Gornji tok Rakitnice, ispod Studenog potoka. Foto: M. Gafić
Ovaj put, početkom septembra, vodim grupu od 12 alpinista. Mladih, snažnih, utreniranih, izuzetno sposobnih i hrabrih mladića - bosanskih specijalaca... Ovo je, možda, prvi prolazak kroz okno Džehennema i možda najbrojnija ekipa koja je prošla kroz kanjon cijelom dužinom.
Uvod: Prvi prolazak je bio pedesetih godina, nakon II Svjetskog rata, i u njemu su učestvovali, ispred Planinarskog saveza BiH: Advija - Lala Mulalić, Stevo Jokanović, Muhamed Buturović, Mijo Novaković, Božo Perković i Vlado Travner, a pored njih studenti, profesori, novinari itd... Udarnu ekipu tokom rijeke, sredinom kanjona Rakitnice je predvodio Muhamed Buturović, a Ibrahim Bušatlija, tadašnji šampion u plivanju, a današnji profesor je bio taj koji je proplivao Džehennem, ali ne i okno Džehennema. Nakon njih prošlo je još nekoliko ekipa, među kojim su najznačajnije one koje je vodio današnji profesor geografije dr. Alen Lepirica. Najbrži prolazak je trajao dva i po dana i to je uspjelo Redžepu Grabusu.
U gornjem toku Rakitnice. Foto: M. Gafić
Jednu trećinu puta smo išli obalom rijeke, drugu trećinu gazili koritom rijeke i prelazili stjenovite prepreke, a treću trećinu Rakitnice skakali u virove i plivali. Siguran sam da cijelim kanjonom nije prošlo više ljudi nego što je astronauta letjelo u svemir. Ovo je, možda, prvi prolazak kroz okno Džehennema i možda najbrojnija ekipa koja je prošla kroz kanjon.
U bijelu, pjenušavu vodu, koja se slijevala u okno Džehennema i nestajala ispod stijene, moglo se ili skočiti, ili užetom spustiti i zaplivati ili je, penjući se preko okolnih kamenih blokova, obići. Stajao sam na stijeni u sredini rijeke, na samom ulasku u okno, posmatrao tok bijele i bijesne vode, i premišljao se.
Kad sam prvi put prolazio najteži dio kanjona Rakitnice, nije mi ni palo na pamet da bi bilo moguće proći kroz okno Džehennema. Tada sam bio u ekspediciji Dinna Kassala, zadužen za savladavanje alpinističkih prepreka, pa sam se potrudio da ekipu sigurno provedem pored okna, penjući se preko kamenih blokova i onda spustom po užetu ušli smo u donji dio kanjona, na drugu stranu ponora. Iza te ekspedicije ostao je film koji je, po prvi put ljudima ponudio zanimljivu priču o bistroj planinskoj rijeci Rakitnici i jedinstvenom i divljem kanjonu.
Neko vodom, neko stijenom, a neko skačući... Foto: M. Gafić
Drugi put sam prolazio ovaj tjesnac prikupljajući informacije i fotografije za knjigu o kanjonu Rakitnice. Tada sam, stojeći pored okna kroz koje je velikom brzinom, pretvarajući se u bijelu pjenu i strašnim hukom prolazilo toliko vode, čitava rijeka, da sam se upitao da li bi uopšte bilo moguće da živ čovjek izađe na drugu stranu. Rakitnica je bila tako nabujala da se bijesno pjenila oko kamenih blokova, pa je bilo gotovo nemoguće proći taj tjesnac osim skoka sa stijene. Miralem H. je predlagao da on prvi skoči u vodu, ali mu ja nisam dozvolio. Bojao sam se da ću se, nakon njegovog skoka, uplašiti i odustati, i obrukati se, pa sam onda ja prvi skočio u bijelu, zapjenušanu vodu. Srećom voda je bila dovoljno duboka. Tada nismo uspjeli proći cijeli kanjon, jer sam se preforsirao i iscrpljen, odustao poslije gotovo 20 kilometara. Ali je nakon toga nastala knjiga Kanjon Rakitnice.
Prvi bivak pored mosta Lukomir - Višnjevlje. Foto: M. Gafić
Ovaj put, početkom septembra, vodim grupu od 12 alpinista. Mladih, snažnih, utreniranih, izuzetno sposobnih i hrabrih mladića - bosanskih specijalaca. Njima je to trening i pod moranje. Pored mene je i Nedžad B. Za nas dvojicu bi se moglo reći da idemo iz "obijesti". On je ove godine pokušao, sa međunarodnom ekspedicijom da prođe cijeli kanjon, ali su na pola puta odustali. Ja nisam mogao odbiti ponudu komandanta Vikića da vodim ekipu alpinista. Naprosto, bio mi je to izazov.
Buturov prolaz. Foto: M. Gafić
Prvi dan smo krenuli sa ušća Tušilačke rijeke, i za gotovo cijeli dan hoda, gaženja rijeke i skakanja u virove prešli jednu trećinu puta. Nakon dva velika vira ispod ostataka Đurine kolibe i posebno ispod Isposničke pećine zanoćili smo iza mosta za Lukomir i ispod velike prevjesne stijene.
Drugi dan smo odmah morali plivati. Na sebi smo imali alpinističke pojaseve, po prusiku i karabiner, "life jacket", ruksak i alpinističku kacigu na glavi. Nedžad i ja smo imali rafting, neopren odijela i tako smo bili dobro zaštićeni od hladne vode. U srednjem toku, oko Buturovog prolaza temperatura vode je bila 9 stepeni a specijalci su bili bez ikakve zaštite i bilo im je veoma hladno. Zadnja dva vira, dugačka nekoliko stotina metara, toliko su ih podhladili da su morali upotrijebiti svo znanje preživljavanja i timskog rada na njihovom savladavanju. Posljednji su išli Terzo E. i Ibro B., koji su bili dežurni ronioci. (O njihovim iskušenjima poslije). Ulazak u Kašića luku i vatra na livadi ispod mlina bila im je neophodna da bi mogli nastaviti dalje.
Traženje prolaza. Foto: M. Gafić
Iako je kanjon Rakitnice nepristupačan, vidjeli smo tragove ljudi. Posebno je to bilo uočljivo na mjestima gdje su se spuštali planinski, lovački ili ribolovački putevi do rijeke. To su laganija mjesta do kojih su dopirali tragovi ljudi. Odpatci su pokazivali sramotno ponašanje čovjeka koji je svakim svojim sebičnim djelom prljao ljepotu kanjona. Ti ljudi znaju članove Putinovog kabineta ili rješenje ekonomske krize, a ne znaju da ne smiju ni popušenu cigaretu da ostave pored rijeke... ako hoće da je sačuvaju čistu. O pivskim limenkama, plastičnim bocama, automobilskim gumama, najlonskim kesama, koje smo vidjeli pored puta, da i ne govorimo.
Na teškim mjestima, gdje se mora plivati nema tragova ljudi. Samo ribe, pastrmke potočarke ponegdje kapitalne veličine, ptice i čista i bistra Rakitnica. Iznad su vertikalne stijene negdje stotinu metara visoke, a visoravni Bjelašnice i Visočice su cijeli kilometar iznad kanjona.
Dugački vir u Buturovom prolazu. Foto: M. Gafić
I zmije su bile na našem putu. Na nekoliko mjesta smo prošli tik pored poskoka. Nismo ih dirali, a ni oni nas. Dogovor je bio da ćemo je ubiti samo ako nekoga ujede. A onda smo došli do najtežeg mjesta u kanjonu.
Stojim i gledam gdje ću uže pričvrstiti, da se spustim direktno u okno Džehennema. Odluku sam donio, a u tome mi je pomogao i Stipica. Prvo, što je povrijedio nogu, pa je vodom bilo lakše proći i njega transportovati, ako mu se stanje pogorša, a drugo što mi je pokazao jedan stjenoviti zub, na koji sam mogao staviti omču užeta. Specijalci tada nisu znali da ima i lakši prolaz, nekoliko metara lijevo od okna, ali i da će ovo biti, vjerovatno prvi prolazak kroz okno Džehennema.
Abzajlovao sam do jedne police i sa nje skočio u vodu i zaplivao. Nisam se uspio ni popeti na stijenu sa druge strane ponora kad je doplivao Nedžad, pa onda Tova. Specijalac sa kamerom je pokazao ostalim kako se prolaze teška mjesta i još snima. Jednostavno su se spuštali užetom, skakali u bijelu vodu, izranjali i plivali. Stipici su uzeli ruksak, a on je stisnuo zube i plivao kao da mu nije ništa. Nakon prolaska kroz okno Džehennema sve ostalo je bilo jednostavno.
Skok u okno Džehenema. Foto: M. Gafić
Tog, drugog dana puta zanoćili smo, na šljunkovitoj obali, odmah nakon Džehenema. Specijalci su brzo zapalili vatru i cijelu noć je održavali ložeći drva koja je Nedžad B. sakupio. Na bivacima smo imali suhu presavlaku i vreće za spavanje, jer smo ih sačuvali u rukacima, u nepremočivim vrećama ili malim buradima.
Treći dan je donio odluku da Stipica mora da prekine ekspediciju i da izađe iz kanjona. Kolega Karić će ga pratiti, a helikopter ih je odvezao iz sela Dubočani. Za to vrijeme mi smo ušli u Oštro, tjesnac koji u sebi ima nekoliko slapova, najmanje deset virova dugačkih po nekoliko stotina metara i mjesta gdje se prolazak vodom sužava na jedan metar. Istina, temperatura vode je porasla na 13 stepeni, ali je hladnoća bila gotovo neizdrživa.
Izlazni virovi Džehenema. Foto: M. Gafić
Bila su to iskušenja dostojna okrutnoj borbi za preživljavanje.
Sa nama su bila i dvojica specijalaca koji su strogo poštovali obaveze muslimana da u mjesecu Ramazanu poste od zvijezde do zvijezde. Jeli bi za sehur oko četiri ujutro, a onda bi se uzdržavali od hrane i tečnosti do iftara, u pola osam uveče. Terzo E. i Ibro B. bili su uporni u svojoj odluci. Samo oni znaju kolika im je bila potrebna mentalna moć koncentracije, angažovanje unutrašnjih rezervi i odlučnost da izdrže - da bi nas pratili u jakom tempu - gotovo deset sati velikih napora dnevno, putem dugim 25 kilometara.
A možda im je to i olakšavalo putovanje kanjonom?
Ulazni vir tjesnaca Oštro. Foto: M. Gafić
U sumrak došli smo do kraja kanjona i popeli se na most za selo Kašići. Tada je počela da pada kiša. Na usponu prema selu sjeli smo da sačekamo iftar, jer postači više nisu mogli ni koraka uzbrdo. Nakon što su jeli i pili vode nastavili smo do sela i prema Neretvi, kao da se ništa nije desilo.
Kad smo ušli u autobus, dali smo gol Turskoj.
Tjesnac Oštro. Foto: M. Gafić
Odlomci iz knjige Kanjon Rakitnice, M. Gafić, Š. Džeko, juni 2008
Muhamed Gafić Gafa i Šemsudin Džeko objavili su nedavno knjigu posvećenu kanjonu Rakitnice i njenim izuzetnim prirodnim vrijednostima. Ovdje izdvajamo malo poznate činjenice vezane za početke istraživanja kanjona i prve prolaske, kao i osvrte na najinteresantnije tačke - tjesnace Džehenem (Pakao) i Oštro