinu ljetno nebo, sloboda se smiješila...

Planinarski dom - nakon "inspekcije" konstatacija: Za ovo se vrijedilo boriti!

Tad, u tom povijesno-historijskom trenutku bili smo presretni otkrivši da u ovoj rupi za koju smo "more krvi prolili, e nećemo nikom dozvoliti da nam ruje..." itd... (Tito, Neretva) postoji planinarska kuća sa svim pripadajućim facilitetima i pedanterijama, od sitne vode, plen-air-ložišta, zimskog skloništa, poljskog WC-a, do sortiranja smeća. A tu pedanteriju oko smeća doživjeli smo kao politički instrumet za ponižavanje radnika, seljaka i poštene inteligencije.
Osim toga, kuća posjeduje onaj tipični miris zajedničkih prostorija, praznine, tipičan propuh, pohabanost, fleke od parafina, zaboravljene stvari... Ama, vrijedilo se boriti za ovo.
I dok se svijet penje na planine, osvaja vrhove, haplicira sado-mazohističke metode u beskonačnim padinama pravih planina, nama pade u zadatak nešto drugo: traženje zajedničkog nazivnika za sve takve prostore u ovoj minijaturi od planine. Ipak, i to je nešto. Bogovu ti majku, to zahtijeva tankoćutnost jednog Muje Začinovića i požrtvovanost mog jarana "brate" Seje (ceker još nije pusto iz ruku). 

Bujne visoravni Scanije odaju utisak da smo se "izdigli iznad svakodnevnice"

Ono što fascinira ovdje, a i u svim sličnim rupama širom svijeta je ona zasićenost i ispunjenost svjetlom, taj jedinstven osjećaj koga nema u dolinama, zatim onaj osjećaj da mir pritišće, da nas paralizira, kao i osjećaj da se nalazimo visoko "iznad svakodnevnice" (na što su se znali vaditi Mostarci koji nisu imali tu privilegiju da žive uz samu Neretvu). To je ono što veže sve ovakve prostore od Skandinavije do Roga Afrike, a što bi se, bez obzira na porijeklo, moglo svesti pod zajednički nazivnik - planina! Mislim da bi ovom konstatacijom i Muja Začinović bio zadovoljan!
- Majku ti bogovu, eno ga, čeprka po cekeru! Šta mu je ono zamotano... ROŠTILJ!!!
Dobar dio toga ovdje podsjeća na "sekvence" iz planina koje nam leže pri srcu. Mislim da su svi zadovoljni, kao da smo našli nešto za čime smo dugo tragali - brato Sejo svoj Vilin klanac i Bijele vode, a ja... moje Rapte i Ravnu Ljubinu. Nema veze što je sve u "S" - size.
- Ih, kad Muja sazna da si nosio ceger na planinu i još roštilj u njemu...

Obori "brato"!

A nazad je bilo neuporedivo jednostavnije, samo "obori, brato"!
- Tol'ke godine, a hoda k'o jarac.
- Ko?
- Ama, Muja!
- Ono nije za dvi' noge...
- Čuj ovo, uranili mi na Lupoglav, kaže Zdena "Sinoć doš'o Muja iz Norveške, da ga samo "zvrknem". Taman što će "'Alo, Zdena je..." kad: "Majku ti bogovu, đe napadamo!" I odma' sa njim na Lupoglav. Nema, taki je Muja...
- Znaš ti kad je on skak'o kroz prozor na Rujištu...
- Čuj?!?
- Sastalo se... a, n'akvih... pa popilo...
- ...a on...
- ...pa sa njom u sobu... a žena mu...
- ... ha, ha, ha...
- ... aaaaha, ha, ha...
Šuma Scanie upijala je glasove, kao da je razumjela. I uživala...

Više o Scaniji na: Bubuljica na licu Scanije, fotoreportaža iz
Nacionalnog parka Stone Head