Kapljuč i ja se poznajemo petnaestak godina, doduše i donedavno, samo iz viđenja. Gledao sam ga prvi put sa Zelene glave, divio se njegovom položaju i susjedima, pitao se kako je moguće da mi nikad niko nije spomenuo ovaj vrh.

Tad nisam ni znao kako se zove, tek uz pomoć karte sam vidio da je to Kapljuč, okružen puno poznatijim prenjskim gorostasima, vrhovima u lancu Vršina, Botina i Vjetrenih brda, te Lupoglavom i Ovčom. Godinama sam temeljito istraživao pristupe na Prenj sa svih mogućih strana, penjao njegove vrhove, oni su osvajali mene. Od Cetine na krajnjem sjeveru, interes se pomjerao dalje prema jugu i zapadu, do danas brojim 54 ture i 23 različita vrha. Na Kapljuč sam skoro zaboravio. Nakon uspona na Rošce planinu, Kamenac, Plavac i Vršine, više nije bilo dilema koji dijelovi Prenja se vide sa ceste M17 vozeći se od Mostara prema Sarajevu. Sjeverno od Rujišta i Porima ukazuju nam se padine Rošce planine sa Obljem, Borovom i Vučjom glavom te Plavcem iznad njih, zatim  Vršine, te široke i duge padine Kapljuča i Ovče iznad kojih proviruju vrhovi Vjetrenih brda i Botina. Opet taj Kapljuč, sjetio sam se našeg prvog pogleda i poželio da se napokon upoznamo. Krajem marta je došlo vrijeme za zvanično upoznavanje i uspon na Kapljuč. Izabrani termin je kasna zima ili rano proljeće. Slegnuti, zbijeni snijeg pruža idealne uslove za uspon mimo markiranih i poznatih staza, daje nam slobodu izbora vlastite putanje. Markirana staza za Kapljuč ionako ne postoji. Mislim da će mi  ova tura dati sve što očekujem od planine: beskrajna sloboda izbora za hodanje golemim, pustim prostranstvom i pogled na gorostasne stjenovite vrhove ukrašene snijegom. Odlučio sam se za nešto duži pristup sa Rujišta i odbacio varijante iz  Crnog  polja ispod Sivadija preko Prijevorca i iz Podgorana preko Ravni. Produženo vrijeme boravka, pogled na zvjezdano nebo iznad Prenja i noćenje u domu Adnan Krilić na Bijelim vodama je presudno utjecalo na ovaj izbor.

Pošto je radni dan sa  Anesom i Seadom dogovaramo kafu i  preuzimanje ključa u Mostaru. Autom na Rujišta pa između vikendica kroz Zastolje makadamskom cestom stižemo do Varde. Bez žurbe nastavljamo hodati prema Bijelim vodama. Od Vilinog klanca gazimo snijeg i prije sumraka smo u domu. Naložimo vatru, donesemo vode iz čatrnje probivši led na vrhu. To je dobar znak, znači da je hladno i da će snijeg dobro držati našu težinu. Uz vatru, razgovor i neizbježne kobasice sjedimo, noć je vedra, nebo osuto zvijezdama.                                                                                                                                                                      Ujutro, nakon kahve i doručka, ostavljamo višak stvari krećemo na sjever kroz dolinu Bijele vode. Iz doline izlazimo zapadno od kote 1514, a prije Prijevorca, penjući se uz obronke malog Kamenca. Cilj je što manje gubiti na visini, ovako izbjegavamo spuštanje u Barice kuda inače ide staza prema Zelenoj glavi i usmjeravamo se na Pištet, približavajući se padinama Vršina uz vrlo blag uspon. Plavi kontejner (marica) zatrpan snijegom iz kojeg se vidi samo streha, podsjeća da smo još debelo u zimskim uslovima. Od kontejnera prvi značajniji uspon do Sedla gdje pravimo kraću pauzu. Dalje od ove tačke još nisam išao, ali sam sa fotografija dobro prostudirao ono što nas čeka i izabrao putanju do vrha.Ono što nas čeka je spuštanje u Zaušlje, a onda postepeno dobijanje na visini sve do sedla sa kojeg ćemo krenuti u završni uspon. Dan je predivan i uživamo u prizorima svuda oko nas. Prije dolaska na poziciju završnog uspona, do ramena propadnem kroz snijeg. Nekako se sam uspijem izvući, srećom bez ikakvih posljedica. Ovo shvatam kao upozorenje i oprez za nastavak uspona. Posmatram padinu kojom ćemo izvesti završni uspon i na dva mjesta primjećujem pukotine u snijegu ispod kojih je ko zna šta. Stavljamo dereze, uzimamo cepine i oprezno krećemo. Sa sedla oštar uspon uz padinu iz koje proviruju grmovi kleke. Strmina zatim malo popusti, vijugamo naviše sve dok se strmina ponovo ne poveća, ovaj put je već znatno veća. Da bi smanjili rizik od proklizavanja, cepinom pravim gazišta, biće malo sporije, a puno sigurnije. Ubrzo prelazimo preko strehe na prelomnici padine i odavde do vrha je vrlo blag uspon. Nakon 4 sata smo na vrhu i uživamo u veličanstvenim prizorima. Eto, tako sam upoznao Kapljuč.

U povratku snijeg još uvijek dobro drži iako je vedro i sunčano. Druženje za 10, čisti užitak i ćeif. Na čatrnji obnovimo zalihe vode, u domu pripremimo jaku teleću čorbu i malo odmorimo prije nego što pospremimo dom. Ključ od doma ćemo ostaviti na Rujištu kod Zule, hvala Seadu, Anesu i naravno mojim partnerima, drugovima Hasanu i Senadu.