Mlada Bosanka Hasna Smječanin planinarka, visokogorka, planinarski vodič u razgovoru za Fenu govori o planinama, "osjećaju" visine na 5.047 metara na kavkaskom Kazbeku, o planinarenju kao stilu života.

Na pitanje koje posebno planine izdvaja, pamti, Smječanin kaže da je istinskom zaljubljeniku u planine i planinarstvo, teško izdvojiti neku od planina.

"Sve planine su mi lijepe i drage, samo ima onih koje su mi više drage od onih drugih. Ponekada o planinama razmišljam kao o sebi dragim bićima, prijateljima i kako izdvojiti jednog prijatelja nad drugim, a da ne bude ljutnje. Ipak, uvijek postoje draži, za kojima više srce zaigra. Neću izdvojiti najdražu, reći ću da su mi specijalno drage Treskavica, Zelengora i Prenj... no onda se sjetim Čvrsnice, Volujaka, Maglića... sjetim se Prokletija, Durmitora, sjetim se jednog kutka na Julijcima gdje nas jedan prijatelj odvede i nećete vjerovati divokoze nam haman dosadiše. Nekako, planine doživljavam kroz određene trenutke koje sam iskusila na njima, kroz zalazak sunca, gustu maglu, pogled na greben, smijeh s prijateljima", priča ona.

Nastvalja sjećanjem na jednu zimsku turu na područje Volujaka i Bioča, kada smo, kako kaže „ nas troje dijelili jednu kašiku, jer smo, avaj, nas dvije zaturile svoju, pa smo svi jeli jednom“.

"Sjećam se i prvog pogleda na Herač i unutrašnjost Prenja s Glogova koju nam pokaza jedan vrsni poznavalac uz zalazak sunca, isti nam je i napravio pravu bosansku kafu i poslužio u fildžanima na najvećem vrhu Čvrsnice, Vilincu usred zime. Sjećam se vrelina u Tisovici i smijeha do kasno u noć, sjećam se kako mi obrazi mrznu na usponu na Hajlu, a ja vesela, druženju na Olimpu i kako nas Grci prekidaju u pjesmi sevdalinci...dugog noćnog hodanja kroz vjetar i snijeg na Prokletijama, ležanja na pločama na Lučinama, pogleda s Planinice na Maglić i Volujak, prvog sjedenja u ledenom skloništu na Valou podno Mon Blana i modrih Rusa koji su tu boravili 2-3 dana, rođendanske torte koje mi je prijateljica napravila na Komovima... to su planine subjektivno izdvojene kroz moje trenutke provedene na njima i gradacija planina na način kako ih doživljavam", kazuje ova planinarka.

Razgovor za Fenu nastavljamo posljednjim uspjehom – usponom na vrh Kavkaza do kojeg je u junu stigla prva bosanskohercegovačka ekspedicija i tako ostvarila značajan rezultat u visokogorskom planinarenju Bosne i Hercegovine.

"Bilo je zaista lijepo, drugačije od dosadašnjih. Moj prvi odlazak na planine van evropskih okvira i moj prvi vrh iznad 5.000 m/nv. Sve je bilo u organizaciji PD Željezničar iz Sarajeva. Organizacija je bila dobra, na tim visinama je puno lakše kada imaš pouzdanog vođu, ne moraš sam donositi odluke i psihički je lakše", kaže Smječanin.

U ekipi su bile dvije planinarke i sedam planinara (visokogoraca i alpinista) na, kako ona kroz smijeh kaže, na putešestvijama na Kavkaz, na vrh Kazbek 5.047 m/nv.

Pojašnjava da se vrh nalazi na granici Gruzije i Rusije i na završnom usponu se djelimično prolazi kroz rusku teritoriju. Najviši vrh Kavkaza je Elbrus, ali je Kazbek tehnički zahtjevniji i ljepši po mnogima koji su bili na oba vrha.

"Krenuli smo po sunčanom vremenu iz sela Kazbegi sa 1.700 m/nv, prošli divnim travnatim predjelima penjemo se na 3.000 m, pa se spuštamo na 2.900 na mjesto pogodno za podizanje kampa. Vrijeme se neznatno kvari. Sjećam se noćenja u šatoru u pernatoj vreći kao pretoplog, nemoguće je bilo zaspati od toplote. Ujutro nastavljamo do drugog kampa koji podižemo pored planinarskog doma (bivše meteostanice) na 3.650 m/nv. Ovaj dom je i zadnja gruzijska kontrolna tačka prema Rusiji u ovom planinskom dijelu, tu morate dati pasoše i registrovati se. Vrijeme se i dalje kvari. Nakon podizanja kampa i ručka idemo malo prošetati gore "više" na 3.900 m/nv radi aklimatizacije. Nakon povratka u kamp vođa ekspedicije nam saopštava da je vrijeme idućih dana prilično loše i da imamo samo jedan 'prozor' dobrog vremena od par sati za dva dana. I odlučuje da sutradan idemo do jurišnog kampa i dan kasnije u tih nekoliko sati dobrog vremena pokušamo popeti vrh. Zadnji jurišni kamp podižemo na 4.350 m/nv. Kuhamo čaj, supu topimo snijeg za uspon. „Osjeti se“ visina. Ujutro 26. juna oko 4.00 sata po lokalnom vremenu krećemo na vrh. Idemo u četiri naveze, tri po dvoje i jedna trojna naveza. U 11.30 svi članovi ekspedicije su bili na vrhu Kazbek", priča sa zadovoljstvom ona.

Na vrh su pristupili: Dado Delić, Kenan Kapo, Hasna Smječanin, Kemal Bećirević, Dalvin Kadirić, Ešref Kenan Rašidagić, Aida Mujić, Vedran Oručević i Kenan Muftić, vođa ekspedicije.

Sve vrijeme razgovora, Hasnina priča o planinama je prožeta malim anegdotama, šaljivim situacijama.

"Bili smo jedne prilike na Biokovu s prijateljima iz Mosora, bilo nas je petnaestak. Na vrhu je Lori napravio kolač i svima podijelio komadić. Prošlo je par mjeseci i zimi idemo na Tresku. Reže mraz, nekih -15 °C i plus vjetar, dakle prilično hladno. Idemo prema Turov stanu i na pauzi Lori se odluči da opet napravi kolač. Mi uglavnom promrzli, nikakvi. Kada je moja drugarica Belma ugledala kolač, njeno oduševljenje se ne može sakriti i pamtim njene riječi: 'Isti kolač, a nas samo sedam!' Prošle godine kada smo bili na italijansko-švicarskim Alpama, spavali smo jednu noć pod Duforšpicom. Zalazak sunca je fenomenalan, pogled na Dufor, sjevernu stijenu Liskama, Poluks, te Materhorn ostavljaju bez daha. U tim trenucima dolazi 5-6 Čeha postavljaju šatore ispod našega. Skidaju se u bokserice, a većina je bila prilično zgodna. Jedan se skinuo skroz i kaže ako vam smeta vi se okrenite", priča kroz smijeh Hasna o planinarskim zgodama.

Na pitanje je li planinarenje, stil i filozofija života, ili je to samo relaksacija, ona odgovara da planinarenje relaksira i ispunjava.

"Planinarenje je jedna vrsta relaksacije koja pravog ljubitelja planine i psihički i fizički ispunjava i nadograđuje. Kada pređete fazu da o planini razmišljate i kada niste na planini, oči vam cakle kada pričate o njoj, onda ste definitivno njen zaljubljenik. Planinarenje je način života koji po meni znatno utiče i na druge životne tokove", kaže Smječanin.

Ova mlada Bosanka je završila Elektrotehnički fakultet u Sarajevu u roku i bila stipendista Energoinvesta DD, u kojem je odmah pri diplomiranju počela da radi i počela da pravi „prve planinarske korake“.

"Predsjednik PSD Energoinvesta mi je bio prvi kolega i tako se učlanjujem u PSD Energoinvest. Prvo kreću lagani izleti, jednodnevne ture, dvodnevne ture i onda postajem 'ovisnik' o planinarstvu. Od augusta 2008. godine radim u BHTelecomu, ali sam i dalje član PSD Energoinvesta".

Zaljubljenici prirode koji krenu na pohod na kojem su Hasna i njena prijateljica Emira vodiči, znaju da pri povratku one skupljaju nerazgradivi otpad (plastične boce, konzerve) da bi usput očistile dio okoliša.

"Planinari bi trebali čuvati i štititi prirodu. No, svjedoci smo da na mnogim vrhovima, a da ne govorim dolinama ima smeća. Vjerujem da i drugi slučajni prolaznici bacaju smeće, ali to i planinari rade. Oko mnogih planinarskih objekata ima more smeća. Treba pokušati uticati na svijest planinara. Ukoliko smo svjedoci da neko baca smeće treba ga upozoriti, a ako je drzak onda pred prisutnima izvrgnuti pogrdi. Ovaj put bih apelovala na planinare i sve druge koji posjećuju planine, da svoje smeće nose sa sobom. Sada je i vrijeme požara, trebamo svi biti višestruko pažljivi ukoliko eventualno ložimo vatru. Ovom prilikom bih pomenula akciju čišćenja smeća na Prenju koje je organizovala moja drugarica Emira. Tada je preneseno 25 vreća smeća sa Jezerca na Crno polje i ljudi koji su sakupljali smeće i nosili su platili kombi da se smeće odveze u dolinu. Ovo je primjer da ima nade i za nas", kaže optimistično u razgovoru za Fenu Hasna Smječanin.

Izvor: FENA