Impresivan masiv Elbrusa (5.642m) - Pogled sa Cheget Peak-a preko Baksan doline i naselja Terskol.

I pored dugogodišnje prepirke o tome gdje ustvari pripada kavkasko gorje: Evropi ili Aziji - velika većina je mišljenja da je najveći vrh Kavkaza Elbrus, visok 5.642 metra ili 18.510 stopa, ujedno i najviša tačka Evrope. Čim sam ugledao njegovu impozantnu figuru sa prostranim sniježnim padinama, odluka je pala: pokušaću ga osvojiti na skijama.

Elbrus, slično Kilimanjaru, Araratu i Fujiyami, spada u grupu ugašenih vulkana posebne i neodoljive ljepote koja se ogleda u njihovoj elegantnoj figuri i specifičnom okruženju koje ih izdvaja od ostalih planina.
Elbrus ima dva vrha: Zapadni, visok 5.642 metra - najviša tačka planine, samo 21 metar viša od istočnog vrha (5.621m). Posljednja erupcija vulkana Elbrus bila je prije oko dvije hiljade godina, a ljudska noga stupila je na njegov vrh u julu 1874. godine. Elbrus se nalazi u Kabardino - Balkarskoj Republici, jednoj od 83 federalne jedinice Ruske Federacije (tačnije u Evropskoj Rusiji - zapadno od planine Ural), 11 km sjeverno od granice prema Gruziji i glavne linije kavkaskih planina koje nadvisuje za 1.200 do 2.000 metara.
Pogled sa vrha je impozantan: Na sjeveru su nepregledni talasasti ćilimi plodne ruske ravnice, a u preostalom vidokrugu je more zasnježenih planinskih vrhova. Kažu da je za vedrih jesenjih dana sa vrha Elbrusa moguće vidjeti i Crno more na zapadu (udaljeno oko 200 km) i Kaspijsko jezero/more na istoku (udaljeno oko 900 km). Čak i danas ako upitate prosječnog evropljanina koji je najveći evropski planinski masiv, ogromna većina će vam bez razmišljanja reći da su to Alpe. Ipak, najgrandiozniji i daleko najviši planinski lanac Evrope je Kavkaz sa čak 7 vrhova iznad 5.000 metara i fascinantnim bijelim dvoglavim uspavanim vulkanom - Elbrusom i njegovih 22 glečera, izvorišta 3 rijeke. Proteže se 1.100 km od Sočija na zapadu (domaćina budućih Zimskih olimpijskih igara 2014.) do Bakua na Kaspijskom jezeru/moru oko 160 km u širinu.

Cilj prve aklimatizacione ture bio je Cheget Peak visok 3.601m.

Surfajući po internetu u nastojanju da nađem organizatora sa što bržim i što jeftinijim pristupom Elbrusu, ruski "7 Summits Club" je bio bez konkurencije: Vrh Elbrusa u jednoj sedmici za manje od 1000 eura.
Od Jurija, zaduženog za komunikacije sa klijentima sa engleskog govornog područja, neposredno pred polazak sam saznao da će nas biti 7 u grupi i da trebam biti na aerodromu Mineralnye Vody u nedjelju 11. jula oko 2 sata. Nakon dvije noći provedene u avionu i oko 15 sati efektivnog leta sa slijetanjima u New Yorku i Moskvi, nestrpljivo sam čekao da se na pokretnoj traci pojave moje skije i transportna vreća. U velikoj gužvi i vrevi primijetio sam i 15-tak planinara koji su ljubopitljivo zagledali moje skije. Sjetih se začuđenih pogleda na moje skije i na aerodromu u Arizoni na oko 110 F (oko 43 C).
Viktor, vođa puta, nas je čekao sa natpisom "7 Summits" ispred usijane aerodromske zgrade (bilo je 38 C i veoma vlažno), ukrcao u kombi i zaustavio nakon par minuta ispred prodavnice da se snabdijemo - pićem!? Iz bogatog izbora vina odabrao sam jednu flašu, divio se pretrpanim rafovima gdje je bilo svega od auto dijelova do zaista izuzetne ponude pića (sjetio sam se scene iz 20-tak puta veće prodavnice u Biškeku, Kirgistan na putu za Khan Tengri 1991. godine čciji su rafovi zjapili prazni sa svega 2 artikla: šećer i neke tacne za posluzivanje - frapantna razlika u ponudi - očito je u Rusiji proradila privatna inicijativa) i zapanjio se kada sam vidio 3 rusa iz naše grupe da naramcima iznose boce votke i vina.
Za 3 sata vožnje popeli smo se sa 640 metara na 2.080 metara i malo mjesto Cheget, udaljeno par kilometara od Terskola u vrhu Baksan doline u podnožju Elbrusa. Smjestili smo se u odličan hotel Povorot (25 kreveta - nedostaje mu jedino lift). Umoran (pospan) od puta jedva sam uspio odgledati finale Svjetskog nogometnog prvenstva uz lokalnu pivu "5642".
Sutradan smo po prekrasnom danu izašli žičarom na 3.100 metara i napravili prvu aklimatizacionu turu prema Cheget Peaku. Snijeg nam je dozvolio da po grebenu izađemo samo do 3.315 metara i fantastičnog pogleda na bijeli dvoglavi Elbrus.

Elbrus BC - Bazni Kamp (3.750m). Uobičajen naziv Burad ili "Bočki" (na ruskom).

Još od aerodroma moje skije su pobudile veliko interesovanje u grupi tako da su još tri člana (Fred, Alison i Ariana) odlučila da unajme skijašku opremu. Ipak, nakon što je prespavala, Ariana je odlučila da odustane od rentiranja snowboard-a. Uvidjevši da se radi o posebnoj grupi sa značajnim udijelom skijaša, organizator je obezbijedio dva dodatna vodiča: Olega i Pavela, što je za svaku pohvalu.
Narednog dana, u utorak, koristeći tri žičare (prve dvije su velike kabine, a treća jednosjedežnica) iznijeli smo svu potrebnu opremu i hranu (i naša kuharica Olga je sa nama) u Elbrus BC - Bazni Kamp na 3.750 metara. Kamp je sačinjen od velikih buradi sa po šest ležajeva (Rusi ih nazivaju "bočki", a u upotrebi je i naziv "stanica Garabashi").
Odmah nakon ručka krenuli smo na drugu aklimatizacionu turu, cilj je bio Pastukhov Rocks na 4.700 metara. Vrijeme je bilo prilično toplo i nestabilno - cijelo vrijeme iz mora oblaka u dolini je grmjelo. Grmljavina je postajala sve jača i bliža dok nas nakon dva sata uspona nije zahvatila sniježna mećava sa sve jačim vjetrom. Bio sam obukao samo "windstoper" hlače sa bočnim ziperima za ventilaciju, tako da mi je bilo poprilično hladno.

Po završetku druge aklimatizacione ture (Pastukhov Rocks - 4.700m) - skijama u BC.

Za nepunih sat vremena nevrijeme je protutnjalo preko nas, ostavivši iza sebe znatno niže temperature. Nakon ukupno četiri sata uspona dosegnuli smo naš cilj na 4.700 metara. Svi smo dobro podnijeli ovaj naporan dan (tog jutra krenuli smo sa 2.080 metara). Jedino je stariji Dimitrij bio nešto sporiji u završnici. Sve se više pokazivalo da je ovo bila po mnogo čemu izuzetna grupa - bio je ovo naš drugi dan boravka u kavkaskom području, a već smo bezmalo na nivou Mont Blanca (4.810m ili 15,781 stopa). Vrlo agresivan plan aklimatizacije, ali očigledno - efikasan.
Oleg i Pavel su nas napustili negdje na pola puta u namjeri da uhvate posljednju žičaru za Treskol u 4 sata. Spust na skijama u Elbrus BC je bio naročiti izazov za Alison.

Za Viktora je teško reći da li je bolji alpinista ili gitarista, ali jedno je sigurno: u objema aktivnostima izuzetno uživa.

Umorni od ture u slast smo pojeli boršć (ruska čorba od kupusa) koji je za večeru pripremila naša vrsna kuharica Olga. Rusi su na naše zaprepaštenje sve to zalijevali sa nama teško zamislivim količinama vina i votke. Noć je začinio Víktor sa ruskim romansama uz virtuoznu pratnju na gitari (kaže da nigdje ne ide bez nje).
Atmosfera u grupi je bila odlična - funkcionisali smo kao jedna porodica. Víktor Bobok, vođa grupe, upravo se vratio sa Mont Blanca i Matterhorna, ženu i dvoje djece je ostavio u hotelu Povorot, a o nama se brinuo kao da smo članovi njegove porodice. Izuzetno stručan, prijazan i predusretljiv, rođen u Ukrajini, živi u Moskvi, a ekonomista po obrazovanju. Víktor je majstor sporta, dvostruki osvajač Everesta: 2004. prvenstveni uspon kroz sjevernu stijenu, a 2009. pristup sa juznog sedla. U našoj grupi je bio i makedonac Saško, Fred iz Bostona, Alison i Ariana trenutno iz Moskve odakle su i 2 Dimtrija. Oleg i Pavel su bili ruski penzioneri, mada dobrano mlađi od mene.
Te noći me je u dva navrata budila jaka kiša koja je dobovala po krovu metalnih buradi. Sutradan, srijeda, je bio prekrasan dan, ali nažalost - dan odmora pred jurišni dan na vrh. Napravio sam četiri žice na obližnjem ski liftu - tek toliko da ne "zahrđam". Pred kraj dana ponovo je počela kiša koja nije prestajala. Vremenske prognoze za ovo područje su veoma nepouzdane. Viktorovo lice bilo je sve zabrinutije. Nije ga oraspoložilo ni majstorsko Olegovo izvođenje hitova Beatlesa na gitari. (Oleg i Pavel su stigli zadnjom žičarom da bi nam se pridružili u sutrašnjem usponu).

Jurišni dan - "izranjamo" iz mora oblaka.

Dogovorili smo se da koristimo ratrak do Pastukhov Rocks-a (50 eura po osobi). U četvrtak 15. jula ustali smo u 2:30, doručkovali u 3 i na ratraku bili u 4 sata. Kiša samo što je bila stala, a na višim predjelima je napadalo 10-tak cm snijega. Ratrak je u 3 navrata zastajkivao ne mogavši da probije naslage novog snijega. Konačno je stao na oko 4.600 metara.
Bilo je još uvijek mračno, nešto prije 5 sati kada smo Oleg, Alison, Fred i ja pripremili skije za uspon, ostatak grupe već je bio odmakao. U moru gustih oblaka ispod nas munje su bile lako uočljive. Uspon se odvijao prilično sporo: Oleg je nastojao da mladu, neiskusnu Alison upozna sa svim tajnama turnog skijanja. Sat vremena kasnije, na prvoj pauzi, ja sam se odvojio i krenuo sam prema vrhu. 

Sjena Elbrusa (5.642m) na horizontu.

Počelo je svitati i na horizontu se ubrzo ukazala silueta ogromne figure Elbrusa. Motivi su bili sve impresivniji - postajali smo sve svjesniji grandioznosti ovog uspavanog diva.
Ovogodišnja sezona, izuzetno bogata snijegom mi je dozvolila da u nekoliko navrata na skijama izađem na najvišu tačku Arizone - Humphrey's Peak visok 12,637 stope (3.852m) što se pokazalo kao dobar način priprema - sa lakoćom sam grabio prema vrhu. Na um mi je pala i velika sujevjernost rusa u našoj grupi. Tvrdili su da je izuzetno loš znak za uspjeh našeg uspona i da se trebamo kloniti:
- držanja prazne flaše pića na stolu
- nazdravljanja sa praznom čašom
- dolijevanja čaše u ruci - treba je spustiti na sto
- kod kucanja u drvo za dobru sreću - treba kucati tačno 3 puta
Nastojali smo da se svi strogo držimo ovih pravila i baš me je zanimalo kako će se završiti naš uspon!? 

Na putu ka vrhu na uslove se ne možemo požaliti.

Imali smo gotovo idealne uslove. Bilo je hladno sa blagim vjetrom uz nekoliko centimetara novog, prhkog snijega na tvrdoj podlozi. Koristili smo i dereze na skijama. Kako je dan odmicao, vjetar je gubio na snazi i postajalo je sve toplije, a snijeg mekaniji. Nagibi su postajali sve veći i mekaniji snijeg nam je upravo odgovarao.
Oko 9 sati sustigao sam ostatak grupe na sedlu između dva vrha (5.416m). Vjetar je bio potpuno usahnuo. Skinuo sam zaštitnu odjeću i doručkovao. Uživao sam u fantastičnim motivima i igri oblaka u dolini.

Pogledi često padaju na markantnu figuru Ushbe (4.710m), desno.

Sunce je sve nemilosrdnije peklo. Uspjelo je da razbije i oblake u dolini. Na jugoistočnom horizontu moj pogled plijenio je kavkaski Matterhorn, kako zovu najatraktivniju planinu Kavkaza - Ushbu, visoku 4.710 metara. Sjetio sam se pohoda grupe alpinista iz bivše nam države, daleke 1974. godine i tragične pogibije Nenada Čulića, Urse Vrdoljaka, Viktora Tabakovića i Ante Bedalova u Križu Ushbe (Hamo i Gafa su bili u Ulu Tau), posjete Antinom ocu u splitskim Kaštelima ispod Kozjaka, Kavkaske smijeri u Izgorjeloj Grudi u Prenju...
Kavkasko gorje povezuje Crno more na zapadu i Kaspijsko more/jezero na istoku. Upravo ta blizina dva značajna izvora vlažnosti je osnovni razlog vrlo nestabilnog i prevrtljivog vremena koje vlada u Kavkazu. Slično vremenu, i politička klima ovog regiona je izuzetno uzbudljiva i nemirna. I sami smo bili svjedoci nedavnih nemira u Gruziji, Abhaziji, Čečniji, Osetiji, Ingušetiji, Dagestanu... Gruzija i Azerbejdžan koje se nalaze na južnim padinama kavkaskog gorja su nezavisne države. Dobro poznata činjenica, koja pomalo odudara od prethodnog, je da u kavkaskom regionu žive izuzetno dugovječni ljudi. Vjeroispovjest svih naroda kavkaskog regiona, izuzev Gruzije, je islamska.

Skijama na krovu Evrope - Elbrus (5.642m).

Sa sedla (5.416m) sam krenuo gotovo pola sata iza glavne grupe. Vrućina je postajala sve nesnosnija, a nagibi u snijegu sve veći. Čekale su me dvije dugačke strme traverze. Druga, strmija (oko 35 stepeni) koja vodi na vršni plato je naročito opasna jer joj upadnica vodi na stijene. Pavel mi je sugerisao da na tom mjestu, ako ne i ranije, skinem skije jer to čine gotovo svi skijaši. Obzirom da su moje dereze na skijama dobro držale, osjećao sam se dovoljno sigurno i savladao cijeli uspon na skijama. Glavninu grupe sam sustigao na vrhu. Koje zadovoljstvo! Koji pogledi! Koja radost! Koja čestitanja! Teško za opisati!
Bio je to 15. juli, nešto prije podne, dakle gotovo sedam sati ukupno za uspon.
Pri usponu sam koristio slijedeće:
- Skije: Hagan, alpin carve 163 cm,
- Vezove: Diamir,
- Plastične cipele za turno skijanje: Garmont.
- Kože i dereze za skije.

Koliko znam - prvi bosansko-hercegovački uspon skijama na krov Evrope Elbrus (5.642m).

Osim zadovoljstva zbog osvajanja najvišeg vrha Evrope, drugi dio nagrade za uloženi trud je spust na skijama. Elegantno sam u luku zaobišao kritičnu traverzu i uz radosnu ciku sjurio se između više od stotinu odpozdravljajućih penjača na Elbrus toga dana.
U Elbrus BC, gotovo 2 km niže, bio sam za nešto više od sata vožnje. Pri tome su me u dva navrata zasipale sniježne padavine. Noseći skije na ramenima i krećući se u teškim plastičnim skijaškim cipelama do moje "bočke" broj 7, preostalih 50-tak metara osjetio sam umor u nogama - bio je to izuzetno naporan dan.
Naša kuharica Olga me je stidljivo upitala zašto sam odustao, a na moj odgovor da sam se upravo spustio sa vrha, ne malo se obradovala. Pojavio se i administrator Baznog kampa da mi čestita. Iako ne vode statistiku uspona na Elbrus, koliko on zna - ja sam bio drugi skijaš ove sezone koji je savladao najvišu tačku Evrope. A, koliko ja znam bio je to i prvi bosansko-hercegovački uspon skijama na "krov Evrope".
Víktor se vratio na sedlo po Alison koja je tu ostavila skije. Oleg i Fred su produžili na skijama (koristili su moje tragove spusta da izbjegnu kritičnu traverzu na vršni plato). Sve četvero su bili na vrhu, oko 2 sata nakon glavnine grupe po prilično lošem vremenu - sniježilo je. Dakle, svi članovi grupe uspjeli su osvojiti vrh Evrope - izuzetan uspjeh. Puno slika sa uspona možete naći na "7 Summit Club" web stranici: http://7tops.com/news/all/item_1904/

Imali smo vremena i za ugodan ribolov.

Presvukao sam se, što me je uz topli Olgin čaj potpuno oporavilo. Sat vremena iza toga stigao je dobro raspoloženi Saško, a narednog sata pojavio se Oleg i Fred na skijama - Fred je bio vrlo iscrpljen. Sat vremena kasnije stigao je i preostali dio grupe.
Koliko je tura bila naporna govori i činjenica da Dimitrij stariji, nakon što je spuštajući se dosegao sedlo, više nije mogao hodati. Ruski vodiči su ga navezali i "svukli" u Bazni Kamp.
Nakon večere dostojno smo proslavili izuzetno uspješan dan. Odnekud se pojavio i treći gitarista i uveličao našu zabavu. Sutradan, petak, je osvanuo divan, sučan dan. Spakovali smo se i sa tri žičare spustili se u Baksan dolinu i naš hotel Povorot. Nakon tuširanja otišli smo na obližnje jezero gdje je gazda nudio da nam spremi pastrmke koje sami ulovimo u jezeru. Ispostavilo se da je naša grupa bila izuzetna i u ribičkim vještinama. Nije nam dugo trebalo da ulovimo 15-tak pastrmki.

Ulovljena riba je u slast pojedena.

Nedugo zatim uživali smo u specijalitetima kavkaske kuhinje. Imali smo "muke" sa velikom količinom svježe pripremljene pastrmke. U našoj grupi je bio i makedonac Saško, prošlogodišnji osvajač Everesta sa južne strane. Ovo mu je 6-ti od 7 najviših tačaka kontinenata (Seven Summits). Po zanimanju je hirurg kardiolog. Još jedan kardiolog, ali anesteziolog je bio u našoj grupi - Fred iz Bostona. Nažalost nije na gornjoj slici - ostao je u hotelu da se odmori od jučerašnjeg izuzetnog dana. Vrlo zanimljive su bile i dvije djevojke iz naše grupe, obje odlično govore i ruski i engleski. Alison je rođena u Moskvi i naturalizovana je amerikanka, a Ariana je rođena u US i naturalizovana je britanka. Obje trenutno rade u Moskvi u oblasti finansija. Konačno, dva Dimtrija iz Moskve su bila u našoj grupi. Mlađi, poduzetnik, rođen u Moldovi, a stariji je sportista (kajak) u penziji. Naš vodič Víktor (donji lijevi ugao) je 40-tak puta do sada bio na vrhu Elbrusa. Pavel (sjedi dijagonalno od Viktora), iz obližnjeg Piatigorska 87 puta, a Oleg iz Moskve 82 puta. Oleg je naknadno stigao na ručak - bio se zabavio pripremama za sutrašnji ice-climbing.
Zanimljiv je bio i način sporazumijevanja - nakon par dana Fred je progovorio ruski (kaže da ga je učio u školi), onda sam se i ja odvažio (pa i ja sam ga učio u školi), a Sašku je ruski jezik već bio blizak njegovom maternjem. Sve u svemu - cijelo vrijeme imali smo izuzetnu atmosferu u grupi.

Nakon naporne ture - relaksirajuće jahanje konja u Itkolbashi dolini.

Nakon nezaboravnog i obilnog ručka prošetali smo do obližnje "ergele" konja i dogovorili jednosatno jahanje (10 eura po osobi) u susjednoj Itkolbashinoj dolini. Nismo se usudili za duži aranžman jer je crno nebo svaki čas prijetilo provalom oblaka. Bila je ovo odlična prilika da razgibamo utrnula leđa.
Naredni, posljednji dan našeg boravka u podnožju Elbrusa, u subotu, proveli smo u lednom penjanju u završetcima glečera Elbrusa. Znatno više slika sa ovog zanimljive ture možete naći ovdje: http://bhradio.smugmug.com/NABMA-Phoenix-Section/Elbrus-2010/13211147_T3SQH#959092113_Tgd9f
Time smo zaokružili jedan uzbudljiv i dinamičan boravak na padinama kavkaskog gorostasa Elbrusa - krova Evrope.
Uspon na najvišu tačku Evrope, mada tehnički nije zahtijevan, ne treba podcjenjivati. Za Elbrus je potrebna dobra fizička pripremljenost, a uspon može lako postati problematičan zbog izuzetno nestabilnog vremena, što u stvari predstavlja i najveću opasnost. U prosjeku, svake godine na Elbrusu pogine 15 - 30 planinara.

Posljednji dan uživali smo u lednom penjanju strmih padina glečera Elbrusa.

Narednog dana, u nedjelju, ispratila nas je osunčana Baksan dolina umivena jutarnjim, ljetnim pljuskom. Nakon nekoliko sati u paklenim Mineralnye Vody (ponovo 38 C), pola dana u užarenoj Moskvi, za "svega" dva sata sam letom preko Sjevernog pola bio u Los Angelesu (13 sati leta - 11 sati vremenske razlike).
Phoenix me je dočekao ponovo sa 110 F ili 43 C, čudeći se mojim skijama. Kao i na kraju svakog puta, čovjek se upita da li je vrijedilo potegnuti čak iz Arizone u dinamični, uzbudljivi region Kavkaza:
- Upoznati kavkasku kulturu i istoriju
- Pokušati spoznati razlog nestabilnosti kavkaskog područja i u klimatskom i u političkom smislu
- Upoznati jedinstvenost kavkaskog podneblja kao staništa dugovječnih ljudi
- Pokušati odgonetnuti gdje leži tajna te dugovječnosti
- Osjetiti posebnost, nesebičnost i predusretljivost ruskih organizatora velikih planinarskih pohoda
- Osjetiti prijaznost i toplinu lokalnog stanovništva
- Uživati u pogledima sa kavkaskog gorostasa i biti kao u kazanu uzavrelih iskricavih oblaka
- Uloviti svoju prvu ribu
- Jahati vrletima jarko zelenih dolina prošaranih cvijetnim poljima
- Diviti se monumentalnoj silueti Elbrusa u zracima izlazećeg sunca
- Izvesti svoju do sada najzahtjevniju skijašku turu
- ...
Da, bez sumnje - vrijedilo je.

Tekst i fotografije: Naim Logić