Pogled na Čvrsnicu, dio prvi
"Izlazeći na greben Vran planine krdo olujnih oblaka je dokaskalo i prekrilo sunce, lišavajući nas i ono malo topline koje zubato zimsko sunce može pružiti. Zavijeni u gustu maglu i šibani snažnim vjetrom nastavljamo posrtati po grebenu, odupirući se buri koja nam opetovano remeti ravnotežu..."
Veljača, devetnaesti. Prvotni plan je bio veliki nedjeljni izletničko/skijaški izlet na Blidinje sa turom na Vran za one 'hardcore' kojima je primamljivija ideja pentranja uzbrdo u gojzericama. Nažalost, zbog malo interesa čoporativni izlet otpada, ali se ipak skuplja optimistična ekipa od devet mosorašica i mosoraša koji su kao cilj zacrtali Veliki Vran i njegova 2074 metra nadmorske visine. Pa dozvolite da podijelim s vama dojmove sa izleta.
Pogled na Čvrsnicu, dio drugi. Vrh se skriva u oblacima
Polazak se otegao nešto kasnije od dogovorene ure, što je poznata posljedica standardnog mosoraškog temeljitog pristupa svim aspektima puta, kao što su npr. kupovanje krafni u zadnji sekund, žalopojki na temu nepopijenih jutarnjih kava i inih sitnica od presudne važnosti. ;) Da ne duljim puno s polaskom i putem - jer obično ispadaju prilično slični od vikenda do vikenda - spomenut ću samo da smo nas petoro nagužvanih u Antinom žutom bolidu imali detour preko Vinjana Donjih i Posušja umjesto kraćeg puta. Ne, ni slučajno to nije bila posljedica nesporazuma u komunikaciji, samo smo htjeli malo uživati u pogledima na maglene prostore, onako sardina-style nagurani. :)
Pitajući se koji je pravi put do Posušja i Blidinja dolazimo u neko mjesto, stajemo sa strane, Dado otvara prozor i pita slučajnog prolaznika kojim putem do Posušja. Ovaj nas u nevjerici pogleda i kaže nam da smo upravo u centru Posušja. Toliko o putokazima po Hercegovini.
Povratak Jedija... ovaj, skijaša...
Drnd-drnd, što po asfaltu, što po makadamu, dolazimo do motela Hajdučke vrleti oko 11 sati. Velika grupa domaćih planinara (30-40 njih iz PD-a Vilinac, Jablanica) je već otišla prema vrhu, a nas su čekala dvojica - Kić i još jedan kome ime zaboravih. Slijedi užurbano oblačenje opreme i polazak. Kako nas je GPS izvjestio, polazišna točka je bila na nešto preko 1200 mnv, tako da se nije radilo o velikoj visinskoj razlici za savladavanje. Polako krećemo, snijeg je ovim posljednjim zatopljenjem pretvoren u bljuzgavicu. Kvaliteta snijega se popravlja sa nadmorskom visinom, no ipak se sve do pred greben propada dosta duboko. Put prolazi lagano šumovitim područjem da bi posljednjih 40-ak minuta vodio čistom padinom i grebenom.
Pod grebenom
Pogled uperen prema Velikom Vranu otkriva kapu oblaka koji velikom brzinom jure preko njega i obećavaju snažan vjetar. Sa ove strane kojom se penjemo toliko je toplo da se nekoliko individua penje u kratkim rukavima, a imamo sreće i prati nas sunce. Uspinjući se Vranom jako je teško ne zastajati često i bacati pogled prema impresivnom licu Čvrsnice. Čvrsnica je odmah nasuprot Vrana, na istočnoj strani Dugog polja, doline koja poput bijele rijeke ispresijecane otocima nastalim topljenjem snijega razdvaja te dvije predivne planine. I vrh Čvrsnice (2226 m) oponaša svog nižeg susjeda Vrana, te se skriva prekriven debelim pokrovom oblaka koji ljubomorno čuvaju njeno lice od od naših radoznalih pogleda. Nažalost, pogled na sve ostale strane svijeta je skriven oblacima.
Hladno? Ma ne, samo pitajte Filia :)
Neposredno prije grebena počinje se osjećati ledeni dah bure. Planinari iz PD Vilinac su već na povratku s obzirom da su krenuli sat - sat i pol prije nas. Sa svakim od njih zastajemo, javljamo se i izmjenjujemo par riječi. Ugodno društvo, šteta što nismo stigli na vrijeme za masovni uspon. Neki od njih su na turnim skijama, lete kraj nas i zasipaju snijegom one preblizu staze. Po drugi put u zadnjih mjesec dana razmišljam kako moram naučiti skijati samo radi ovakvih predivnih spustova sa ispenjanih vrhova. Izlazeći na greben Vran planine krdo olujnih oblaka je dokaskalo i prekrilo sunce, lišavajući nas i ono malo topline koje zubato zimsko sunce može pružiti. Zavijeni u gustu maglu i šibani snažnim vjetrom nastavljamo posrtati po grebenu, odupirući se buri koja nam opetovano remeti ravnotežu.
2074 mnv, Veliki Vran
Na 2074 metra visok vrh Veliki Vran dolazimo nakon 2.5 sati hoda. Nešto prije su stigli Goran i Filio, a drugi dio, praćen uvijek nasmijanim i za šalu spremnim Kićom, ubrzo popunjava postavu. Posebno bih istaknuo nesebičnu Kićinu pomoć u motiviranju jedne naše članice koja je razmišljala o odustajanju od uspona na jednom malo strmijem i klizavijem dijelu. Bez razmišljanja se odmah pridružio Dadi i meni u osiguravanju. Sve u svemu, iznimno mi je zadovoljstvo kazati kako se svih devet članova Mosora popelo na vrh. A zanimljiva je i činjenica da je za nas 7 od 9 (nema veze ni s Borgom ni Star Trekom ;)) Vran predstavljao obaranje dosadašnjih visinskih rekorda - samo su Ante i Goran bili na višim planinama. Termometar pokazuje -2, a ekipi prije nas je pokazao -14. Koji god podatak bio točan - bilo je pristojno hladno.
Kratkotrajan sunčani trenutak na vrhu
Na vrhu se zadržavamo 10-ak minuta, ispucamo obavezne maglovite slike, Kićo nudi rakiju za nazdravljanje, no ipak se odlučujem za mali gutljaj Goranove orahovice. Čak su se i oblaci nakratko umilostivili i razišli, otkivajući predivan sjeverni pejzaž. Ispostavilo se da su se samo poigrali s nama i dozvolili nam nepunu minutu divljenja i proučavanja krajolika prije negoli su ga ponovo otrgli iz vidokruga.
Silazak, dolina Dugog polja i Čvrsnica u pozadini
S noge na nogu se vraćamo natrag, bez imalo žurbe, isprobavajući koliko je snijeg dobar u funkciji tobogana. Nešto kasnije, u Hajdučkim vrletima, uz toplu hranu i pivo/kavu/što-li-god se kuju planovi o skorim kampiranjima u predivnoj dolini između Vrana i Čvrsnice, praćeni glazbenom podlogom nekolicine staraca koji su se uzvikali a cappella. Tekst pjesme je bio otprilike ovakav: "UUUUooooouuuuOOOO", mijenjajući intonaciju po sinusoidalnom principu - oktava gore, oktava dole, pa smetnja u signalu. Vjerojatno su oni moderni pandan violinistima i šansonijerima.
Nova penjačka disciplina - drvno penjanje. Filio i Goran
Što zbog mraka, što zbog zavija... khm, pjevanja, krećemo prema kući. Ne želeći priču završiti klišeom "sretni i umorni vraćamo se kući" samo ću kazati kako se veselim idućem posjetu ovoj prekrasnoj regiji. Na kraju bih zahvalio svim sudionicima uspona, posebice organizatorima i sjajnim domaćinima iz PD Vilinac sa Čilsom zaslužnim za organizaciju, Kiču i njegovom veselom društvu (da ga nema trebalo bi ga izmisliti :)), te neizostavnom Košpo Šefku koji je sve nadgledao iz baznog logora Hajdučkih vrleti.
Ekipa u "Hajdučkim vrletima"
Dramatis personae:
Meri, Filio, Ante, Dado, Nikola, Andrej, Goran, Ivana i dežurno piskaralo Siniša
