Susret sa "Prokletim planinama" i njihovom specifičnom atmosferom je impresivan

Poslije lijepog Durmitora i svih putešestvija po Crnoj Gori, odlučila sam obići i najtajanstveniji dio Dinarida - Albanske Alpe, Prokletije. Zbog nepristupačnosti i divljine, njihovi stanovnici su im dali ime Bjeshket e Nemuna, što na albanskom jeziku znači "proklete planine"

Prokletije su jedan od najviših masiva na balkanskom poluotoku, duge 70 km. Čak trećina teritorija Albanije nalazi se iznad 1000 m/nv! Neistražene, lijepe, opasne, izazovne, magično privlačne... sve u isto vrijeme! Ne tako često sam slušala priče o Prokletijama. Priče su bile tajanstvene kao što su, uostalom, i same Proklete planine. Nekada davno ovi predjeli su bili nastanjeni ilirskim plemenima. Zbog bogatih i prostranih ispasišta glavno zanimanje im je bilo pokretno stočarstvo kao jedina moguća ekonomska baza ovoga kraja. Pronašli su najpogodnije prelaze i prolaze kroz ove teško prohodne planine, koji se i danas koriste.

Kud god se okrenemo, tu su bunkeri

Put počinje preko Skadra (15 m/nv) do malog gradića Kopliku (70 m/nv). Prvi šok - bunkeri. Koliko god željela zaobići tu temu, ne mogu. Kud god da se okrenemo tu su bunkeri - pred kućama, pred crkvom, džamijom, u planini... svuda. Kao da nas prate. S druge strane, tu još uvijek možete naići na ostatke iz rimskoga doba. Kopliku se spominje čak 1416. godine u skadarskom katastru. U Kopliku vrijeme kao da je stalo. Gužva na ulici, frka - trka, na sve strane galama. Uprkos svemu svi su nasmijani, spremni pomoći, udovoljiti bilo kojoj želji gostiju kojih je u zadnje vrijeme sve više i više. Naravno, Česi prednjače u tome. U tom drevnom gradiću ugostio nas je svećenik - padre Atanas, koji nam je pokušao približiti život Albanaca u sadašnjoj Albaniji. Slijede objašnjenja kuda dalje, kakav je put, Atanasove preporuke kome da se javimo, gdje da ostavimo Škodofku (Kamilov auto).

Pećki put

Na put nas je krenulo troje - internacionalna ekipa: Kamil, Poljak koji živi u Holandiji, Gordan (ovaj put bez svoje Astrice), Zagrepčanin koji je lud za Dinaridima i moja malenkost. Svi u Albaniji se čude, otkud, kako to nas troje. I onda počinje priča - rukama , nogama, albanski, engleski, talijanski. Nemoguće je zaobići znatiželjne mještane i odbiti poziv na kafu ili sok.

Škodofka u Prokletijama

Odlučujemo se za put dolinom Valbone, starim Pećkim putem. Jako loš makadamski put nas vodi dolinom Proni That (dolina suhog potoka), preko Gryka Ducait, iznad naselja Ducaj, zatim se penjemo do planinske doline Bogë gdje se nalazi i istoimeno selo (1000 m/nv) . Dolina dugo nije bila naseljena zbog nestašice vode. Legenda keže da je neki čovjek iz Koplika vodio jarca u Thethi. Tamo gdje je danas vrelo sjeo je da se odmori. Kad je htio nastaviti put, vidio je da je brada njegova jarca mokra. Pošao je njegovi tragom i otkrio vrelo. Glavni dio sela se razvio oko tog vrela - Kroni ë Skjapit (Vrelo jarčeve glave). Sadašnji stanovnici pripadaju plemenu Kelmendi (Klimenti). 

Pogled sa Pećkog puta na dolinu Valbone

U tim planinskim dolinama sam se susrela "licem u lice" sa Prokletijama. Kada ih vidite ne možete a da ne osjetite ogromno strahopoštovanje! Nemoguće je opisati tu vrstu divlje iskonske ljepote. Prvi vrhovi koje smo vidjeli su Maja Vuklit (2231m/nv) i Maja Shtegut (2109 m/nv). Fantastično! Prelijepo! Već smo u Nacionalnom parku Theth (Parku kombetar Theth).

Maja Poplux (2569 m)

Naravno, naš put se poprilično odužio jer trebalo je snimiti sve to, pobrati sve maline i šumske jagode na koje smo nailazili usput, ili skloniti koji kamen ili stijenu koji su se našli na putu... Opet se penjemo, ovaj put kroz bukovu šumu i preko prevoja Qafa ë Tërthores (1775 m/nv) Tu prelazimo na istočnu stranu grebena, gdje se otvara širok pogled u dolinu Thethi i na najviše planinske vijence Prokletija. Put je takav da najvećim dijelom idemo pješke, dok se Kamil "bori" sa autom, kamenjem i svim ostalim preprekama na putu. Rijetki prolaznici, koji se voze u kamionima i džipovima, sa nevjericom nas gledaju: kažu da još niko nije pošao tamo sa običnim autom. Za nas je to jedan izazov više.

Selo Theth, naseljeno plemenom Shala

U samo predvečerje, spuštamo se u selo Theth (oko 950 m/nv). Dolina Theth predstavlja najviši dio doline rijeke Lješnice - Lumi Shales (Šalska rijeka). Njihovi stanovnici pripadaju plemenu Shala. To je veliko i ugledno pleme, koje vjeruje da potiče od Leke Dukadžina iz plemena Shale, legendarnoga heroja i branitelja sjeverne Albanije od Turaka. Shale potiču iz Metohije, u ove krajeve su se doselili otprilike prije 22 generacija.

Qafa ë Pejës, 1690 mnv

A Theht je nešto poput našeg bjelašničkog Lukomira. Kamene kućice, prijatni i nasmijani mještani. Uslovi za život više nego surovi. Bave se stočarstvom i pčelarstvom i od toga žive. Oko sedam mjeseci su potpuno odsječeni od ostatka svijeta, mada ni ostalih pet mjeseci život nije sjajan. Bez obzira na sve, mještani su jako prijatni ljudi, spremni pomoći i ponuditi sve ono što imaju. Ostajemo na noćenju u selu, da bismo se ujutro uputili dalje. 

Liqeni Pejës 1650

Stari put se nastavlja na sjevernom dijelu doline. Puta i markacija zapravo i nema, nego se snalazimo kako znamo. U svakom slučaju, ne mozemo fuliti - idemo samo uzbrdo jedinim mogućim putem, strmim okukama - i to je to.

Maja Jeserës 2694 m

Natovareni rancima, nimalo laganim, napokon krenusmo. Hrana i voda za nekoliko dana, odjeća za sve uslove. Mislim da su nas i brojni magarci koje smo sretali sažaljivo gledali. Poslije nekoliko sati hoda naišli smo na Qafa ë Pejës 1690 m/nv (Pećki prevoj). E tu je sve drugačije, Prokletije se već pokazuju u svom pravom svjetlu. Na sjeveru već vidimo prelijepu dolinu Ropojane. Tu su duboke vrtače sa okolnim snježnim vrhovima, dok u dolini Gropa Pejës nailazimo na skriveno malo glacijalno jezerce Liqeni Pejës 1650 m/nv. Predveče pronalazimo katune Buni Gropaes (oko 1800 m/nv)

Panorama Prokletija

Domaćini su nas prvo malo čudno gledali - kažu da tu skoro niko ne prolazi. Nakon desetak minuta smo se sprijateljili, pa su nam ponudili da u blizini katuna postavimo šatore! Sreća po nas, jer je tu bio izvor. Jupiiiii - znači nema topljenja snijega. Afrim Zekaj i njegova mlada i lijepa supruga Ersida su se potrudili da nas ugoste na svoj način. Imali smo tu privilegiju da probamo tek napravljeni sir, mlijeko, jednu vrstu jogurta kao i meso divokoze. To mjesto smo iskoristili naredna četiri dana kao svoju bazu za dalje "šetnje" po Prokletijama. Ujutro su nas budile ovce i psi koji ih čuvaju, dok smo uveče lijegali uz zavijanje vukova! 

Zalazak sunca u Prokletijama

Prvi od vrhova na koje smo se popeli je bilo čuveno Maja Jezerce, Maja Jeserës (2694 m), glavni vrh koji se nalazi na najvišoj skupinu Prokletija. Tu se još uvijek mogu naći posljednji ostaci ledenjaka na Balkanskom poluotoku u obliku zelenoga snijega. Put nije markiran. Sam pristup vrhu je prilično težak. Penjali smo se četvoronoške uz sipar kojem kao da nije bilo kraja! A tek pogled na dole... hm... idealno da se zamislite zašto vam sve to treba u životu! Jedan pogrešan pokret i postoji mogućnost neželjenog "spuštanja kraticom" nekih 500-600 m. Stijene su jako kršljive tako da je teško naći dobar oslonac. Ali isplatilo se. Pogled sa vrha Maja Jeserës teško da se može uporediti sa nekim drugim. Veličanstveno!

Susjedi

Maja Peçakeqit (2252 m), Mali ë Bojäs (2461 m), Maja Vukotzes (2450 m) Maja ë Radochinës (2570 m), Maja Visens (2517 m), Maja Xarapit (2217 m), Maja Stogut (2246 m), Maja Prozmit (2452 m) i mnogobrojni drugi vrhovi. Čitav taj predio nosi jedinstven naziv Jeserës (jezera). Tu su velika jezera: Liqeni ë Madh, Liqeni ë Lohujonit (dobilo je ime po čobanici koja se u njemu utopila, a bila je rodom iz sela Lohja), Liqeni ë Bunit, Liqeni ë Mjelcave (ime je dobilo jer su zene iz katuna u njemu prale svoje drvene sudove za mlijeko - mjelc), kao i mnogobrojna druga, manja ali isto tako lijepa jezera. Naredni dan smo odlucili da "osvojimo" Quatat e Verdhla (Verlla) 2333m/n, dok smo Maja Poplux (2569 m) ostavili za posljednji dan. Na povratku s Prokletija svratili smo i do Shkodër (Skadar). Prelijepo Skadarsko jezero i rijeka Bojana bile su lijep završetak ovog putovanja...

Bufe u selu Theth

Na kraju... Shqipëria - Zemlja orlova. Tek sad mogu da shvatim zašto se tako zove i kako s pravom Albanci sebe nazivaju Sinovima orlova. U Albaniju sam krenula s predrasudama, a vratila sam se sa lijepim uspomenama i željom da opet nekad tamo odem. Teško je zaboraviti svu tu ljepotu koju pružaju Prokletije, svo gostoprimstvo lokalnih ljudi i neku magiju koja obavija cijeli taj region. Mnogobrojne legende i predanja koja se mogu čuti od lokalnih ljudi, Albaniju čine mističnom i zanimljivom zemljom

Ekipa: Azra (BiH), Gordan (HR), Kamil (PL)

Svima vama koji ste ovo pročitali od srca preporučujem da odete što prije u albanske Prokletije. Ako požurite možda nađete neki vrh koji još nije osvojen i koji će biti samo vaš! A ja sam sigurna da ću jednoga dana opet otići tamo u istraživanje za mene novih i možda još ljepših vrhova...