Dugo nismo bili na Vranici, a ni na Zec planini. Današnji plan je bio posjetiti obje. Iako ovo ljeto ima neobično nestabilno vrijeme sa čestim kišama, činilo se da ćemo danas imati sreće. Osim toga Vranica je prilično pitoma planina i na njoj staze uglavnom nisu zahtjevne. Nažalost, to omogućava velikom broju motorista da divljaju planinom i narušavaju njen mir i tišinu.
Auto smo ostavili na velikom parkingu RC Brusnica gdje se nalazi tabla sa putokazima i informacijama o planinarskm stazama. Mi smo odabrali onu što vodi na Matorac i krenuli uzbrdo ispod žičare u pravcu zapada. Kompletna staza je bila prekrivena borovnicama tako da smo često zastajkivali, brali ih i prilično sporo se kretali. Svakih par minuta bi sebi govorili sad je dosta, braćemo ih u povratku i onda bi to ponovo kršili. Ovaj dio puta je prilično strm sve dok se ne popne na vrh kod releja, a onda kad smo izašli na greben počelo je pravo uživanje. Imali smo predivann pogled na cijelu Vranicu i Zec planinu ispred nas, a iza nas su iz magle izvirivali planinski vrhovi oko Sarajeva.
Kretanje po grebenu je bilo prilično lagano, tako da smo na Matorac došli brzo. Par fotografija, i nastavili smo put dalje do Vran kamena, stjenovitog vrha, koji nekako odudara od travnatog grebena i kao da je ljudskom rukom pravljen. Legenda kaže da je nekada tim istim putem prolazio kurir na prekrasnom crnom konju vrancu noseći važnu poruku. Neprijatelji su ga pritjerali na jedan kamen, i zatražii mu sablju, konja i informacije. Sablja je bila njegov simbol moći i snage, vranac njegova vlast i ponos, a informacije koje je čuvao u sebi i koje, ni pod kakvim mučenjima ne bi odao neprijatelju, bile su njegovo dostojanstvo i njegov obraz. I ništa drugo, osim toga, nije ni imao. Pomilovao je jedanput vjernog druga, vranca, a konj zarže stavljajući mu do znanja da je shvatio, okrenu se na strmom kamenu, prope se i nestade u provaliji. Vrancu i njegovom kuriru draža je bila smrt nego li odricanje od svoje časti. Neprijatelji su sišli sa kamena, obišli čitavu okolicu uzduž i poprijeko u potrazi za njhovim tijelima, ali nisu pronašli ništa. U podnožju kamena, ostaše otiusci kopita i miris svježih borovnica, a Vran kamen tako dobi svoje ime. (legenda preuzeta sa merak.ba)
Stajali smo tako na Vran kamenu, razovarali o vrancu i nehotično tražili tragove njegovih kopita. Inače i kamenje na Vranici je drugačije nego na ostalim planinama. Ima ga raznog, od bijelg poput mermera, sa čudnim kristalima u sebi do onog sa zelenim flekama koje su najvjerovatnije od bakrenog oksida. Odatle smo se spustili u jedno sedlo, dopunili vodu na obližnjem izvor, a onda popeli na susjedni vrh Dernečište. Tu smo več nekako bili na granici za Zec planinom. Zapadno od nas je vodila staza prema najvišim vrhovima Vranice i Prokoškom jezeru, a u pravcu juga je bio najviši vrh Zec planine Smiljeva kosa, krajnja tačka naše današnje ture. Pogled je bio veličanstven, i sve je nekako izgledalo blizu. U jednom momentu sam pomislio kako bi dobro bilo zaokružiti i obići sve te vrhove, ali nažalost to je teško izvodivo u jednom danu.
Mir i tišinu planine su narušavali zvuci motora koji su zujali po cijelom platou Vranice. Koliko god se ja trudio da razumijem njihove potrebe da se provozaju ovo je na ovako mirnom mjestu izgledalo kao pravo doivljanje. Priroda, miris benzina i zvuk motora za mene ne idu zajedno.
Na Smiljevoj kosi sam počeo ozbiljno razmišljati da odemo i do Zečje glave. Bila je udaljena samo 1,5 km, i prilaz sa ove strane je bio prilično lagan. Međutim, to bi vjerovatno značilo preskakanje branja borovnica i pauze za ručak koji smo planirali na Jezerima pored izvora, tako da smo odustali od toga. Osim toga, žurba bi nam i pokvarila ovako lijepu turu, a neće Zečja glava nigdje. U povratku smo obišli Dernečište sa istočne strane i spustili se niz njegov greben ukoso, sve do izvora gdje smo več danas sipali vodu. U ovoj dolini ima nekoliko izvora i potoka, ali ovaj je nekao izgledao najuređeniji i najlakši za koristiti. Napravili smo prilično dugu pauzu, ručali i odmorili se, a onda uputili nazad prema Brusnici stazom ispod grebena kojim smo jutros prošli. Uz put smo brali borovnice i kretali smo se prilično sporo tako da smo kod auta bili pred sumrak.
Galerija slika (potrebno je malo vremena da se galerija učita)
Tehnički podaci o turi:
Polazna tačka: Brusnica
Završna tačka: Smiljeva kosa
Upute za dolazak do polazne tačke: Ukoliko putujete iz Sarajeva idite na Zapadni izlaz iz grada, pa zatim putem M5 prema Kiseljaku i Fojnici. Par kilometara prije Fojnice skrećete lijevi (južno) prema selu Bakovići, gdje se odvajate desno na 11 kilometara makadamskog puta prema vašoj polaznoj tački.
Opšte upute: Od putokaza na Brusnici krenuti uzbrdo na zapad ispod ski žičare. Kada se popnete do predajnika nastaviti gerbenom do vrha Matorac i dalje do Vran kamena. Odatle se spoustiti u sedlo pa popeti uzbrdo na Dernečište. Nastaviti grebenom u pravci jugoistok - istok na Smiljevu kosu. U povratku krenuti na istok do ruba grebena, a onda početi spuštanje prema jezerima. Priječiti duž grebena Dernečišta sve do podnožja Vran kamena, a ond nazad do Brusnice putem ispod grebena kojim ste došli. Na jezerima ima nekoliko aktivnih izvora.
Oprema: Standardna planinarska oprema prilagođena vremenskim uslovima.
Sigurnosne informacije: Staza nije tehnički zahtjevna i nema opasnosti od mina.
| Klasifikacija ture: | |||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Tehnička zahtjevnost ture:
|
Kondiciona zahtjevnost ture:
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
Detalji putnih tački
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
