Da li nas u prirodu odvodi prastari nagon za kretanjem ili želja za novim spoznajama?
Volim pogled tamo daleko, u beskraj. Prostranstvo koje gledam, nalazi u meni svoje mjesto... tako sam sićušna, tek mrvica. Upijam tu daljinu, a i ona mene uzima polako...
Šta je to što me u rano jutro vuče iz tople postelje u prirodu i čini da na kraju dana padnem od umora? Da li je to prastari nagon za kretanjem, ili želja za novim spoznajama, jer svaki odlazak u prirodu makar i na isto mjesto za mene je uvijek nov, drugačiji... Povod da sve ovo "istresem" iz sebe je pitanje koje mi često postavljaju. Pita me tako i jedna prijateljica: Pa šta radiš po čitav dan tamo negdje u divljini, poneseš li knjigu, kako ti nije dosadno, zar te nije strah..? E lako bih ja nju "otkačila" da mi nije stalo do nje, želim joj objasniti... ali kako da joj objasnim da je u prirodi sve knjiga, gdje god pogledaš i šta god takneš, sve je priča... pjesma... Kako da joj objasnim da sam tu ja stvarno ja i da osjećam kako se u prirodi nalaze odgovori na sva naša pitanja, treba ih samo znati naći i prepoznati...
U prirodi je sve knjiga, gdje god pogledaš i šta god takneš, sve je priča... pjesma...
Eh, draga moja, sve je knjiga, pogledaj... kamen... vodu ... cvijet... pogledaj leptire... pokušaj zamisliti da smo svi leptiri, oni što vječno kruže... Slušaj ptice... slušaj žubor rijeke... slušaj vjetar... ima li šta ljepše od pjesme vjetra u granama vrba na obali rijeke, u sumrak... a tek zore, ti čarobni trenutci kad se zvijezde gase, kad dan odlučno dolazi, noć se lagano povlači... kad bi mogli zadržati taj trenutak, da traje... Ne ide to tako, rijeka teče i teče... Naučila sam da ljepota života i jeste u njegovoj prolaznosti... tako da me vrijeme više i ne brine... eh, eh... a sve ono "ljepote" što usput pokupimo čini nas bogatijim, snažnijim... mirnijim... boljim za one koje volimo...
Teče li voda kroz nas ili mi tečemo s vodom?
Kako da joj objasnim da sam u prirodi ja stvarno ja i da sve ono nešto u meni što mi ne da mira, što me golica, tu nekako nalazi svoje mjesto... i sve je sa mnom... sav moj svijet... i volim to... Kako da joj opišem taj osjećaj kada mi se čini kao da gotovo i ne dišem i kada krv mirno teče mojim venama... a onda opet uzbuđenja od kojih se zavrti u glavi, kao na vrtešci, kao u najvećim brzacima rijeke koja odnosi sve... i donosi sve... Onda opet mir i tako u nedogled...
U prirodi sam naučila da ljepota života jeste u njegovoj prolaznosti...
...Ne nije mi dosadno, jer meni nikad nije dosadno, meni su dani kao tren... u planini... na rijeci... na livadi... isto je to... Oduvjek, na jednoj strani su ljudi koji se neprestano nešto žale, te što je vruće, te što je hladno, što baš danas pada kiša, ne bi im niko ugodio i njima je dosadno, a na drugoj strani su oni što prihvataju svijet oko sebe i nikad im nije dosadno. Pa, proberi, draga moja!
Čega da me bude strah? Ljepote... tišine... kiše... pa volim to...
...I ne, nije me strah, (neće grom u...), a i čega da me bude strah? Ljepote... tišine... kiše... pa volim to... Kad smo kod kiše, nikad mi neće biti jasno zašto samo rijetki vole kišu... mene kiša podsjeća na mnogo lijepih stvari... nosim u sebi pregršt sličica baš tih kišnih dana. Znaš, lijepa je kiša, u šumi... na livadi... ona sitna, uporna, kad rominja ... prebira po lišću... travi... igra se na vodi ... A najljepša je topla ljetna kiša, brza... poslije koje dođe sunce i nije ti jasno šta to bi ..
Pogled koji odnosi brige...
Volim pogled tamo daleko, u beskraj... tamo gdje je toplo... pogled koji ti razvlači misli, odnosi brige... pogled koji znači sve...
Prostranstvo koje gledam, nalazi u meni svoje mjesto... tako sam sićušna... tek mrvica... upijam tu daljinu, a i ona mene uzima polako...
Na ovakvim mjestima kockice se slože...
Jedan ovakav pogled me uvijek vraća u "rikverc"... obuzme me sjeta, a kažu "sjeta je kao vino"... Lekciju "vrijeme" sam prošla i naučila ponešto - Priroda je ta koja spaja, vrijeme je tek usput!
Na ovakvim mjestima kockice se slože... priroda i mi... e, to je ono što traje, to nosim u sebi i čuvam...
Nekad je teško reći da li je nebo gore ili dole?
Dokle me dovede ovo "objašnjavanje"? Mogla bih satima sjediti pored vode i gledati, slušati... tražiti... Tražim ona mjesta gdje je površina vode kao staklo, čini se kao da ne teče, tek lagano, nježno se provlači... klizi preko kamenja... poneki zalutao list naruši to savršenstvo, poneka ribica u potrazi za hranom se izbaci, šire se krugovi, dok ribica nestaje u dubini... kao san... Površina vode kao ogledalo... Da li je nebo gore ili dole? Ali, nalaze me i ona mjesta gdje ne čuješ ništa osim žubora vode... gdje voda udara o kamenje, pjeni se... propinje... vrišti... i možeš je "slikati" koliko hoćeš, ništa je zaustaviti ne može, jer ni na slikama ne miruje. Tu se pitam teče li voda kroz nas ili mi tečemo s vodom?
Prostranstvo koje dotaknem pogledom, nalazi u meni svoje mjesto...
"Na šta ona mene nagovori!" (ona sam ja). Ali ne želi se vratiti, idemo... šutimo, naravno... Ne osjećam se krivom, a zašto bih? U sebi se lagano smiješim... podnevno sunce "sjelo" za vrat, kamen gori...
- Da li je ljepše negdje pored vode?
- Kako kome, odgovaram tiho... Idemo... i kad se već činilo da će situacija izmaći kontroli, odjednom pogled od kojeg zastaje dah i pada primirje u sekundi....
U prirodi se nalaze odgovori na sva naša pitanja, treba ih samo znati naći i prepoznati...
Ova sličica je za sve one koji su se možda prepoznali, za moju dragu prijateljicu (pokušala sam joj odgovoriti) i za ostale, ove blizu i one daleko...
KRAJ
