Cvitinja, snimljena iz doline Idbar kroz koju strm put vodi na Tisovicu, dolinu na
1400 - 1700m nv. (Komentar Prenj Home Site)

U februaru 1970. godine na Prenju su poginuli alpinisti Zijo Jajatović, Milorad Stjepanović i Ilija Dilber. Zijino tijelo preneseno je u Sarajevo, a druga dvojica, po želji njihovih porodica, sahranjeni su u Barnom Dolu pod Lupoglavom, gotovo na mjestu gdje su i pronađeni... Od tada alpinisti svakog februara idu na Lupoglav. Rat je prekinuo tradiciju, ali se ona sada obnavlja.

Ulaz u Tisovicu. Dolina faktički leži lijevo iza šumovitog grebena.
U vrhu doline su Otis 2097 i i Z. Glava 2155m (Komentar Prenj Home Site)

U gornjem dijelu Tisovice skrece se zapadno, prateći lanac Vjetrenih brda.
Lijevo na slici su vrhovi Otiša i Z. Glave (Komentar Prenj Home Site)

Lijevo je dio Vjetrenih brda, lanca dvotisućnjaka koji vodi ka Lupoglavu
(Komentar Prenj Home Site)

Sjena pokazuje izlaz na sedlo sa koga se vidi Lupoglav.
Nema evidencije da je dvotisućnjak lijevo od pomenutog sedla ikada ispenjan.
(Komentar Prenj Home Site)
Opaska Z-2000: vrh je ispenjan septembra 2003 - Matias Gomez, Durmo Edin,
Amir Čuturić Chilly, Sarah Leget, Massimo Moratti

Piramida LPG-a, gledano sa sedla. Februarski ugođaj imponira (Komentar PHS)
(Komentar Prenj Home Site)

Vrh Ovča, dvotisućnjak jugoistočno od Lupoglava.
Zimsko priječenje grebena Ovcha - Lupoglav izvedeno sedamdesetih.
(Komentar Prenj Home Site)

Povratak u Podotiš.
Na slici impozantna sjeverna stijena Otiša i Z. Glava. (Komentar Prenj Home Site)

Ne sjecam se tacno kada sam prvi put cuo za planinu Prenj. Medjutim, dobro pamtim veceri u prostorijama planinarskih drustava gdje su se ispredale nevjerovatne price o doizivljajima sa planina. Kao djecko znao sam satima sjediti uz sipkov caj i slusati price i pamtiti svaku rijec. I tada sam osjecao da u tim pricama ima mnogo maste i pretjerivanja. Ali, nije mi smetalo, bilo je lijepo i uzbudljivo... Djecacku mastu je polahko ali sigurno pocela zaokupljati tajanstvenost planina. Prvo ovih okolnih a onda sve visih i daljih. Sa mnom je cesto bivao i Zijo (Jajatovic), drug i vrsnjak. Tako smo poceli ulaziti u svoj svijet planina. Nismo mogli ni sanjati gdje ce nas to odvesti. Bilo mi je zao kada bi se te price prekidale, a prekidale su se ili tise pricale onda kada bi se na vratima pojavili Besko, Jakica, Drago, Caus, Butur... Odmah se osjecalo da su to bili ljudi drugog kova. Pusti njih, oni su ludi; idu po Prenju, Cvrsnici, pentraju se po stijenama, tiho su govorili, a nas je bas to pocelo privlaciti. Jednog lijepog dana, Ziju i mene poveli su na prvi uspon. Vec tada smo poceli oboljevati od "opasne bolesti", specificne alpinisticke, ljudske. Sto smo se vise penjali sve vece i teze zadace smo sebi postavljali, i to je islo tako u nedogled. Nismo ni znali da smo se zauvijek inficirali. Magicna moc tajanstvenih planina i njene litice, ledom okovani vrhovi, snena jutra i zvjezdane veceri, fijuk vjetra i cvrkut ptica, muk planine pred unistavajucim urlikom, zubor potoka i grmljavina lavina, sve je to polahko ali zauvijek uslo u krv i mi smo se vise odvajali od ljudi iz dolina, od betonske dzungle na asfaltu i ljudskog mravinjaka, od trke za polozajem, za novcem. Materijalni svijet je kod nas izgubio bitku.

Prvi odlazak na Prenj

Spremali smo se za nas prvi Prenj u julu 1968. godine. Bio je magloviti kisni dan, a na najvisem vrhu Prenja, Zelenoj Glavi, nekoliko starijih alpinista, Zijo, ja i jedan neodredjen pokret rukom, u maglu - "tamo je najljepsi vrh na Prenju – Lupoglav". Da li je to bio prst sudbine, ne znam, ali od tog momenta, mnogi od nas ce biti sudbinski vezani za ovaj vrh. Te veceri u planinarskom domu na Jezercu, prvi put slusamo pricu o pokusajima Drage Sefera i Jakice Gaona da u februaru 1936. godine osvoje Lupoglav. Uprkos velikoj zelji ne uspijevaju jer je sa svih strana okovan tvrdim strmim ledom. Imali su i dosta srece jer je bilo i padova i leta niz led. Daleki, tesko dostupni, cak i rijetko vidljivi vrh bio je zelja mnogih alpinista, ali ga niko nije uspio zimi osvojiti. Ja odlazim u vojsku, a Zijo se cijelu godinu i po penje i hoda. Za moje novogodisnje odsustvo, 1970. godine opet smo skupa. Pravimo nekoliko skijaskih tura, a petog januara se sa vrha Trebevica, niz Sirokacu spustamo sa skijama skroz do Miljacke. I idemo na salep na Slatko Cose. Tek tu mi je nesto natuknuo za Lupoglav, sto ja, iskreno receno, nisam bas ozbiljno shvatio. Rastali smo se na Bascarsiji. Bio ie to nas posljednji susret. Zijo je poginuo tog februara na Lupoglavu, dan uoci mog povratka iz vojske.

Tragedija na Lupoglavu

Trojica alpinista, Ilija Dilber, Milorad Stipanovic iz Zenice i Zijo Jajatovic iz Sarajeva otisli su u februaru 1970. na Prenj, namjeravajuci da osvoje Lupoglav. Kako se nisu na vrijeme vratili, organizirana je potraga za njima. Prva ekipa gorske sluibe spasavanja, javila je da su u planinarskoj kuci na Jezercu nasli njihove stvari ali da njih nema. U knjizi posjetilaca nema podataka kuda su krenuli. Odmah za njima krenula je druga ekipa spasilaca u kojoj sam bio i ja. Tih dana bilo je veliko nevrijeme i palo je mnogo snijega. Na Jezercu se smjenjuju ekipe. Iznosi se oprema i hrana. Cak je helikopter nekoliko puta nadletio Prenj i na raznim mjestima izbacoi zalihe hrane. Desetine spasilaca krstare po Prenju ne bi li nasli ikakav trag od njih trojice, ali Prenj je dubokim snijegom zameo svoju tajnu.

I sami mladi i neiskusni, mi, njihovi prijatelji, bez dovoljno znanja i opreme, mjesecima bezuspjesno pokusavamo pronaci bar neki trag. Akciju koja vec dugo traje vodi Braco (Faruk Zahirovic). Ma koliko da je tesko i opasno, Prenj nam se uvlaci pod kozu i postaje dio nas. Petog maja 1970. godine nas sestero prvi put se penjemo na ovaj cudovisni vrh po kao noz ostrom sjeveroistocnom ledenom grebenu. I nakon dva i po mjeseca bezuspjesne potrage tek ovdje na vrhu nailazimo na prve tragove nestalih prijatelja. Uz sam rub juznog grebena nailazimo na zaledjene stope koje vode do vrha i to je sigurno to. Javljamo radiostanicom, ali niko nam ne vjeruje. Medjutim, nama je to dovoljno. Sada potragu prebacujemo na rejon Lupoglava, Luzina, Poljica i Barnog Dola. Ali ce proci jos vise od dva i po mjeseca dok ih ne uspijemo pronaci na zapadnoj strani Lupoglava. Zijino lijelo prenijeto je u Sarajevo, a Ilija i Milorad su, prema zelji njihovih porodica, pokopani u Barnom Dolu, ispod samog Lupoglava, blizu mjesta gdje su i pronadjeni. Pretpostavljamo da su prilikom silaska sa vrha pali ili ih je povukla lavina. Prema snimcima koje su oni snimili, vidi se da je bilo lose vrijeme a na vrhu su snimci u magli i sa injem na kapama. Vrh Lupoglava prvi put je osvojen zimi ali je cijena bila vrlo visoka. Mislim da je razlog tragedije osim nevremena u prvom redu neiskustvo i neadckvatna oprema. Od iduce godine ustanovili smo memorijalni pohod na Lupoglav. Do rata je pohod bio organiziran svake godine i svi alpinisti iz BiH bili su bar jednom na ovom pohodu. Ovo sad je poratno vrijeme, vise je nasih alpinista u svijetu nego u BiH. Kod kuce svaki cas zvoni telefon, iz Sidneja, Vankuvera, Feniksa... a nijedan se razgovor ne zavrsava bez pitanja ide li se na Prenj. Svakome od njih konstatiram da mi je jasno kako je mogao ostaviti kucu, drzavu, grad, porodicu, ali mi nikako nije jasno kako se moze ostaviti Prenj.

Ovogodisnji memorijalni pohod

Ove godine nas klub ljubitelja prirode i avantura Yeti, pripremio se da izvedemo prvi poslijeratni memorijalni pohod na Lupoglav preko cijelog Prenja. Do prije samog polaska bilo nas je gotovo dvadeset na spisku, ali je onda grip desetkovao ekipu. Iz Sarajeva nas je krenulo osmero 27. februara. Idemo iz Celebica dolinom Ibra do Tisovice. Dolje nas je docekao Avdo po dogovoru i doveo je svog sina da ide sa nama. Sad nas je devet. Osim mene tu su Alija Vatrenjak, Redzep Grabus i polerarci Alen Suljagic, Haris Kalajdzisalihovic, Sead Muhic, Sanjin Mehmedika i Kenan Vatrenjak.
Prelijepa dolina kroz koju prolazimo u gornjem dijelu je veoma zapustena, put je razvaljen, ribnjak napusten, ostaci automobila u koritu rijeke, okucnice zapustene. Da je kojim slucajem ova dolina u Sloveniji ili Austriji, sve bi blistalo. Ljudi bi mogli vrlo dobro zivjeti od nje. Setanje, skijanje, alpinizam, planinarenje... sve je to sto se danas u svijetu trazi i placa. Kada bi se tome dodala jos i zdrava hrana bez herbicida i pesticida za ovo malo stanovnika ovo bi bio dzennet na zemlji. Ali, za to treba raditi, a to je kod nas najteze. U tom razmisljanju dolazimo i do kraja doline. Pred nama je uzdigia Cetina, mozda najimpozantniji dio Prenja. Penjanja na Uborak, Vidrine Grude, centralnom i Dugom bosanskom, naviru blic sjecanja prije ulaska u sumu.

Dan je super, prognoza dobra, a snijeg preko glave. Cijeli se dan probijamo uz strminu Bukovu Laz. Ove smo godine napravili nekoliko ski-tura, pa noge i pluca slusaju dobro. Da ne bih mislio o monotonom gazenju dubokog snijega, zacas se presaltam u 2000. i neku godinu. Zamisljam kako sjedim u kabini velike planinske zicare koja se necujno penje, a dolje vidim neke entuzijaste koji se uz strminu ko uz nos pate sa velikim ruksacima i skijama na ledjima. Boze dragi, hoce li i tada biti ovakvih Ijudi. Vrijeme odmice mnogo brze nego sto je put pred nama. Dvije posljednje opasne prepreke, dva lavirinta preko kojih lavine stalno padaju, prelazimo brzo i bas na vrijeme. Mozda pet ili deset minuta poslije nas niz njih su se pocele obrusavati ogromne kolicine snijega i leda. Gore visoko u planini sunce topi snijeg a onda se ta masa snijega, kamena i leda sa zastrasujucom hukom i velikom hrzinom obrusava u dolinu. Mladi su se tek sada uozbiljili. Na terenu se uvjeravaju da su nasa upozorenja bila ozbiljna.

Noc punog mjeseca

Lavina nastaje kada se na glatkoj podlozi, (kamen, snijeg, led) nakupi prekomjerna kolicina snijega. Pokrece se od tezine tog snijega i uticaja okolne temperature. Moze da ide brzinom i do trista kilometara na sat. Upravo ovih dana imali smo prilike da slusamo o katastrofalnim razmjerama lavina koje su prouzrokovale toliko zrtava u Austriji i Svicarskoj. Da bi se izbjegle ovakve opasnosti, mora se biti vrlo pa- zljiv i iskusan. U sam kraj dana dobro umorni i nazuljanih ramena dolazimo do ulaska u Tisovicu, tu mirnu i lijepu dolinu. Nevjerovatno je u silovitom i divljem Prenju naici na ovako pitomu dolinu. Umorni smo a do planiranog mjesta za nocenje trebalo bi da idemo jos bar tri sata. Zbog teskih uvjeta na terenu smo dohro okasnili, te se dogovaramo i odlucujemo da je za danas dosta. Devet punih sati hodamo s teskim teretom na ledjima. Nalazimo dobro mjesto za bazu. I svako se daje na posao. Podizu se improvizirani satori. Alija, Redzio i ja smo uhodana iskusna ekipa i zacas smo svoj bivak pripremili. To je, ustvari, samo tenda od satora zategnuta iznad snijega. Pripremamo leci na planinskim kuhalima. Vitaminizirane tekucine treba popiti dosta jer smo je dosta i izgubili. Pomalo dijelimo savjete mladima, vec moraju misliti svojom glavom. Ovdje svako mora biti samostalan. Tamo gdje je bas potrebno pomazemo, ali bolje je kada se oni dosjete sami svega sto treba. Noc je punog mjeseca i osjecam da ce ovo biti nezaboravna tura.
Dok se zasuskavamo u tople vrece, cujem meskoljenje i klepetanje u ona druga dva satora. Tacno znam sta se mladima mota po glavi. Zima, opasnost, strah. To im je prvi bivak u zivotu. Ali im vrijeme ide naruku. Dosta je toplo, mozda je minus dva ili tri, a u planini ni vuka ni hajduka. Covjek pobio divljac, ukinuo im stoku, pa vuci prestali dolaziti, a rat stao pa sume opustjele. San je bio "mrtvi", u jednom komadu. Cini mi se da se nisam ni okrenuo a vec nas Alija budi, "hocemo li, vec je pet sati". To mi je uvijek bio najtezi trenutak u bivaku. Iz tople uljuljkanosti treba izvuci utrnulo tijelo u mrzlu stvarnost. Ali, sta se moze. Opet topimo snijeg i grickamo i odvajamo potrebnu opremu. I nasi mladi ucenici se izvlace iz vrece. Sve u svemu noc je protekla dobro. Mladost ko mladost, dobro se odmorila. Odlucujemo se da idemo na vrh i nazad u jednom cugu, a visak opreme i hrane da ostavimo ovdje. To je smiona odluka ali vrijeme je stabilno i mjesec pun. Znamo da cemo nazad doci kasno u noci. Sunce jos nije doslo do nas a desno po Kantaru sija i ogleda se po njegovim stjenovitim policama punim snijega. Idemo umjerenim tempom jer treba cuvati snagu za citav dan. Sa lijeve strane su obronci konjicke Bjelasnice i Vranovine pune bora, munike i tise. Sreca da je teren za eksploataciju sume tezak, inace bi sve ovo vec bila pustos. U vrhu doline oko 900 metara visi su Otis i Zelena Glava, najvisi vrhovi Prenja.

Uspon na vrh

Impozantna, zaledena 300 metara visoka sjeverna stijena Otisa dominira cijelim krajem. Alija i ja pricamo kako smo je skupa sa Bracom januara 1976. prepenjali za tri dana. Bio je to dobar uspon, jedan od rijetkih teskih zimskih uspona u nasim planinama. Odmorni od nocas, nas sest na skijama i tri pjesaka dobro grabimo. Dorucak je tek oko 10 sati u Zakantaru. Pred nama se ukazuje centralni dio Prenja. Vjetrena Brda, Ovca, Kota 2000., Crnoglav, Zakantar... zaokruzuju nam horizont. Mladi pogadaju koji vrh pred nama je Lupoglav. Ne vjeruju da se jos ne vidi. Objasnjavamo da ce im se samo kazati kad ga ugledaju. Iako je daleko, prevoj ispod Ovce na koje idemo polahko se primice. Pod njim ostavljamo skije. Na cipele stavljamo dereze zbog leda, navezujemo se i cepinima kopamo stepenice. Za jedan sat penjanja savladali smo ovu strminu i oko 14 sati napokon smo ugledali svoj cilj. Cinilo se da je nadohvat ruke, medjutim, trebalo nam je jos puni sat hoda do pod Lupoglav. Odmor je bio potreban. Hvatamo curke vode od leda i snijega koji se slijevaju niz stijenu. Kasno je pa sam u dilemi, hocemo li na vrh ili se vratiti odavde. Medjutim, omladina ne pristaje na povratak bez vrha, pa makar se vracali cijelu noc.
Kad je tako, onda valja pozuriti. Odabirem pravac uspona sa juga, brzo se spustamo prema Poljicama a onda punom brzinom do okna na grebenu. Uskoro dolazi do tehnickih problema i tu usporavamo. Alen ide naprijed kopajuci stepenice a ja sam odmah uz njega u slucaju da zatreba neka pomoc. Odlicna je prilika da samostalno nauci sto vise novog. Penjemo se uz strmi led i sa lijeve strane obilazimo veliki stjenoviti greben. Redzo je negdje u polovici naveze a Alija na kraju. Sve je pod kontrolom i ide odlicno. Na plato ispod vrha dolazimo sa jugozapada. Na sigurnom mjestu ostavljam Alena da osigurava i doceka ostale a ja se sam penjem na vrh.

Pobjeda

Mozda je ovo i sebicno, ali hocu bar malo biti sam, zelim da se opustim na ovom za mene tako dragom vrhu gdje se sastaju strmi, ostri, sjeveroistocni brid, blagi juzni i zapadni greben pun streha. Kroz glavu mi prolazi sve, mladost, druzenje, tragedije, mnogi usponi poslije toga, ekspedicije sirom Svijeta. Duboko ispod mene doline su vec u mraku a sunce polahko nestaje za Cabuljom zlateci vrhove Cvrsnice, Prenja, Bjelasnice, Crvnja i Veleza. Dolaze i ostali ali nema puno vremena da uzivamo u trenucima radosti. Pravimo nekoliko snimaka za uspomenu i zurimo nazad. Gledam ih kako se spustaju niz crvenilom okupanu zapadnu strminu Lupoglava. Kakvi li su izazovi pred ovom mladosti ?
Siguran sam da je ova tragedija meni mnogo pomogla da shvatim ogranicenost ljudskih mogucnosti u odnosu na beskrajnu nadmoc prirode, te znacaj opreme i pravilne procjene vlastitih mogucnosti.

Tek oko 21 sat smo kod skija, po punom mjesecu, to je opet prica za sebe, ne znam kada sam tako uzivao u nocnom skijanju. Tu su pjesaci bili malo hendikepirani ali i oni su mogli uzivati. Kod satora smo oko 24 sata. Dakle, punih 17 sati smo isli do vrha i nazad. Ovog puta planina je bila zaista dobrocudna.

Muhamed Hamo Šišić - Veteran bosanskohercegovačkog alpinizma, instruktor, publicista i fotograf. Ispenjao nebrojene prvenstvene smjerove u stijenama Prenja, Čvrsnice, Veleža itd... Oduševljavao čitatelje svojim člancima i reportažama. Kasnije se uspjesno počeo baviti i planinarskom fotografijom. Nakon serije uspješnih pohoda u strana gorja, član je jugoslovenske ekspedicije EVEREST 79. Danas je angažovan na radu s mlađima u apl. klubu Yeti, Sarajevo.