Mangart

Mangart, preko „zelo zahtevne“ Slovenske poti Mangart (2679 mnv) jedan je od najviših vrhova Julijskih Alpa i treći najviši vrh Slovenije. Nalazi se u njihovom krajnjem sjeverozapadnom dijelu, na samoj granici Slovenije i Italije. Mangart je ujedno i naziv cijele Mangartske skupine, koju, osim Velikog Mangarta, čine Mali Koritniški Mangart (2333 m), Mali Rateški Mangart (2289 m) i V Koncu špica (2350 m). Masiv Mangarta predstavlja prirodnu pregradu između dubokih dolina Koritnice na jugu i Mangartske doline na sjeveru. Na sjevernoj, italijanskoj strani, u Mangartskoj dolini nalaze se Belopeška jezera (Laghi di Fusine), dok južno od Mangarta izvire Koritnica i formira slikovitu Lošku Koritnicu. Južne stijene Mangarta impresivno se izdižu iznad doline, dok su njegove sjeverne stijene nešto niže, ali izuzetno strme i surove. Mangartsko sedlo Polazna tačka naše ture bilo je parkiralište ispod Mangartskog sedla. Mangartsko sedlo nalazi se na oko 2050 m nadmorske visine i predstavlja jedno od najpoznatijih polazišta za uspon na Mangart. Do njega vodi Mangartska cesta, najviša planinska cesta u Sloveniji. Ukupna dužina naše ture, prema snimljenom GPX tracku, iznosila je oko 7 km (snimanje prekinuto po povratku na makadamski put), uz uspon od približno 750 m. Uspon je trajao oko četiri sata, uključujući pauze, dok nam je za silazak trebalo oko sat i po. Staza u početku vodi makadamskim putem prema sjeveru, uz lagani uspon. Nakon otprilike jednog kilometra izlazi se na travnati teren i nastavlja prema Mangartskom sedlu. Tu se otvaraju prvi impresivni pogledi prema sjeveru, prema Belopeškim jezerima i italijanskim Julijskim Alpama. Nastavljamo preko sedla, pri čemu se na pojedinim mjestima mogu vidjeti i granični kamenovi, jer državna granica između Slovenije i Italije prolazi ovim područjem. Ubrzo dolazimo do mjesta gdje se odvaja poznata italijanska penjačka ruta – Via Italiana, jedna od najpoznatijih osiguranih stijenskih ruta na Mangartu. Slovenska pot Nastavljamo prema raskrsnici na kojoj putokaz pokazuje pravac za Slovensku pot, odnosno zahtjevniju varijantu uspona prema vrhu. Budući da je vrijeme bilo idealno, na drugoj, lakšoj varijanti uspona, poznatoj kao Italijanska pot, odnosno via-normale, bilo je izuzetno mnogo planinara, i u usponu i u silasku. Zato smo odlučili da na vrh krenemo Slovenskom poti. Slovenska pot nije klasična ferata cijelom svojom dužinom, već vrlo zahtjevna osigurana planinska staza, na kojoj se smjenjuju dionice sa sajlama i dijelovi bez osiguranja. Upravo je zbog toga, kao i zbog velike strmine, izloženosti i mogućnosti odrona kamenja, namijenjena iskusnim planinarima. Planinska zveza Slovenije je i službeno svrstava u kategoriju „zelo zahtevna pot“. Staza započinje ispod velikog i strmog usjeka u stijeni, odnosno kuloara, koji je jasno vidljiv sa sedla. Na tom mjestu stavljamo kompletnu opremu za kretanje po osiguranim planinskim putevima. Nakon prolaska kroz usjek staza se nastavlja vrlo strmim kamenitim terenom, a takve dionice ponavljaju se u više navrata. Osigurana mjesta uglavnom nemaju posebno zahtjevne tehničke detalje, ali staza nije kontinuirano osigurana. Na dijelovima bez sajli potrebno je pažljivo birati oslonce, a vrlo često se koriste i ruke. Posebnu pažnju zahtijeva kamenit i mjestimično krušljiv teren. Kada se ispred vas kreće više ljudi, opasnost od pokretanja kamenja dodatno raste, pa su kaciga i oprez na ovoj stazi izuzetno važni. Na pojedinim dionicama staza prolazi neposredno uz ivicu stijene, dok se duboko ispod nas otvaraju ogromne provalije. Izloženost je impresivna, ali istovremeno zahtijeva punu koncentraciju. Nakon nekog vremena dolazimo do vidikovca s kojeg se pogled otvara na gotovo sve strane. Tu pravimo kratku pauzu. Na vidikovcu susrećemo i dvoje italijanskih alpinista koji su se do tog mjesta uspeli alpinističkim smjerom iz južnih stijena Mangarta. Od vidikovca do vrha trebalo nam je još dvadesetak minuta. Završni kameniti dio staze nema osiguranja, ali tehnički nije posebno težak. Nakon izlaska na vrh postalo nam je jasno zašto na Slovenskoj poti tokom cijelog uspona nikoga nismo sreli. Po svoj prilici, tog dana bili smo jedini koji su izabrali ovu varijantu. Obrazloženje za ovakvu situaciju je uslijedilo pri kraju povratka na sedlo. Na povratku smo na panou na Mangartskom sedlu pročitali oznaku „zelo zahtevna pot“. Ovo smo pročitali tek nakon što smo već prošli stazu! Na vrhu Mangarta Za razliku od Slovenske poti, na vrhu nas je dočekalo mnogo planinara iz različitih država – Austrijanci, Slovenci, Talijani i drugi. Mangart je tokom ljetnih mjeseci veoma posjećen, a posebno vikendom na vrhu zna biti velika gužva. Pogled sa 2679 metara je očaravajući. Pred nama se otvara veliki dio Julijskih Alpa, sa njihovim najpoznatijim vrhovima i masivima. Vidljivost je bila idealna, pogled seže prema Triglavu, Škrlatici, Jalovcu, Kaninskoj skupini, Višu i Montažu, kao i prema dubokim dolinama koje okružuju Mangart. Na vrhu se nalazi veliki križ, jedno od prepoznatljivih obilježja Mangarta. Na vrhu smo proveli oko sat vremena, uživajući u pogledima, odmoru i atmosferi koja vlada na jednom od najljepših vidikovaca Julijskih Alpa. Silazak preko Italijanske poti Za silazak smo, naravno, izabrali Italijansku pot, odnosno via-normale. Ona je, u odnosu na Slovensku pot, znatno pitomija i tehnički jednostavnija, zbog čega se upravo ova kombinacija – uspon Slovenskom, a silazak Italijanskom poti – često bira za kružnu turu na Mangart. Italijanska pot opasuje vršnu stijenu Mangarta i na pojedinim mjestima također je osigurana sajlama. Staza vodi preko kamenitog i travnatog terena, uz dionice sipara i rasutog kamenja. Iako je manje zahtjevna od Slovenske poti, zahtijeva oprez i siguran korak. Tokom silaska neprestano se otvaraju novi vidici. Najprije prema istoku i sjeveru, prema Belopeškim jezerima i italijanskim Julijskim Alpama, a kasnije sve više prema zapadu i širokom planinskom prostoru Italije. Nakon iskustva sa Slovenskom poti, silazak Italijanskom varijantom djelovao je gotovo kao lagana šetnja. Ali Mangart nas je još jednom podsjetio da planina ne mora biti najviša da bi ponudila ozbiljan, uzbudljiv i nezaboravan planinarski doživljaj. Mangart je upravo takva planina – moćna, strma, izložena i izuzetno lijepa. A uspon preko Slovenske poti pruža joj dodatnu dimenziju: dovoljno zahtjevnu da je dugo pamtite, ali i dovoljno lijepu da poželite ponovo doći.