Kao "naizvrat": planinarska koliba Bijele vode.

Onaj ko nije doživio ovkav ugođaj vjerovatno neće osjetiti sav humor i poetiku (jednostavnije: ljepotu) jedne ovakve situacije. Svejedno, pogledajte slike koje su Ana i Vjeran pohvatali po Prenju, tačnije u kolibi na Bijelim vodama.

Bijele vode pune "bijele vode" (snijeg = bijela voda), izgledaju bolje nego što sam očekivao. Sretni što smo i dovde stigli ni ne primjećujemo da bi moglo biti hladno za spavati tu. Ali, planovi su i za ovaj, prvi dan, veći - želimo stići do 'Kontejnera'.

Niti spreja za maglu, niti lampe za maglu, niti gumice za maglu... a pošli na Prenj

Kod Prijevorca, pogled unatrag. Desno je velika vrtača, a negdje iza leđa put za 'Kontejner'. Kad me Ana dostigla, rekla je kratko: 'Ovo može bit' opasno.' Pa smo malo porazmislili: snijeg, magla i skora noć, male su nade da ćemo pronaći kontejner za dana.
A i tragovi za natrag ubrzo će nestati. A i tih sat vremena, ako vrijeme bude dobro, lako sutra nadoknadimo. A i...

Samo dvoje, a toliko prisutnosti u svakom kutu kolibe. Hrana: No problemo! Frižider je na šestici.

Krasno sklonište na Bijelim vodama. Prvo snijeg pomest, zapalit peć (žrtvovao sam neke ostatke svijeće), pa onda probat osušit veš... Najest se, a sutra, kako bog da...

Soba s pogledom!

Noć je bila baš hladna. Valjalo se dobro zabundat u vreće.
Sutradan loše vijesti: već iz "kreveta" nazire se tmurno jutro vani.

Nije staklenik već limenka, koliba Bijele vode. U pozadini: Sivadije sa Sivadijskom Osopcem na čelu

Ipak, puni nade skačemo i oblačimo sve ono napol-mokro od jučer, čim se vidjelo do Sivadija i Osobca (do njih bi i bili pošli, samo da nemamo nimalo straha od ratnih ostataka, ili bar da je snijega više?!)

Daj kartu! Izgleda, jedini način boriti se protiv osame je praviti nove planove.

Nažalost, tren prije nego li smo i pošli, nebo se zatvorilo, i počela padati neka kiša, snijeg, što li već. Najgore vrijeme za zamislit. Pa ovdje vrijedi: "Tko nema u nogama, ima u glavi", tako da sanjarimo
čitajuć isprintane i posuđene karte. Nadajuć se još.

Što se kuha napolju? Provjerio sam prije sekund, a sad bih opet!

Vrijedi i "Tko nema u nogama, ima bogme i u želudcu" ;-) Istina je, treba tugu utopit i utješit se finim jelom: podloga je pršut popržen na maslacu i luku. A rakiju ne trošimo puno; ipak treba ju štedit za doček Nove godine na Velebitu za koji dan.

Praznici mogu početi! Kao prvo, gobova juha...

Usfalilo nam (bijele ?;-) vode u juhi. Pa sad ta santa nekoć divno čistog snijega plovi po ovom mulju s gljivama i topljenim sirom i tko-zna-čim još...
I da, dosad smo izgubili svaku nadu da ćemo se ikamo maknuti danas: vani je južina, snijeg se topi, kiša pada (a mine izranjaju?). Magla zakriva čak i pogled na Kamenac iznad nas.

Osama kuca na vrata, branimo se romantikom.

Tiho, osamljeno, prepušteno...
Sutra je težak dan - valja doći do autobusa jadranskom magistralom prema Senju, kako bi 31. bili na Zavižanu. Noću i ujutro ipak se potkrada i dalje nada: Ako bude pravo sunce ujutro, i okrene sjeverac, ma koga briga za Novu godinu - ostajemo na osami Prenja!?

Egzotika južnog dijela Prenja: Ruiste, cca 1000 m n.v.

Ne, nema milosti. Kiša i dalje. Magla i dolje.
A na prijevoju nad Rujištem, kako veli grafit: "osama živi u nama" (misleći na nekog drugog). Uvukla nam se pod kosti i opčinila nas. Vratit ćemo se, ne sumnjam, zbog nje, i te same planine...
... još kad bi tada vrijeme bilo malko milostivije ? ;-)