Jutarnje sunce prosijava kroz Međeđu. Kanjon Rakitnice leži desno dole u sjeni.

Predivna reportaža iz prelijepe, divlje i gotovo neprohodne Međeđe. Kružna tura objedinjuje krajnosti - eksponirani greben Vita i duboki amfiteatar Međeđe. Osjećate li "zov divljine", sad je vrijeme!

Markirane staze, markirane staze, lijepe ste zaista i korisne nadasve, ali ponekad i... dosadite. Ili, štaviše, probudite u nama onaj poriv da probamo nešto "radikalnije", ono nešto "gdje ljudska noga još nije kročila".
U Bosni (i Hercegovini) bar ne nedostaje "divljih" terena, slaboprohodnih, neposjećenih... Pa još i nemarkiranih. Jedno od takvih područja je i "staza" kroz Međeđu, lijevu pritoku Rakitnice.
Jesen, kad se lišće prorijedi i staze lakše uočavaju, najpovoljnije je vrijeme za ture kao što je ova kroz Međeđu.
(Vidi takođe i neke slične ture u graničnom području s Rakitnicom: Preko Lopara na Visočicu, Divljine i dubine Rakitnice ...)

Međeđa, slikano s grebena Kaoci

Ne vjerujem da ima i jedan planinar koji je bio na Vitu, drugom po visini, ali po posjećenosti ubjedljivo prvom vrhu Visočice, a da mu pogled nije odlutao strmo dolje, prema proplancima i šumama Međeđe, i još dublje, kanjonu Rakitnice.
Međeđa izvire u amfiteatru odmah ispod Vita, s njegove južne strane. S jedne strane ograničena prilično strmim padinama Vita, a sa suprotne stjenovitim ogrankom Visočice koji se proteže do nad kanjon Rakitnice, dolina Međeđe je izolovana, nepristupačna i divlja. Sam sam puno puta gledao tu ljepotu, priželjkivajući negdje u sebi potajno prolazak tim područjem, što zbog "zova divljine", što zbog onog svraba u tabanima koji čovjek neizbježno osjeti posmatrajući Međeđu. 

Mjesto Bobovica, u pozadini sasvim desno Opservatorija (vrh Bjelašnice, s čije suprotne strane leži Babin do)

Što se tiče planiranja, tura se, zahvaljujući "Google Earth-u", sama nacrtala, i to, na opće veselje potencijalnih učesnika - kružna!
Dakle: Bobovica - Drstva - Vito - Međeđa - Mirak, te seljačko/lovačkom stazom nazad do Bobovice. (GoogleEarth slika -> )
Detaljnije planiranje zahtijevalo je reješenje par nedoumica kao što su:
- Pravac: Sama Međeđa je riješila dvojbu oko toga da li je proći odozdo ili odozgo - tu "prašumu" kojom je ogrnuta je puno lakše proći odozgo.
- Vrijeme: Poželjno krajnje suho, zbog dva "detalja", prvi, greben Kaoci (Drstva <-> Vito) i drugo, sam silazak s platoa Vita u Međeđu.
- Godišnje doba: Silazak u Međeđu isključuje zimu i proljeće, zbog izuzetno visokih sniježnih streha duž ruba kanjona. Prašuma isključuje ljeto, čisto da bi čovjek našao stazu i vidio kuda je prošao. Topao oktobarski dan kad lišće djelomično opadne, dovoljno da se vidi kuda se prolazi, a opet ne toliko da si ne bismo priuštili doživljaj jesenjeg kolorita, mogao bi biti savršen izbor. 

Greben Kaoci. Vršni dio ima odlike penjačkog smijera. Preko grebena vidljiv rub platoa kojim se nastavlja nakon izlaska na vrh Vito.

Nađosmo se, dakle, na polaznoj tačci. Osvanuo je prelijep oktobarski vikend i Hido, Sanela i ja krećemo. Polazna tačka je selo Bobovica. Ne treba ići desno u selo već lijevo, kao da ćemo gornjim putem dalje prema Tušilima. Od zadnje kuće, odnosno vikendice, treba skrenuti odmah gore desno i uhvatiti stazu koja dalje vodi prema Drstvima (usput, zaista mi nije jasno zašto i ova staza nije markirana kad jeste njena "posestrima" koja vodi desno od nje, ali je teža, bar u početnom dijelu).
I tako, lagano "autostradom" prema Drstvima i za nekih sat i po smo gore, nikad lakše zaista. Ne stajemo već krećemo dalje prema Vitu, onim "žiletom" koji se zove greben Kaoci. Ko se boji visine, ne bi trebao ići ovim pravcem, greben je prilično eksponiran. Ptice (orlovi?) lete u visini očiju i čak i niže, s obje strane grebena.

Greben, gledano iz smijera Vita, strijelica označava mjesto spuštanja u Međeđu

Na Vitu, odnosno na Vukovoj vodi odmah ispod vrha, doručkujemo, uživajući u toplini prijepodnevnog sunca i pogledima na vrhove bosanskohercegovačkih planina koji paraju plavetnilo, titrajuću u daljinama i izmaglici. Vito je prilično popularan vrh, posebno među sarajevskim planinarima. Zimi, kad se planina okiti sniježnim strehama i zaleđenim padinama, poseban je izazov (Vito, 1960m)
Lijepo je vrijeme i lijepo bi bilo zadržati se još malo na "visini" i uživati, ali valja dalje. Nastavljamo rubom platoa, nadnešenim nad Međeđu, nastojeći otkriti mjesto gdje bi se mogao preći rub i spustiti dole.

Silazak s grebena u Međeđu "na svačetiri"

Tražimo, gledamo, probamo... ali strmo brate, strmo! Iznenada, jedno mjesto nam se učini kao nešto blaže za silaz. Gledamo i lijevo i desno i vidimo da bi to moglo (moralo) biti to. Zažmirimo i hrabro krenemo dolje. Morali smo, zbog travnate podloge i kamenjara, biti krajnje oprezni, pa nam je za spuštanje tih "čupavih" 100- injak metara trebalo bar pola sata. Bezbroj puta se ogledamo, tražeći optimalan pravac. Osiguranja, naravno(!), nismo imali, a da sam znao da je ovako strmo, ponio bih bar cepin, poučen nekim ranijim iskustvima.

Pogled odozdo na Drstva i Greben Kaoci

Uglavnom, sretno prođosmo taj dio, spustivši se do strmih, ali podnošljivo stmih, travnatih obronaka amfiteatra Međeđe. Potom dugi spust do same Međeđe, natrkiljeni Vitom, Drstvima i čitavim grebenom, sad u sasvim drugoj perspektivi.
Sunce nam bije u leđa, vjetra nema, tiho je, zaklonjeno, toplo, smeđenarandžasto... Mir! Ako ima raja na zemlji, onda je to ovdje, nikako na Sejšelima. Ovaj dio nam se učini kratak, prekratak. Prebrzo je proći ovakvu ljepotu za 20-ak minuta. Ali, gravitacija je neumoljiva.

Tik nad Međeđom

Uskoro, javlja se slijedeća dilema. Valja nam skontati kuda "ući" u prašumu Međeđe. Ona Google Earth staza sugeriše da treba ići malo ulijevo od potoka, pa onda nekako oboriti desno. Tako i uradismo, napustismo prelijepe i prezrele "livade" gornjeg toka Međeđe (nađe se tu i poneki vodopad) i uđosmo u šumu. Pa, kako nam bude. 

Pogled unazad - Međeđa zakrčena stablima koje su lavine zgulile s bokova planine

Šuma, začudo nije obrasla šipražjem, čega sam se pribojavao, već je miješana, bukova i zimzelena, i prilično prohodna. Prva "kontrolna tačka" nam je ona kao malo veća livada sa nanesenim stablima koja se tako dobro vidi sa Vita. GPS pokazuje da nismo daleko i zaista, eto nas na "livadi" (Ovo "livada" je zaista uslovno jer to vjerovatno nije odgovarajući termin za nešto preplavljeno stablima koja su lavine zgulile s bokova planine).
Preko laviništa idemo mic po mic, da bismo u jednom trenutku shvatili da nam je potok Međeđa najprohodnija staza i da treba da se manemo laviništa. Pijemo vodu iz Međeđe, čistije vjerovatno nigdje na ovim prostorima i nema. Bear Grylls bi na našem mjestu sigurno naložio kakvu vatricu i prokuhao istu. Mi se ne bojimo zagađenja, jer iznad "nema ništa". 

Dio masiva Visočice, gledano iz "donje" Međeđe

Slijedeća "kontrolna tačka" je opet jedna livada (kad ovako pričam, reklo bi se da su gore same livade, ali u biti su ove dvije jedine livadolike forme na "putu" kroz Međeđu. Livada je u stvari tjeme grebena koji se spušta prema Mirku, s čije lijeve strane prolazi Međeđa, sad pravim kanjonom, dakle neprohodnim, a s desne strane bi se kao moglo (sad bolje reći moralo) proći, te se držimo desno. Taj dio, s desne strane grebena je i "najmanje lijep", ima onog niskog rastinja koje ometa orijentaciju, ali opet, već je kasna jesen te nekako "nabadamo" stazu. Uzgred, ni ova dionica ne dozvoljava opuštanje, jednom sam "momački" otklizao na g... , ali nije mi prvi put.

Iz Međeđe staza se lagano penje ka Bobovici

Gledam GPS, 600, 500, 400, još malo i sad će Mirak. I stvarno, naiđosmo na prvu kolibu. Sad kada smo "u civilizaciji", kako reče moj drug Hido, valja opet sjesti i jesti. Znam da se ponavljam, ali opet moram reći - dan je prelijep, savršen.
Nakon odmora nastavljamo od kolibe do kolibe, nekim nazovi stazama. Na kraju natrapasmo na pravu stazu. E, pošto smo tom stazom ranije više puta prolazili, osjetismo se zaista kao kod kuće. Uživamo dok se penjemo prema Bobovici.
Na grebenu prije Bobovice pozdravljamo zadnje sunce, i onda sjenom natrag do auta.

Zalazak sunca nad kanjonom Rakitnice

Šta reći za kraj (ako išta treba reći). Nadam se da će slike prenijeti dio atmosfere, mada je i to samo tračak onog bogatstva utisaka kojima nas je ispunila ova tura.
Možda, da na kraju dodam ovo: Trajanje ture: 7:45h, društvo odlično, dan još bolji, "osvojena" dva vrha, "forsiran" jedan greben, pa Međeđa, pravi biser u srcu Visočice. Pomenut ću na kraju i rub kanjona Rakitnice, oko koga kao da se sve vrti.
I... na vas je red!