Sedamdeset dvoje je stalo na Vitu, neki zbog vidika, neki zbog inata, neki zbog makarona sa teletinom, čaja i banana, neki da se pohvale opremom, neki zbog cura i momaka, neki što je prijevoz bio gotovo džaba, neki što nemaju drugog posla, neki...

Sedmi mart, za dlaku pa osmi. Treska organizuje memorijalni zimski uspon na Vitu, 1960m - drugi vrh Visočice. (Ovo memorijalni se odnosi na poginule borce iz... zadnjeg rata).
Inače, Visočica se nalazi odmah iza Bjelašnice, ali nju "građani Sarajeva" slabo posjećuju (pa je možda i zbog toga meni draga) jer ima dosta makadama do polazne tačke - Sinanovići. Prava je ljepotica, meni pristupačna samo ljeti jer mi auto "ne mere" po ledu. Nisam mogao da odolim, a da je ne doživim u zimskom ruhu.
Napomena: Može joj se prići i sa strane Konjica odnosno Bjelimića. Kažu da je tim putem lakše, ali naravno, ako živite u Konjicu.

Vremenska prognoza nije bila naj, al' je planinarska deviza "nema lošeg vremena, već samo loše opreme", tako da se skupilo dosta planinara, skijaša, bordera (ovim redom po brojnosti). U jedinici mjere autobus, to je otprilike 3,19. Učesnici - većinom mlađa raja (ispod 85 :)).
Ma dobro, bilo je tu svega - i karate klub i studenti ETF-a i još neke omladine, ali ko će to sve popamtiti.
Trebalo nam je cca 45 minuta da se "konfigurišemo" za polazak (ipak se radi o zavidnom broju, a kad svak' vuče na svoju stranu...), ali napokon krenusmo. Skijaši naravno prvi (i ja bih da imam turne skije i cucke :), za njima hodači sa krpljama, 3 sretnika, a mi ostali zadnji.

E ova mi je slika najdraža. "Ufatio" sam većinu kolone i ljepoticu Treskavicu iza (klipani iz redakcije su prepolovili sliku tako da je druga polovica tek na slijedećoj stranici)
Btw, snijega jes' da je bilo, al' s obzirom da je mart pa već ima dosta kore i ako primijeniš određene tehnike kretanja u ovakvim uslovima (čitaj: pusti i druge da prte), ide to nekako. U snijegu uvijek poželim da imam bar koju kilu manje - ovako oni sa 70 i ne ostavljaju tragove, a ja sa svojih 95 (+ ruksakom) propadnem do Kine :)

Sa Visočice se Treska najbolje vidi. Nažalost, minirana je od vrha do dna tako da tamo još nisam bio. Idu neke ture, al' po principu "drži se staze u širini 63 cm". A to onda i nije merak.

Nakon cca 2 sata, eto nas nadomak Vita. Skijaši na ovoj slici k'o da "lete", al' je ovo samo varka. Za 15-ak minuta će skinuti skije i onda pješke jer uspon postaje prestrm.

Slikano sa Vita.
Kad su Lorens i Zijo Omerović postavljali uže, mislio sam "ja budala, bezze im je to, samo se mrznemo čekajući", al' se moje mišljenje promijenilo za 180 stepeni kad smo silazili sa Vita. Naime, strmina nadomak samog vrha je bar 70-80%, a 72 ljudi (koliko je izašlo na Vitu) je oderalo sav novi snijeg tako da je ostala samo ledena kora. E onda uže postaje zlata vrijedno.

Evo nas i na Vitu. Vrijeme je so-so, sreća pa nema mećave. Vidljivost nije dobra, a ja sam baš namjeravao napraviti par "zimskih" snimaka Džamije (najvišeg vrha Visočice) i kanjona Rakitnice. Nema veze, valjda će biti drugi put.

Sa Vita je inače izvanredan pogled na kanjon Rakitnice i Lukomir (prekoputa, na Bjelašnici). Možete samo zamisliti kako to izgleda pod boljim (jutarnjim ili večernjim) osvjetljenjem.

Ekipica odgovorna za ovaj prilog:

- Ešref - čovjek koji u ruksaku ima sve od igle do lokomotive. Inače je ozbiljan, ali ima neku čudnu bolest da stalno plazi jezik kad ga slikaju. Ni ženidba tu ništa nije pomogla.
- Sanela - meni najdraže stvorenje. Visoka 160, a nije teška. Ne znam koji motor ima (koliko ventila), ali je pogon sigurno 4x4 jer uz brdo ide k'o po ravnom.
- Armin - potpisnik ove male reportaže. O sebi neće ovom prilikom :)
- Braco Babić - čovjek koji je prtio bar 40% staze. O planinarenju sve zna, a i ters je :)