Plan napada

Sa Garabašija se prvi put vidi naš cilj, ali i razlog što nosi takvo ime. Naime, Elbrus u prevodu znači sise i to je zaista prva asocijacija pri pogledu na dvije zaleđene kupe

Ekspediciju "Kavkaz 2004" organizovalo je PD "Pobeda" iz Beograda. Cilj: Elbrus 5642m/nmv zvanično najviši vrh Evrope. Učesnici iz nekoliko srpskih gradova i jedan vanzemaljac iz PD "Bjelašnica" Sarajevo, ko biva ja.

Autobus je krenuo ispred beogradske Skupstine 26. juna u 10:30 sati... Onda granica SCG, mađarska granica, pa opet mađarska granica, pa ukrajinska granica, pa mađarska granica... Mađarska?!? Čekaj malo, pa to su mene Ukrajinci vratili zbog (navodno) neadekvatne vize. Od 49 istih viza, samo moja nije valjala. Aferim diplomatijo! Moradoh na Kavkaz avionom iz Budimpešte (kak'e je Pešta nekad...). Svratih i u Moskvu na jedno 16 sati, tek da slikam zgradu KGB-a i Boljšoj teatar, a onda opet oni "avijon".

Iz aviona

Eno ga, malog! Malog?!? Elbrus je izgleda lijepo izrast'o zadnjih godina i dobro nadvisio ostatak Kavkaza. Tu ti ja provjerih povratnu kartu...
Avion, putnike i let od Moskve do mjesta Mineralnye Vody dovoljno je opisao frenetičan aplauz pilotu nakon slijetanja... Tu se, napokon, nađoh sa ostatkom ekipe i započesmo petosatno putovanje autobusom do Baksan doline.

Baksan dolina

Malo geografije: Elbrus je ujedno i najviši vrh Kavkaza, jednog od najdužih planinskih lanaca na Zemlji (1200 km). Nalazi se u centralnom dijelu Velikog Kavkaza u Kabardino-Balkarskoj Republici, na krajnjem jugozapadu ruske Federacije, ukratko 4000 km od Sarajeva. Na Kavkazu živi preko 50 naroda i približno toliko različitih jezika i običaja. U Kabardino-Balkariji 92% stanovništva čine Muslimani suniti. Zvanični jezik je ruski, a nezvanični turski (turkmenski). Rudarstvo i stočarstvo su osnovne djelatnosti, dok u slobodno vrijeme stanovnici Kavkaza uglavnom ratuju.

Kosi lift

Stižemo u dolinu rijeke Baksan i u selu Verhni Baksan nas čeka "specijalno vozilo" (kako je stajalo u programu). To je, ustvari, kosi lift, ali za razliku od onog na Ciglanama, ovaj je cabrio. Prevozi sve: ruksake, kamione, ljude, planinare i ostalu mnogobrojnu rodbinu i prijatelje. Nakon toga, ko-to-tamo-peva-autobus nas preveze nekih 8 km do alpinističke škole "Ylly Tay" (čitaj: Ulu Tau), ispod istoimenog vrha.

Ylly Tay (Ulu Tau)

Sjeverna stijena Ylly Tay (4207m) ima nekoliko veoma atraktivnih alpinističkih smijeri. Neke od njih su prepenjali i naši alpinisti. To su u "ono vrijeme", s obzirom na ulaganja, bili najdostupniji četiritisućnjaci. (Sedamdesetih i osamdesetih Evropa je bila preskupa (a kad nije) pa je ovo gorje bilo "privlačno". Atraktivnost leži djelimično i u činjenici što ove planine leže istočno i daleko, pa su ih laici često brkali sa Himalajima.)

Sjeverna stijena Ully Tay

Ujutro krećemo nazad u Baksan dolinu do mjesta Azau 2350m/nmv. Odatle polazi žičara do stanice "Stari krugozor" (Stari vidikovac, op. prev) 3000m/nmv, pa jope žičara do stanice "Mir" (Svijet, op.prev) 3500m/nmv. I na kraju skijaški jednosjed do Garabašija 3850m/nmv. Žičare, inače, pripadaju skijaškom centru, a ski sezona je u punom jeku (pa, juli je).

Garabaši

Garabaši Amerikanci zovu "Barrel Huts" zbog 16 velikih benzinskih buradi koja se rentaju za spavanje. Postavljamo prvi logor na ledniku Mali Azau, ukopavamo šatore (upozoreni na jake noćne vjetrove) i tonemo u san... Aha! Oko 23:00 sata počinje da tutnji i uskoro cijeli logor pleše salsu. Oka ne sklopismo! Sreća da smo večerali hranu bogatu željezom pa dočekasmo jutro na mjestu na kojem smo zanoćili.
Sa Garabašija se prvi put vidi naš cilj, ali i razlog što nosi takvo ime. Naime, Elbrus u prevodu znači sise i to je zaista prva asocijacija pri pogledu na dvije zaleđene kupe.

Elbrus

Kasnije idemo na aklimatizacioni uspon do 4600m. Doktor ekspedicije nam mjeri saturaciju (zasićenost hemoglobina kiseonikom) malom praktičnom spravicom. Izbroja mi 92. Super, među prvom trojicom! Jedino mi nije jasno što, pored tako dobrih rezultata, dišem k'o sipljiv konj. Na ovoj visini smo proveli nekih sat vremena. Većina je imala problema sa disanjem. If, oni bi da dišu! Kući, pa diši! Povratak na 3850m donosi olakšanje. Još jedna noć na Garabašiju, sa jakim vjetrom, naravno. Kako li puše na vrhu?!?

Aklimatizacija

Ujutro se pakujemo i polako penjemo na 4150m/nmv. Polako!?! Ubitačno, dosadno, peglativno, razočaravajuće, za nevjerovati sporo. Ali tako se mora ako nećeš da te visinska bolest pošalje kući neobavljena posla.

Visinska bolest ustvari nije bolest, već predstavlja skup simptoma koji su posljedica nedostatka kiseonika. Simptomi se kreću od onih najblažih (glavobolja lat. Tintaritis) mučnina i osjećaj gušenja, koji se usložnjavaju gubitkom apetita i nesanicom, sve do veoma ozbiljnih stanja malaksalosti, poremećaja hoda, halucinacija, plućnog i moždanog edema, kome i na kraju smrti. Na kojoj visini će se javiti i kojim intenzitetom zavisi od organizma. Aklimatizacioni usponi sporim tempom uz noćenja na nižim visinama i unošenje velikih količina tečnosti mogu znatno da odgode i ublaže nastanak visinske bolesti.

Sun factor 30

Ukopavamo visinski logor pored objekta "Prijut 11" ili po američki "Diesel Hut". Ko je lopatao na 4150, sve mu je jasno, a ko nije neka proba pa ćemo razmijeniti utiske... Sunce prži li prži. Sjetih se onog vica o policajcu koji je u avgustu priželjkivao snijeg, a kolega ga odgovarao riječima: ko bi ga čistio po ovom "mađaru", ali izgleda da više ne shvatam šta je tu smiješno. Stvarno je apsurdno! U hladu voda zaledi u izolacionoj futroli, a na suncu prokuha mozak. Sreća pa se bavimo sportom u kome je mozak kontraindikativan. Sva sreća! Gorim k'o hvarska makija a ne mogu si pomoći. Koje krave daju najbolje mlijeko za sunčanje ne znam, ali moje sa zaštitnim čimbenikom 30 je bilo pun pogodak! Dobio sam zdravu boju Coca Cola konzerve