Prilaz Djevojačkim stijenama. Već ovdje se naziru problemi - Obrasla staza, loša markacija... Foto: Justahiker

Zamka ili još jedna "via ferrata? Mada nam uspon na Hranisavu preko Djevojačkih stijena otkiva jednu gotovo nepoznatu, veoma dramatičnu crtu Bjelašnice, ova fotoreportaža je, uz svu radoznalost koju bi mogla probuditi, prije svega upozorenje

Radoznalost jednog zonzona nema granica. Dovoljno je da nešto postoji, kao recimo te Djevojačke stijene pa da neko zaviri i tamo. Samo je bilo pitanje vremena.
Kažu da je nekad tamo postojala neka staza, neka markacija, neka sajla za osiguranje... No, sjećanja su se rasplinula u vremenu i nevremenu, izblijedila, malo ih je koji bi nam mogli reći kako sad izgleda proći tim, prilično eksponiranim pravcem i šta bi nas gore moglo dočekati.
I onda počinje bujati radoznalost. U čovjeku zatreperi želja za otkrivanjem novog i nepoznatog.
Velika nepoznanica nameće veliki izazov, a izazovu je teško odoljeti. Čovjek osjeća manji otpor u sebi jednostavnom transformacijom izazova u misiju (čitaj: obevezu) - istražiti i taj ćošak naših planina, zbog sebe i zbog drugih, kako bi činjenice isplivale na vidjelo i razotkrile nepoznanice. 

Predivan pogled na sjeverozapadne padine Bjelašnice sa "staze" iz Djevojačkih stijena. Foto: Justahiker

Pling!!!! "Imaš 1 novu poruku."
Opet Bil Gates i njegov Outlook! Pa, dobro, dokle ćemo mi na "ti", nisi ti rast'o u mene mi u mahali da ti sa mnom možeš na "ti"... gunđao je dežurni zonzon jednog kasnog nedjeljnog popodneva, frustriran što je vikend morao provesti za kompjuterom.
"Za vikend smo Selma, Nailovamater i ja prošli stazom kroz Djevojačke stijene na Hranisavu." Potpis: Chupo!
Šta bolan?
Čekaj, ne valja, premotaj... Nedostaje žurnalistički "touch", struktura - Kad? Gdje? Ko? Šta? Koga? Kako? Zašto? pokušavao se organizovat dežurni zonzon.
Dakle - Kad: 19.06.2006. Gdje: Outlook Z-2000, Ko: Chupo, Šta: Pling!!!
?!?!?!
Batali! Novinari i njihova pravila nisu za zonzone... Čhupo, šta je bilo?
"Za vikend smo Selma, Nailovamater i ja prošli stazom kroz Djevojačke stijene na Hranisavu."
E, ovo je već nešto. Hvala, Chupo!
Osjeti se nekakav propuh, kao da je neko negdje otvorio Pandorinu kutiju.

Pod 150 m visokom vertikalom Djevojačkih stijena. Lijevo - pravac na kome se nalaze ostaci sajli, desno - pravac kojim je prošla Chupina grupa. Foto: Justahiker

Od "Velike Frtutme" na ovamo samo se nekoliko visokogoraca, koliko nam je poznato, penjalo stazom kroz Djevojačke stijene. Atraktivnost staze ogleda se u lijepim pogledima na dolinu, bliskom kontaktu sa vrtoglavim vertikalama sjeverozapadnih stijena Hranisave, a posebno u toj malo poznatoj "alpskoj" crti Bjelašnice. No, jedan poseban problem baca sijenku na tu atraktivnost i dovodi nas u dilemu da li uopšte pisati o ovoj temi.
Prolazak ovim pravcem, uvjeravamo vas, nije nikakvo pitanje prestiža, staza nije ekstremno fizički zahtjevna, niti bi joj se generalno mogli pripisati atributi penjačkog smijera da bi se smatrala izazovom. O kakvom se problemu radi?
Pling!!! "Imaš 1 novu poruku". Opet Bil! Dobro je, bolan nebio..!
"Imamo materijala za reportažu", javlja Chupo. "Razgovarali smo o temi, ali nismo pametni šta da radimo... da li da išta objavljujemo."
Opet n'akav propouh...

Traženje prolaza kroz Djevojačke stijene moglo bi se, onako figurativno, nazvati traženjem belaja!
Slika: Nailovamater & Selma, foto: Chupo

"Ne znam šta da radimo, jer...." u Chupinom "glasu" osjećao se rascjep na mračne i svijetle tonove, "...staza je poprilično zajebana".
Eto, konačno smo toj stazi, spontano, nalijepili odgovarajući epitet - zajebana. Ne teška, ne izazovna, ne zahtijevna... Jednostavno, zajebana.
Otkud dilema? (Mada je već jasno).
"Prvo, sam pristup do pod Djevojačke stijene je problematičan, markacija je stara i loša. Ali, ako neko voli testirat živce i opremu "raspravljajući" se sa šikarom, ako neko voli šamaranje mladicama kao u finskim saunama dok znoj bije iz svake pore ili masovnu akupunkturu borovim iglicma, a posebno ako ko voli "jedan-naprijed-dva-nazad" džoging uz sipare i točila... - nek izvoli! Međutim, nije to ono od čega strahujemo."
Šta je onda?
"Jednostavno, bojimo se da se raja, čitajući ovu reportažu, ne zada malo masovnije u tu avanturu, a onda su veeeeeeeelike šanse da neko nastrada."

Nailovematere malenkost traži optimalno rješenje problema u koji se zadao. Foto: Chupo

"Sreća, rijetko ko koristi taj pravac za uspon na Hranisavu, što iz neznanja, što zbog nedostatka informacija o stanju staze." nastavlja Chupo.
Hranisava je inače vrh, a ujedno i kuća na samom vrhu, koja se sa svojih 1965 m smatra pl. kućom na najvećoj nadmorskoj visini u BiH.
"Prošle godine stazom su prošli Justahiker, Penzioner i Lori, ove godine Haris i evo mi, nije nas puno... sad za sad!"
Logistika Zone-2000 smjesta se dala u potragu za Penzionerom, Justahikerom i ostalima kako bi obezbijedila jednu širu platformu za ocjenu problema i zauzimanje stava po pitanju publiciranja teme "Djevojačke stijene" na Zone-2000. Rezonujući logično, uz rizik da ostanu izrezonovani na komade, zonzoni su došli do slijedećeg zaključka: Publicirati!!!

Sajle se razmnožavaju kao primitivni organizmi - cijepanjem.
Na slici Lori, foto: Penzioner

Rezonujući: "Znanje je majka mudrosti", vijeće zonzona je odlučilo izaći sa detaljima koji će vam pomoći da sami ocijenite situaciju, bez namjere da na bilo koji način afirmiraju to o čemu pišu. Takav rezon je nametnut osjaćajem većine "neutralnih posmatrača", nakon uvida u materijal, da je staza problematičnija nego što se vjerovalo. Dakle, odlučite li se na bilo šta, nek to bude pod geslom: "Sam pao, sam se ubio!"
Hajdemo malo o detaljima... 

Horor! Jedan dio sajle stoji navezan na staru, već olinjalu prusiku. Foto: Justahiker

Kao što rekosmo, u stjenovitom skoku, na ulazu u stazu kroz Djevojačke stijene, postoji sajla za osiguranje. Međutim, sajla je u jako lošem stanju, iskidana u gornjem dijelu, što od padajućeg kamenja, što od lavina kojima je izložen taj izlazni dio skoka. Po svemu sudeći, ta dionica se navjerovatnije nikad neće moći bezbjedno osigurati. Zbog izloženosti lavinama i kamenju, uvijek će vladati neizvjesnost kako se završava gornji dio sajle za koji se pridržavamo - da li u zraku, u božijim rukama ili kao na gornjoj slici - na komadu izblijedjele i olinjale prusike. Horor!!! A sajla je u tom dijelu neophodna ukoliko ćemo ovaj dio kategorizirati kao planinarsku / visokogorsku stazu.

Point of No Return! Šalu na stranu, uspon, a posebno povratak ovim padinama podrazumijeva izuzetan rizik od poskliznuća. Foto: Justahiker

Postojeća sajla, (bolje reći njeni ostaci), u početku idu lijevo, uz samu stijenu. Osiguran sajlama, taj dio i nije toliko problematičan, mada u uslovima mokre podloge i ta dionica bi mogla predstavljati problem hikerima koji cijene dobre oprimke.
Ipak, ono što je najproblematičnije, vezano za taj stjenoviti skok, je izlazni dio gdje se sajla završava. Podloga je "plitka", izderana, tvrda, nogostupi zasuti šoderom, bez izrazitih oprimaka, osim ako se ne mislimo hvatati za "slamke". Grupa Chupo-Selma-Nailovamater oprobala se u desnoj varijanti skoka, bez sajli. Zaključak: Ništa bolje, ništa gore. Uhvati li vas kiša ovdje ili podloga bude mokra od topljenja i curenja snijega - kambeknite se kući prije nego pređete "point of no return".

Predah nakon priječenja "livade", sa impresivnim, blještavim prevjesima
u pozadini. Na slici Lori, foto: Penzioner

Nakon stjenovitog praga, slijedi "livada". Sudeći po izvaljenom klinu najvjerovatnije je i preko nje dijelom vodila sajla koju je uništilo kamenje i lavine. Taj dio je ekstremno izložen toj pošasti.
Tu je prilično strmo, piše Chupo. Moraš redukovati, u prvu, pogon na sve četiri... Kad konačno pređete tu "livadu" izlazite na blaži dio, neku vrstu kosih, eksponiranih, dijelom obraslih polica koje vas naglo izvode na vršni plato. Na žalost ja sam nemam nekih boljih slika "livade", nije mi baš bilo do slikanja, a kad već prođeš taj dio, stijena zakloni pogled, kaže Chupo.
Ostanimo još malo na "livadi".

Kozja staza u nastavku i začuđeni jaglaci: Vidi, pa ni ovdje čovjek nema mira. Foto: Justahiker

"Stijenu nekako i prođeš, ali je "livada" problem. Poprilično je strma i obrasla klizavom travom", pokušava Nailovamater, iz vlastitog ugla, ukratko sabrati utiske. "Lavine su počupale klinove i sajlu i sada to tako stoji, nastavlja "mama".
Zaključujemo da je odozdo teško ocijeniti stanje prije nego se nađemo na "livadi". A, onda smo već upali u zamku. Ukoliko i zaključimo da je rizik previsok da bismo nastavili, pitanje je da li je povlačenje kroz taj dio ispravna alternativa.
Mada eksponiranost tog dijela ni jedna grupa ne potencira posebno, to je vjerovatno zato što im izloženost dubinama (alias visinama) sama po sebi ne predstavlja problem, vjerujemo da bi većini prosječnih planinara to predstavljalo značajno psihološko opterećenje, mada stvarni problem leži u podlozi, travi, pjesku, oprimcima, a on je takve prirode da se najbolje osjećamo ako vas uspijemo odgovoriti od eventualne namjere da se penjete ovim pravcem na Bjelašnicu, posebno u okolnostima kad prijeti kiša ili je podloga mokra. 

Iza ove idilične slike krije se poprilično dramatike. Foto: Justahiker

Penzioner, tj. "Penzioner" je jedan od onih koji su prošlog ljeta prošli ovu stazu i koji bi mogao dati najzreliju ocjenu stanja i problema.
"Na Sitnik sam nosio 6 vreća drvenog uglja po 3 kg, 3 litre vina, kantu kiselog kupusa, plus vreća i sve ostalo za mene i babu mi u mene. I zerzevati! A na Prenj sam nosio... toliko je bilo u ruksaku da ga čovjek u autobusu nije mogao podići", kaže Penzioner.
Pemzijo, ovo je druga tema. Bacaj u rikverc!!!
"Meni je comp bio umro i nisam imao net 12 dana i donesem ga i radi 2 sata i ponovo umre..."
Nije ni to!
"Imali smo 2 digitalca, samo mom nije radio display, tako da smo više koristili Justahikerov aparat. Išao je iz ruke u ruku... Ama fotoaparat, sram vas bilo :-)"
Lagano, penzionerski, približavamo se temi, možda na slijedećoj strani ;-) 

Ni pogled na gore, sa polica kojima vodi staza, ne ostavlja nas ravnodušnim. Foto: Justahiker

"Meni su se čudili kad sam pričao da je zahebano, i zato je dobro da se piše o ovome", kaže Penzioner. "U principu, ne smiješ pogriješiti. Isto tako, kad se krene, nema nazad. Ili, ili... Staza mora biti suha jer malo vlage na tlu ili ne daj bože kiša, značilo bi 99,99 % pad. Barem se meni tako čini..."
"Što se tiče napora, najteži je prilaz stijenama kroz šumu, prije nego se dođe do pod sajle. Prava prašuma! Mi smo išli sa getama (gležnjacima) jer nas je Lori upozorio na neku travu od koje se dobije osip. Isto tako je manja opasnost od zmija kada se iz šume izađe na sipar. Hajd, idem stavljati slike na server. Šaljem pozdrav."
Bez starca nema udarca! Hvala penzioner!

Izlaz je bukvalno na livadu, iz vertikala na horizontalu. Slika, Justahiker, foto: Penzioner

Pling!!!! Ah, opet Bil...
Ne, Nailovamater? Ili Bil? Ne, Nailovamater... Bil... Mater... Bil... mater... Bilu... mater...
Hajde, nek bude Nailovamater, kaže dosta smo rezonovali, daj da rezimiramo: "Realno gledano, to je srednje naporna tura koja može biti opasna zbog nemogućnosti osiguravanja na dijelu uspona koji je eksponiran, a ujedno i... zajeban! Taj dio je u stvari zatravnjen sipar ispod koga je stjenovit skok i opet prilično strm sipar. Poskliznuće i pad se 100%... hajde, recimo 99% ne bi preživio."
S obzirom da statiskika kaže da je poskliznuće i pad u većini slučajeva uzrok smrti u planinama, a imajući u vidu stanje podloge kako su ga opisali naši "reporteri sa lica mjesta", ovu dionicu ne bi trebalo podcjenjivati.
"Vjerujte da mi je palo na pamet da slijedeći put ovamo ponesem cepin. Sa cepinom bi išlo najbolje."

Stado divokoza na platou Hranisave. Da li je to znak da se naše planine oporavljaju. Foto: Chupo

Za kraj, poslastica - livada iznad Djevojačkih stijena, subota predvečer, svjež dah povjetarca koji dolazi direktno iz Pandorine kutije, i stado divokoza. Idila prve klase. No, da biste doživjeli ovakve trenutke (a niste krivolovac koji ovu idilu mijeri jedino kilogramima mesa), postoje i drugi putevi ovamo osim Djevojačkih stijena, njih za sad radije ostavite na miru. U protivnom vrijedi ona "sam pao, sam se ubio".