Ova alpinističko-planinarska tura je po mnogo čemu posebna. Već dugo vremena Redžo govori kako bi bilo lijepo da se ponovi neki smjer u Pestibrdu, jer od rata naovamo niko nije penjao u toj stijeni.

I zaista, iako u Pestibrdu ima na desetine smjerova, u ovom poslijeratnom periodu nije bilo nikakvih ponavljanja. Razlozi su očigledni: s jedne strane, alpinizam je u popriličnom padu zadnjih decenija u BiH, pa se ni neke veće i atraktivnije stijene ne penju; s druge strane, stijena Pestibrda je vjerovatno najudaljenija u našoj državi – oko 15 kilometara u jednom pravcu. 
Ono što čini ovaj uspon posebnim jeste to što sam penjao s dvojicom legendi bh. alpinizma i planinarstva – Redžepom Grabušom i Zehrudinom Isakovićem. Rijetko ko u našoj domovini poznaje naše planine tako dobro kao ovaj dvojac i rijetko je ko penjao u toliko stijena kao njih dvojica. Također, posebnost ovoj avanturi daje činjenica da smo uradili prvo ponavljanje smjera Gropuzzo-Rakoš iz 1948. godine. 
Kao što spomenuh u uvodu, Pestibrdo je udaljeno odakle god da mu želiš prići. Postoje tri glavna pravca. Prvi je dobro poznati put od Vitlenice do doma na Vilincu (moguće je doći i iz Dive Grabovice preko Plaše ili via ferratom Kuk), pa dalje preko Peharovih stanova do Pestibrda. Drugi je iz Masne Luke stazom za Pločno, pa nastaviti prema Pestibrdu.Treći je zaboravljenom stazom uz Medvjede pod Aleksinu ploču. Mi smo se odlučili za prvu varijantu. Iako bi bilo najlogičnije da se ovo uradi u dva dana, ambiciozno smo odlučili pokušati sve odraditi u jednom.

Rano buđenje i polazak

Za ovako teške ture potrebno je ustati veoma rano. Ustajemo oko 4 sata ujutro u Sarajevu kako bismo stigli na Vitlenicu oko 7. Na početnoj tački već razvrstavamo opremu – ne nosimo ništa što je višak. Od mog prvog alpinističkog uspona, ovaj trenutak u meni budi posebne emocije i radost. Prebiraš klinove, komplete, čokove, karabinere, prusike i trakice dok se slike prethodnih uspona polako mijenjaju pred očima. A u stomaku se bude neki leptirići, kao kod osnovca kad kreće u školu. 
Na samom startu bilo je iznimno hladno, oko 5 stepeni iznad nule. Za kraj jula to je veoma neobično, a tragove mraza vidimo na sve strane. Po nesreći, moj Gore-Tex i flis su na dnu ruksaka, pa sam samo u majici kratkih rukava. Mrsko mi je sada vaditi svu opremu da dođem do njih, pa brzim tempom pokušavam da se zagrijem. Redžo i Zehro me prate u stopu – stari planinarski vukovi. Svako malo trljam laktove ne bih li ih malo ugrijao, jer imam osjećaj da se lede. 
Kod katuna smo sreli stado bikova koji su, mrzovoljno probuđeni tog jutra, odbijali da nam se sklone sa staze. Dok prolazimo pored Vilinca, Redžo pokazuje gdje je Bracin smjer i daje upute kako je najbolje napraviti turno-turu. Do doma na Vilincu stigli smo veoma brzo, za tačno dva sata, prestižući mnoge grupe planinara koji su krenuli na Hajdučka vrata. Čitav taj put do doma prošao je brzo, kao da je dio mene spavao, a dio pokušavao da se ugrije. Oko 9 sati već smo bili kod doma na Vilincu. Sunce uveliko miluje vrhove Čvrsnice i počinje i nas da utopljava. Na stolu ispod doma koristimo idealnu priliku za doručak uz Sapkinu kafu. Pogled puca na sve strane. Ispred nas je dolina Dive Grabovice, iznad koje se uzdigla naša najveća stijena i najveća misterija planine Čvrsnice – Veliki kuk. Desno od nje je njen vječiti partner koji je gleda s ljubavlju kroz vijekove – Mezića stijena. U pozadini se svojom širinom i ljepotom uzdigao Prenj. Desno od nas, u prvom planu je današnji cilj, Pestibrdo, a iza njega greben Čvrsnice sa svojim najvišim vrhom Pločno. 
Pestibrdo, gledano od doma, kao da je neko postavio baš zato da bi se na njemu iscrtavale alpinističke linije. Stijena je toliko pregledna da i svaki tečajac može prepoznati linije uspona, a orijentacija djeluje lagano. I koliko god da sam gledao tu stijenu, nije mi bilo dovoljno. Dok smo tu sjedili, iskoristio sam svaki trenutak da upijem dio te ljepote i ponesem je sa sobom.

Ulazak u divljinu

Pauza za doručak je istekla veoma brzo i vakat je bilo da se nastavi dalje. Krećemo se stazom koja vodi za Pločno i Pestibrdo, pa nakon kratkog puta nastavljamo lijevo prema Pestibrdu, gdje se staza sve slabije nazire. Rijetko ko na našim planinama posjećuje daleke vrhove, a još rjeđe neko održava i obilježava planinarske staze. 
Ubrzo stižemo do Peharovih stanova, gdje se naziru temelji nastambi i čatrnja u dolini. Inače, pojam stanovi označava lokalitet gdje ljudi provode ljeta na ispaši sa stokom. Nejasno je 
modernom čovjeku kako su ljudi ovdje mogli obitavati mjesecima. Tehnološki napredak nas je potpuno odvojio od znanja kako uopšte živjeti u prirodi i s prirodom. 
Nakon što smo stigli do Kulidžanovih stanova, odvajamo se lijevo prema Aleksinoj ploči. Poslije kratkih pašnjaka ovih stanova ulazimo u pravu pravcatu divljinu. S brijega na brijeg, iz jaruge u jarugu – kao da smo u nekom lavirintu. Pestibrdo je na dohvat ruke, kao da ga kamenom možemo pogoditi, a opet tako nedostižno. Stalno se konsultujemo kako najlakše doći do smjera da ne bismo upali u visoku kleku. Uspijevamo doći do jedne jaruge koja nas vodi do Pestibrda, a onda lijevo preko sipara do našeg smjera. 
Taman što smo htjeli kročiti na sipar, primjećuje nas divokoza i daje se u trk kroz samu stijenu, prolazeći i kroz naš smjer. Kao da nas je priroda htjela počastiti ovom ljepotom prije nego što zakoračimo u stijenu.

Uspon i prvo ponavljanje od 1948. 

Kroz par minuta već smo pod smjerom i navezujemo se. Kad smo već kod legendi, uže sam posudio od još jedne naše legende alpinizma i sportskog penjanja – Edina Zuhrića. 
Nevjerovatno je da od 1948. godine ovuda niko nije kročio! A prije tih hrvatskih alpinista te godine, niko od postanka svijeta nije prošao ovom linijom. Kakva privilegija! 
Smjer je poprilično logičan i tehnički lagan. Brzo napredujem kroz dužine: štand, pa čekam partnere. Uživam u svakom zvuku klina – sigurno je i stijena Pestibrda poželjela da ga čuje. 
Snažnim udarcima u klinove poklanjam joj taj užitak danas. S obzirom na to da u stijeni nije bilo klinova, na drugom štandu smo odlučili ostaviti jedan klin u spomen na naš uspon. Sudbina je htjela da to bude klin s ispisanim AO Železničar, koji sam dobio na poklon od kolega iz Slovenije. 
Kada smo izašli na greben Pestibrda, sat je pokazivao 4 poslijepodne. Sunce je već krenulo da se sprema za počinak, a sve je bilo tako mirno i lijepo. Ispenjali smo šest dužina užeta. Ocjena nije prelazila teškoće III+ po našoj procjeni. 
Iako je već kasno za ovako udaljen vrh i čeka nas dug put nazad, šteta bi bila ne uživati na ovom mjestu. Odlazimo do samog vrha i pravimo malo dužu pauzu. Uživam u pogledu na Prenj, dolinu Dive Grabovice i Drežanke. Dugo gledam izlaz Mezića stijene i Medvjede ispod sebe. Predugo Mezića stijena čeka svoje nove penjače. Redžo priča svoje anegdote iz penjanja te stijene i povratka starom stazom preko Medvjeda. Doći ću ti jednog dana ako Bog da Mezića stijeno. 
Osjećam se toliko udaljeno na ovom vrhu, kao da sam u nekoj drugoj državi ili na drugoj planeti. Sami smo ovdje, daleko od bilo kakvih informacija i ljudskih glasova. Jedine naše potrebe su zrak, voda i hrana. Bože, hvala Ti.

Dugi povratak u noć

Iako bismo na vrhu mogli uživati još satima – pogotovo kad poslijepodnevne sunčeve zrake prave najljepše prizore koje ljudska duša može percipirati – vakat je krenuti nazad. Do auta imamo 16 kilometara veoma teškog terena! Plan je da dođemo do doma dok je još vidno. Očekivao sam brži povratak i da ćemo začas doći do Kulidžanovih stanova. Oh boy, I was wrong. Greben se otegnuo kao da nema kraja, nikako da se počnemo spuštati. Umor od cjelodnevne aktivnosti polako se skuplja, a uže i penjačka oprema postaju sve teži. Ali 
i dalje gazimo momački i uskoro stižemo do Ledničkog jezera. Već sam ostao bez vode. Kažu da voda nema ni miris ni okus, ali meni je ta voda bila nešto najslađe što sam u životu popio. Nasuli smo nešto vode i za puta, pa nastavljamo dalje. Dok se spuštamo u Kulidžanove stanove, ponovo djelimično vidimo Pestibrdo. Iznad njega je pun mjesec u zagrljaju stijene. Kakav prizor! Padaju mi na pamet stihovi: „Noćas je k'o lubenica pun mjesec iznad Bosne“, koje pjevušim dok Zehro i Redžo pričaju o usponu koji nas čeka od 
Peharovih stanova do doma. Dok izlazimo iz Peharovih stanova, noć već lagano pada. 
Mjesečina je k'o dukat žut, ne trebaju nam ni lampe. Uživamo u prizorima zalaska sunca iza Pločnog. Vidimo lampe kako prilaze domu na Vilincu. Blizu smo! 
Glavna tema pri prilasku domu jeste hoće li biti hrane. Gladni smo k'o vukovi i voljeli bismo nešto „na kašiku“. Dom je pun, krcat. Grupa planinara iz Srbije došla je da prenoći. Čudno nas gledaju dok ulazimo onako s užetom i komentarišu da smo alpinisti. Zehro nam je pronašao sto, a Sapko nam je donio gulaš i hladnu kolu. Ne znam šta je bilo bolje, ali znam da sam pojeo pun tanjir u roku od minute. Imam osjećaj da su se svi planinari čudili kako neko može biti toliko gladan. Pričamo Sapki o našoj avanturi, a on je mislio da smo se već davno vratili – nije ni znao da smo penjali. Kada smo mu sve ispričali, nije htio ni da čuje da platimo. Ne penje se na Pestibrdo svaki dan. Sapko, hvala ti! 
Nakon što smo se malo okrijepili, vakat je za polazak. Bilo je prošlo deset uveče. Čeka nas još nekih 7 kilometara, ali mnogo lakšeg terena. Iskren da budem, i ne sjećam se puno povratka. Već sam bio poprilično umoran, a težak ruksak me dodatno iscrpljivao. Imam osjećaj da sam pola tog puta prošao spavajući. Sjećam se samo bikova kod katuna koji su ležali pored staze i čudili se ko ih u ovo doba ometa u odmoru. Oko pola sata iza ponoći bili smo na Vitlenici, kod auta. Bio je to prelijep osjećaj – kad uradiš nešto veliko i lijepo. Posebno sam čestitao svojim starijim penjačkim partnerima koji su ovo iznijeli momački. Mnogi se ne usude ni na jednodnevnu turu do Pestibrda, a kamoli da penju. 
Redžo je to uradio u 69. godini. Čestitke, instruktore, drago mi je što sam tvoj učenik! Umor me je savladao i zaspao sam u autu u roku od par minuta; mislim da se nisam probudio 
do Sarajeva. Tada nismo ni znali da se na Elbrusu dogodila najveća tragedija u historiji bh. planinarstva, gdje je živote izgubilo pet naših kolega. Molim Allaha da se smiluje njihovim dušama. El-Fatiha! 
P.S. 
Oprez! Snimljeni trek prolazi kroz alpinistički smjer.