Pogled na gornji dio Tisovice i vrhove Otiš (2097 m, lijevo) i Zelenu glavu (2123 m, u sredini)

Spustili smo se do Vrutka i odradili onaj neizbježni osjećaj zadovoljstva koji nastaje nakon hodanja, kada znaš što si prošao i što ćeš pokušati idući put, jer uvijek otkriješ još neki hram Prirode pred koji se može stati i pronaći onu skrivenu religioznost koju planine kriju u sebi.

Ma, nisam ovamo došao zbog adrenalina. Ni zbog osvajanja, ni zbog rekorda. Planina se ne osvaja. U planinu dolazim da joj se poklonim, da je pogledam s najviše točke i cijelu obuhvatim, da me prožme i ispuni svojom snagom, ljepotom, prostranstvom i vijekovima.

Mi smo se na Prenj dokotrljali od Bijele (konjičke) šumskom cestom izdubljenom žestokim bujicama, koja nam je, kad nismo micali kamenje ili svladavali izlokane brazde, stalno izmicala ispod kotača. Malo uz zapinjanje, malo uz žmirenje na zavojima, pod stalnim nadzorom jutarnjeg sunca, penjali smo se više od sat vremena u okrilje čarobnog planinskog svijeta.

Podotiš, u blizini planinarske kolibe Vrutak.

Bilo nas je trojica: Mirsad Salihagić - Gorsky, Tihomir Baletić i ja. Mirsadu su, kad je još bio beba, pod jastuk stavljali dva kamena, jedan sa Čvrsnice, a drugi sa Prenja, jer je samo tako mogao zaspati. Zato su mu Prenj i Čvrsnica skoro kao otac i majka, toliko je za njih vezan.
Tiho je vrhunski sportaš koji je svoj prvi odlazak u zonu 2000 shvatio gotovo profesionalno i odmah, već prvi dan, izašao na dva vrha iznad 2000 metara. Hrabro se nosio sa prvim planinarskim iskustvima, a otkrio je i alergiju na pelud prenjskog cvijeća, trava i kleke.
Meni je cijela ta akcija bila ostvarenje stare, brižno njegovane planinarske želje. O Prenju sam slušao priče, gledao sam ga sa Čvrsnice, tražio po internetu i konačno sam ga se, ohrabren dobrom vremenskom prognozom i u dobrom društvu, uputio prema Jablanici. Mirsad nas je dočekao u "Ruži" sa planom za tri planinarska dana

Pogled sa Otiša na Zelenu glavu (lijevo), Ovču (u sredini), piramidu Lupoglava i Vjetreno brdo (Erač, krajnje desno)

Kada smo izašli na Tisovicu, zatekli smo posljednje jutarnje magle, a Prenj nas je gledao s Otiša i Zelene glave kao da pita što li hoćemo, koga trebamo i kamo smo krenuli.
Nabacili smo ruksake i kroz rosu krenuli uz Tisovicu prema kolibi na Vrutku. Putem smo dolili vode na vrelu Lončić i izašli do kolibe. Koliba na Vrutku odlično je poslužila i kao prenoćište i kao polazna točka za obilazak tog dijela planine.
Nakon prohladnog iskustva iz prve noći, iduće večeri nismo bili lijeni podložiti vatru i zagrijati umorne kosti.

Zubac (u sredini) i Osobac (desno) sa karakterističnim sjeverozapadnim bridovima.

Prvi dan, nakon izlaska do kolibe, ostalo nam je dovoljno vremena da se popnemo na Zelenu glavu i Otiš, da se spustimo do razorenog doma na Jezercu i vratimo do kolibe.
Sutradan smo rano, gurani u leđa prvim sunčevim zrakama, oko Crnoglava krenuli prema Lupoglavu. Bio je to još jedan jedinstveni prenjski doživljaj, sa vidicima od Durmitora do Cincara i Raduše, od Bjelašnice i Vranice do Veleža, a meni se učinilo i još dalje, ali sam prestao pogađati jer nisam znao imena za te daleke planinske obrise. Čak mi se učinilo i da je horizont preko Mostara previše pravilno zakrivljen i da bi mogao biti more.
Iza Lupoglava se sakrila dolina Poljica u kojoj je nepoznati majstor skladnim slaganjem kamenih ploča, livada i šumaraka stvorio čudnovati ambijent, za koji nisam siguran je li ljepši kad ga se gleda s visine ili kada se ušeta u njega. Dolina je izvan ruke i nije neko mjesto pogodno za "osvajanje" , pa će dugo ostati pošteđena tragova planinarske cipele. Način na koji je Mirsad govorio o njoj dao je naslutiti da kod jablaničkih planinara ima poseban status, nešto kao mjesto koje je namijenjeno samo pravim gorskim hodočašćima.

Jezerece, srušeni pl. dom desno i novi dom (lijevo, već dovršen). Vrh desno, popularni "vidikovac" Taraš (1744 m).

Moja je slabost, ali i dobra strana, da lako podlegnem utjecaju planine, pa me udaljenost, strmina ili teret na leđima ne spriječavaju da hodam satima. Prolazeći planinom po više ili manje vidljivim stazama, uz novije ili starije markacije, uživao sam potopljen u trave, cvijeće i sipare među kamenim vrhovima.
Ipak sam primijetio da Mirsad kroz sve to prolazi s velikim respektom prema planini koju tako dobro poznaje, da često gledaa na barometar, da ne skraćuje korake i ne pravi duge odmore. Prenj ga je naučio da može naglo promjeniti raspoloženje, sakriti sunčani osmijeh, navući maglu, oblake, kišu i snijeg, a u tim uvjetima obilježena minska polja mimo kojih smo prolazili i planinarske staze postaju teško uočljivi. I najiskusniji se sklanjaju kada Prenj zaboravi na planinare ili se na njih naljuti, ali mi smo imali sreće i Prenj nam je pokazao samo svoju dobru stranu. 

Sjeverna stijena Lupoglva (2102 m). Put siječe sipar i zaobilazi vrh s desna.

Posljednji dan smo izašli na Veliku kapu, spustili pogled na dolinu Bijele, Konjica i Jablaničko jezero, a sve one lijepe bosanske planine koje su izdigle svoje travnate i kamene grbe posvuda uokolo neću nabrajati.
Spustili smo se do kolibe Vrutak i odradili onaj neizbježni osjećaj zadovoljstva koji nastaje nakon hodanja, kada znaš što si prošao i što ćeš pokušati idući put, jer uvijek otkriješ još neki hram Prirode pred koji se može stati i pronaći onu skrivenu religioznost koju planine kriju u sebi.
Na Prenju će to sljedeći put biti Cetina i Veliki Prenj, možda još ove godine.

Pogled sa Lupoglava na Vjetreno brdo (Erač), te Veliku kapu iza. U daljini, Bjelašnica (Hranisava).

Natrpali smo ruksake i spustili se niz Tisovicu. Putem smo navratili do vrela iznad ruševnih koliba na Tisovici, odmorili se u hladu i nastavili do automobila.
Zaobišli smo stado konja koje je jučer stiglo u planinu i pozdravili se sa Prenjom, ovaj put kao dobri prijatelji.

Izolovana prostranstva u zaleđu Cetine (Cvitine), čija se impozantna sjeverozapadna stijena obrušava u ka dolini Neretve.

Oprezno smo se spustili u dolinu niz onu istu nemirnu cestu, predahnuli uz pivo "iz vode", a zatim raspravljali o proteklim danima nad jablaničkom jagnjetinom, kao što je i red.
Završna riječ, uz uštipke, kajmak i sireve, bila je u "Ruži", tamo gdje je sve i počelo. Te večeri sam preko Neretve još jedanput pogledao Prenj, a ujutro smo stali na Makljenu, odakle se Prenj vidi slijeva udesno i nazad, da provjerimo jesmo li zapamtili imena svih njegovih vrhova.

Otiš i Zelena glava. Foto: Mirsad Salihagić - Gorsky

Najvažnije je da smo Prenj obišli ne ostavljajući traga, tako da samo on zna da smo tamo bili. Zato će nas i sljedeći put lijepo dočekati.
Mirsad bi zaključio pošalicom: "Dobro kažeš!"

Tekst: Miloš Bjelajac
Foto: Mirsad Salihagić - Gorsky