Naravno, nije svejedno prelaziti granice, a i ne znaš kako su ljudi tamo raspoloženi. Ipak, želja da se savlada Bobotov Kuk (najviši vrh Durmitora - 2523m) je prevladala...

Krenuli smo oko 6h iz Sarajeva, pa preko prelaza Šćepan Polje dolinom Pive. Onda smo skrenuli desno prema selu Trsa (mislim da ima i znak na glavnom putu), a onda u Trsi putem desno.
Put do Trse i par kilometara dalje je sasvim OK (asfaltni), ali ono malo makadama što smo prešli je kriza. Sreća pa tog makadama nema puno, jedva par kilometara. Usput smo svratili na izvor da nalijemo vode, ali od tog posla ništa - nevjerovatna suša je uzela danak. Al' hajde, šta se može...
I tako, negdje prije sedla autobus se zaustavlja - sati je 13, sunce prži. Marka je tu i čeka na nas ...

Do Zelenog Vira, izvora ispod Bobotovog Kuka čije ime obećava "brda i doline", staza prelazi preko udolina, čas gore, čas dole, a pređe se za cca jedan i po sat. Zeleni Vir je bio naša nada, ali uzalud - i on je presušio. Od tekućine imam samo ono soka što se nalazi u kili jabuka koje sam slučajno kupio u Foči.

Prilagođavajmo se! (Prilagođavanje - majka evolucije! Kad se samo sjetim dinosaurusa)
Slijedi malo odmora prije uspona, a onda put pod noge ka Velikoj Previji, sedlu prije Bobotovog Kuka. Malo milom, malo silom, malo na sve četiri. Uspon - standardno, cca jedan sat strane, kamena, sipara i zezancije...
Negdje na pola puta mramorna ploča - obilježeno mjesto smrti nekog visokog oficira bivše JNA u bivšoj SFRJ.

Na Velikoj previji dere - ni vjetorvka ne pomaže. Nema se šta čekati, još tridesetak minuta pa smo na Bobotovom Kuku. Daljnji uspon ide lijevo ispod same stijene Kuka do još jednog sedla. A sa tog balkona, mjesto je kao balkon gigantskih razmjera čega smo tek svjesni gledamo li ga odozdo od jezera, izuzetan je pogled na dolinu Škrke sa jezerima i šiljkom Ćuskija dole ispod.
Tu otpilike počinje i zadnji, ali i najteži dio puta.

Štapove sam odložio jer samo smetaju - od sada se pouzdajem samo u prednje noge :) Treba imati petlju pa se upustiti u taj dio. Staza je prava kozja - mada na nekim dijelovima ni njima ne bih preoporučio da pasu bez ručne. To je dobar test koliki je ko debelokožac, samo, ko padne, nema popravnog. Na slici se ne vidi najvažniji element - petsto metara dubine na lijevoj strani...

Braco (Fikret Kahrović), inače naš vođa puta, na tim opasnim dijelovima razvukao je uže. Ako ste pomislili da je "crveni mundir" na slici Braco - greška. Trebate znati da taj čovjek ne gubi glavu ni u najvećoj frci, što biste mogli zaključiti gledajući gornju sliku (do snimatelja je!).
Ali i taj dio brzo prođe i... Vrh!

A na vrhu nema mjesta - svi se slikaju, štambiljaju planinarske knjižice, a ja gledam ljepotu oko sebe. Vrijeme se u međuvremenu poptuno razbisitrilo pa se vidi cijela Crna Gora i dio jugoistočne Bosne (npr. Maglić). Nakon kratkog predaha i pojedenog sendviča vrijeme je za silazak, ovaj put na suprotnu stranu u pravcu Žabljaka.

Još malo uživancije u dolini Škrke i prelijepim jezerima. Malo Škrčko jezero je uvučeno pod sjenovite vrhove, a jezera dijeli pojas šume ispred koje se može nazrijeti planinarska kuća Škrka (da vidimo ko ima oko sokolovo).
Obratite pažnju koliko su strane doline različite, lijeva je sjenovita, bujna i sjveža dok je desna gotovo sasvim gola, kamenita i suha. Eto kako je važno u životu zauzeti  dobar položaj.

Slijedeću noć smo prenoćili u Žabljaku. Spavanje je u kućama mještana za cijenu 7-8 eura, a nije ga problem naći, u Žabljaku svi izdaju sobe ...
Sutradan smo obišli prekrasno Crno jezero i negdje oko 14h krenuli nazad u Sarajevo, ali sada drugim putem - preko Pljevalja ...
Utisci o mještanima: vrlo su ljubazni, a što i ne bi bili, posjetilaca je relativno malo. A i ovdje vrijedi stara narodna "para vrti gdje burgija neće".