Regionalni medijski prostor nakon nedavne strašne tragedije na Elbrusu su ispunile paušalne procjene događanja bez prave analize koja bi u obzir uzela mehanizam donošenja odluka, koji je, uz objektivno loše meteo prilike doveo do ove tragedije.

Objektivno preispitivanje mehanizma donešenja odluka, bez traženja krivca, bi moglo spasiti nečiji život u budućnosti, umjesto da se kaže da je prognoza bila netačna. Bez obzira na vremensku prognozu, pogoršanje meteo uslova sa povećanjem visine je za iskusnog visokogorca manje-više očekivan scenarij. Iskustvo i spremnost tada ne znače da se iskušava sudbina i nastavi sa usponom. U uslovima smanjene vidljivosti, pojačanog vjetra i niskih temperatura, znamo da i Bjelašnica postaje vrlo opasna. Iz iskustva i spremnosti u prvi plan tada mora doći sposobnost da se uoči opasnost, da se realno procijene vlastite mogućnosti u novonastalim prilikama, kao i spremnost da se odustane od uspona i posveti se bezbjednom povlačenju u teškim vremenskim prilikama. Ovdje u obzir dolazi ili kopanje bivka u snijegu koji bi pružio kakvu-takvu zaštitu od vjetra, ili spuštanje na niže dijelove planine gdje po pravilu vladaju puno bolji uslovi. Puno je lakše ako grupa ima vođu sa autoritetom zasnovanim na iskustvu i višegodišnjim usponima u visokim gorama.

Pripremni usponi, aklimatizacija, iskustvo sa zimskih, ne nužno alpinističkih, uspona se za penjanje Elbrusa podrazumjeva. Bez stavljanja fokusa na te stvari, to mora biti normalno i obavezno. Svako malo u našim medijima se čitaju hvalospjevi kako je neko „osvojio“ neki vrh, savladao planinu, a recimo, tehnički nezahtjevan uspon na Ararat se predstavlja kao alpinistički, potkrepljen slikama raznih avanturista na vrhu sa cepinima i derezama, samo još nedostaje penjačko uže! Ovakav narativ postaje opasan jer se stiče dojam da se uz malo fizičke spreme, čvrste volje i skupe planinarske opreme, vrlo lahko „osvaja“ vrh i  „savladava“ planina. 
U nastavku donosim zapis iz svog planinarskog dnevnika i svoje iskustvo sa uspona na Elbrus iz  2017. Najviši vrh Kavkaza i Evrope obično se penje sa visine 3800 gdje vas na Garabaši dovezu ski gondole i jednosjed. Bez strmih litica i ledničkih pukotina, Elbrus ne izgleda strašno, već kao masivno brdo pod snijegom, čiji vrh nam je vidljiv i „nadohvat“ ruke. Ovaj izgled zavarava, jer sa Garabašija je pred vama visinska razlika od skoro 2000m.
Uspon je uslijedio nakon više od 10 godina planinarenja, završenog alpinističkog tečaja (zimskog i ljetnog) Sarajevske škole alpinizma, ispenjanog Mont Blanca, Grosglocknera, serije vrhova u Sloveniji, Dolomitima, Prokletijama, zimskim usponima na Prenju (Cetina- Duga Bosanska smjer), Bjelašnici (Kotlovi), Visočici (Vito, greben-Drstva). Nadam se da će tekst biti od pomoći za sve vas koji u budućnosti planirate ovaj uspon.

Naglasak je na Petrovoj dobroj procjeni i odustajanju od uspona, odluci koja nam je omogućila da i danas  planinarimo, a Elbrus popnemo iz drugog pokušaja, dva dana kasnije...

 Iz dnevnika ću izbaciti stvari koje nisu bitne za ovu priču, pa ipak će teksta biti dosta i uz vlastite utiske, u njemu ćete možda pronaći korisne informacije. Putovanje je realizovano u organizaciji EST iz Beograda, let Beograd- Moskva 16.07. a povratak 26. 07. 2017.  Samo da napomenem da sam na dan polaska iz Sarajeva, a dan prije leta, na jutarnjem trčanju doživio  bolnu povredu ahilove tetive.

 2. dan, nedjelja 16.7.2017.              BEOGRAD  

Motel blizu aerodroma, jutro, budan ležim i gledam natečeni zglob i tetivu desne noge podignute u vis na 4-5 naslaganih jastuka. Na aerodromu nas čeka Jaćim, uskoro nam se pridruži i Marija Sekulović iz Beograda. Sa ostatkom grupe dolazi i naš vodič i vođa ekspedicije Petar Pećanac. O Petru znam toliko da je on prvi čovjek iz BiH koji je popeo Mont Everest, čini mi se 2006. Petru kažem za moju povredu, svjestan da su sve mogućnosti otvorene, pa i ta da ću prisilno odustati od uspona....Petar ne brza sa odlukom, kaže da je u redu, vidjećemo uspon je planiran za 7 dana... Aeroflotov let do Moskve ugodan, produžen je i traje nešto manje od 3 sata zato što koridor ne ide preko Ukrajine već malo naokolo preko Mađarske, Slovačke, Poljske i Bjelorusije. Noga je još natečena, ovo stajanje i sjedenje mi nikako ne godi, pa u avionu skinem patiku i namažem deksalginom uz nadu da će biti dobro. U Mineralnye Vody slijećemo oko 1h iza ponoći.

3.dan, ponedjeljak 17.7.2017.              KAVKAZ        

Ispred aerodromske zgrade nas čeka gospođa Viktorija koja je zadužena za EST grupu vezano za rezervacije, smještaj i ugovorene transporte... nastavak našeg puta ide kroz predgorje Kavkaza do gradića Terskol. Prolazimo pored grada Pyatigorsk, na putokazima, u polusnu, vidim kilometražu za Grozni, Nalčik, Mahalčkala... Još jedna pasoška kontrola, pretpostavljam na ulazu u pokrajinu Kabardino-Balkaria. Nakon toga me već hvata san, a u zoru stižemo u naš hotel u gradiću Čeget na oko 2000m nmv. Jutro i prijepodne koristimo da svi zajedno prošetamo stazom uz rijeku Baksan do mjestašca Čeget. Na centralnoj poziciji u Čegetu je pijaca sa domaćim rukotvorinama od ovčije vune. Našu pažnju najviše privlače šubare, ali i razni oblici kapa i šešira od češljane vune. Ima i meda, čaja, raznih džemova, nakita, džempera, rukavica, čarapa, papuča, majica sa natpisom Elbrus, magneta, razglednica i naravno babuške... 
Za sutra je planiran aklimatizacioni uspon do opservatorije,  postavljanje kampa i noćenje u šatorima na visini oko 3000 metara. Sa ovakvom nogom, uspon od 1100 metara bi za mene bio dodatni rizik za pogoršanje povrede, pa predlažem Petru da ne idem. Ali neću ni ostati u hotelu. Moj plan je da žičarom Čeget odem na visinu od 3100 metara, pa onda nastavim uspon koliko se mogne. Petar se slaže i podržava moj prijedlog. Nakon ručka,  popodnevni odmor u hotelu. Noga manje boli, ali je jako otečena, pokreti ograničeni.

4.dan, utorak   18.7.2017.                         ČEGET

Jutros noga ne boli, ali otok nikako da spadne. Još uvijek hramljem. Poslije doručka krećem zajedno sa grupom, ali ne nosim teški ruksak sa opremom za noćenje. Skrećem lijevo za Čeget, a oni nastavljaju pravo prema Terskolu i stazom prema vodopadu Djevojačka kosa gdje će postaviti logor.

Vožnja žičarom Čeget košta 700 rublji (oko 20KM),  dvosjedom traje 18 minuta, a zatim slijedi prastari jednosjed još 8 minuta. Na izlazu je motel AT i natpis sa visinom 3100 metara. Ne zadržavam se dugo na platformi, već idem dalje i više, testirajući stanje sa povredom. Malo iznad platforme su dva naoružana (naravno AK-47) ruska vojnika. Upozoravaju me da je ovo granično područje sa Gruzijom i da je kretanje ograničeno, pokazujući smjer kuda trebam krenuti- samo na pedesetak metara udaljeni vrhić, na kojem već stoji grupa turista. Nisam oduševljen idejom da se moj izlet završi ovdje pa iskoristim to što graničari više ne gledaju prema meni, pa nastavim dalje. Penjem se dok ne izađem na greben koji se odozdo ne vidi, a sa kojeg je pogled na Elbrus odličan. Dan je vedar, a oba vrha Elbrusa su još u oblaku. Uživam u pogledu i nastavim se kretati dalje spustivši se na stazicu koja vodi na istok. Na suprotnoj strani od Elbrusa ispred mene je prelijep prizor vrhova Donguz Orunbaši 4468 i Nakra 4451. Vrhovi  su oštri i stjenoviti, ispod njih su glečeri sa kojih teku potoci praveći spektakularne vodopade. U dnu doline je prelijepo, zeleno glečersko jezero. Nastavljam svoju šetnju dalje, dvaput prelazeći sniježna polja, sve do visine 3400. Dalje napredovanje bi išlo preko ružnog terena sa nestabilnim stjenovitim pločama,  pa odlučujem da će to biti dosta za danas...Polako se vraćam nazad uživajući u pogledu na impozantni Donguz.

5.dan, srijeda   19.7.2017.                        ODMOR  

Nakon kafe i doručka lagano odlazim na živopisnu pijacu u Čeget gdje svaka od prodavačica na pijaci ima bar jedan zlatni zub. Kod kafića Friends srećem našu grupu u povratku s logorovanja. Sjednem malo s njima i dogovorimo zajednički ručak u Čegetu, a poslije toga svi zajedno idemo žičarom Čeget. U grupi nas ima 21. Osim Petra, pomoćni vodič je Radomir, mlađi momak iz BG. Najbrojniji su Šibenčani iz PD Sveti Mihovil i oni daju štimung cijeloj grupi. Njih sedam, uvijek spremni na šalu, smijeh i piće...Tu je još i trojka iz Zagreba, pa Marija koja trči i mountain trail, turni skijaš Nikola-informatičar takođe iz Beograda. Veslač iz Rijeke Andrej, bez iskustva u planinarenju, a sa željom da se okuša na ovim visinama. Milan Marčeta  iz Novog Sada, bosanskih korijena, (već je bio na Kilimandžaru i svukud po svijetu). Aco iz Sokobanje željan novih avantura, te Filip Gracijani -Milanista, veliki navijač Milana u čijoj garderobi ne postoji druga boja osim crvene i crne...  Za sat vremena  koliko smo proveli tu, sa svih strana se navlače oblaci i pojačava vjetar. Zato žurno silazimo u Čeget, ponovo pijaca...Vjetar ruši improvizovane police i izloženu robu, ali kiše još nema.U hotelu se pakujemo i spremamo za sutrašnji odlazak u planinu i početak uspona.Tokom večeri počinje pljuštati kiša.

6.dan, četvrtak   20.7.2017.           PRIUT 11

Odmah nakon doručka, čekaju nas dva kombija za transport u Azau 2350m. Azau se nalazi na izlazu iz Terskola, a iz njega polaze gondole za uspon na skijališta Elbrusa. Grupa se podijelila na dva dijela, nas deset će biti u smješteno u domu Priut 11 po cijeni od 800 rublji (25 KM) za noćenje. Ostatak tima od 11 ljudi će spavati u 4 šatora na zaravni iznad doma. Hranu nosimo sa sobom, a vodu ćemo uzimati sa glečerskih bujica i potoka.

Gondole su praistorijske, ali najvažnije da se mehanički dijelovi redovno održavaju, nadam se...Prva gondola ide sa 2350m do stanice stari Krugzor na 2900m, a potom identična nastavlja do stanice Mir na 3500m.Poslednji dio je stara jednosjedna žičara za Garabaši na 3800m. Sa Garabašija nas čeka oko 300 visinskih metara uspona do doma Priut 11. Sa ruksakom teškim oko 16 kg, po podlozi od raskvašenog snijega bez čvrstih gazišta, biće to pravi ispit za moju povredu. Na stanici Garabaši čekaju motorne sanke i ratrak za prijevoz onih koji su spremni platiti. Više iz radoznalosti pitamo za cijenu ratraka i on nudi prijevoz 18 ljudi po cijeni od 10 EUR. Ova mogućnost je za mene odlična, još jedan dan za poštedu i odmor! Neki iz grupe će nastaviti pješke. Sljedećih 350m staza ide po širokoj ski stazi, pa nećemo puno propustiti koristeći prevoz. Usput smo kupili po 9 litara vode, kad već ne moramo tegliti na leđima...U Diesel hut stižemo ujutro, vedri, raspoloženi i snadbjeveni. Od prve očekivane varijante: pješačenje, šator, topljenje snijega, dobili smo ovaj luksuz: ratrak, dom i flaširana voda. Diesel hut na lokaciji zvanoj Priut-11 je kamenom ovalno ozidan, čvrsto postavljen na stijeni, a unutrašnjost je okivena tankim šperpločama. U prizemlju je velika trpezarija  sa klupama i stolovima, te malom kuhinjom koju mogu koristiti svi smješteni u domu.  Na raspolaganju je i nekoliko plinskih kuhala. Smješteni smo na spratu u dvije spavaonice sa po pet povezanih ležaja: Marija, Andrej, Hasan, ja i Tomo. Unutrašnji zidovi od šperploče su posvuda išarani raznim amblemima i zastavama sa prijašnjih posjeta. I mi ćemo zakucati navijački šal  sa zastavom i grbom Bosne i Hercegovine. Izađemo da malo pomognemo oko postavljanja šatora, a poslije toga je planiran kraći odmor i oko13 h aklimatizacioni uspon do stijene Paštuhova na 4600m. Popodne se vrijeme pokvarilo, oblaci nošeni vjetrom, zatim i malo snijega, ali to je valjda uobičajeno. Odgađamo uspon i ležimo u vrećema za spavanje čekajući bolje uslove. Već oko 16h situacija je puno bolja, pa sa Petrom dogovoramo uspon bar 300-400 m naviše. Pokret je u  17h. Za nekih sat i po smo popeli 400 visinskih metara ispod smo stijene Paštuhova, a ovdje već šiba vjetar kao nagovještaj onoga šta nas čeka na usponu. Zbog vjetra nećemo ići dalje već se u sumrak spuštamo do Priuta. Nikola-skijaš najavljuje da su mu uslovi u domu katastrofalni, snijeg loš pa će ujutro nazad. Zbog visine imam glavobolju, ali to je jedini simptom, nešto uobičajeno za mene. Zasićenost krvi kisikom je iznad 80%. Popijem kofan pred spavanje, a Andrej se žali na sve...Nije dobro aklimatiziran, saturacija je tek 40%.I on odustaje od uspona.

7.dan, petak    21.7.2017.              PRIPREMA

Noć smo gotovo svi proveli lahkog sna i često se budeći. Zbog bolje aklimatizacije pijem puno vode, a to znači noćni odlazak u WC, što nije baš jednostavno...U 8h umivanje, pranje zuba, doručak. Danas je dan za odmor, a iza ponoći bi trebali krenuti. Cijeli dan uglavnom ležim, pijem vodu, kuham tjesteninu. Popodne spremam ruksak za uspon. Biće lagan, termos boca, pernata jakna, rezervne rukavice, dva karabinera, dvije prusike i oprema za ne daj Bože (astro folija, prva pomoć, set za grijanje ruku i nogu, vindstoper jakna i hlače, pernata jakna)...Energetske pločice, masku, brile i bocu sa vodom ću držati u džepovima. Neće se smrznuti i biće mi na dohvat ruke. Vremena za pauze sa sjedanjem i skidanjem ruksaka neće biti sve do izlaska na sedlo. Čeka nas konstantni uspon od 1200 metra do sedla. U dom dolazi i ekipa od petero Makedonaca. Došli su autom preko Turske i Gruzije. Prije dva dana su popeli Kazbek, pa su dobro aklimatizirani. 

8.dan, subota    22.7.2017.           USPON I ODUSTAJANJE

U ponoć ustajem, odmah pravim duplu čokoladnu kašu. U međuvremenu oblačim dupli termo veš, gore još i flis, pa preko svega goretex hlače i jaknu. Odustao sam od hlača za treking ispod goretexa. Uz čarape do koljena i stalno kretanje ne bi trebalo biti hladno. Polazimo na vrijeme, u 1h10. Na Priutu je toplo, 4C,  uz blagi vjetar...Sve mi ovo miriše na promjenu vremena. Idemo u koloni jedan po jedan, Petar je na čelu. Lahko pratim ovaj tempo, pa sam se probio na prednji dio kolone. Noga nije problem kod ovako laganog tempa i čvrstih gazišta, kod spuštanja će biti teže. Dereze škripe po ledu...Kratke pauze koristim da pijem vodu. Iznad Paštuhovih stijena, prije ulaska u dugačku traverzu, kolona se razvlači i razbija na tri grupe. Na uspon se ne ide u navezama jer teren to ne zahtjeva. Naprijed je Petar, pa Marija, Tomo, Igor, Ivan i ja. Ova grupa drži tempo, a malo iza nas je Davorin. Hasan je do ulaska u traverzu bio odmah iza mene, a sad je na začelju sa Šibenčanima. Po ulasku u traverzu, umjesto izlaska sunca dobili smo ulazak u oblak sa vjetrom koji pojačava...Na sedlu između vrhova, vjetar je već prejak. Hladno je, pada snijeg, a zavjetrine nema nigdje...Visina nešto iznad 5300m, a sati je 6. Dvije grupe ispred nas odustaju i spuštaju se sa vjetrovitog sedla. Petar odlučuje da sačekamo 15 minuta na sedlu tražeći naznake plavetnila ili slabljenja vjetra...Malo se zaštitimo od vjetra penjući se do stijena na istočnoj strani sedla. Zavjetrina nije baš predobra, ali bolje je nego na direktnom vjetru koji na sedlu podiže sniježnu mećavu. Sa prestankom kretanja već počinje biti hladno, Igor se žali da mu zebu prsti. Ja sam uspio obući pernatu jaknu i zasad mi nije hladno, ali dugo mirovanje na ovom vjetru ne bi nikako bilo dobro. Malo fotografija smo pravili u ovim uslovima, ali postoji kratki video izlaska na sedlo nekih 30 minuta prije odustajanja od uspona. Pristižu Anka i Joso, pa nakon još nekih desetak minuta odluka je da krenemo natrag i pokupimo za povratak cijelu grupu. Nema izgleda za skoro poboljšanje i ne vrijedi rizikovati smrzavanje. Ovo je ključni momenat, jer uslovi još uvijek nisu dramatični, a uzdanje u neko poboljšanje i nastavak bi mogao promijeniti sve. Kolona prema dole je velika, svi su izgleda kao i mi odustali od današnjeg uspona. Usput srećemo ostatak naše ekipe pa svi zajedno krećemo naniže. Na traverzi je vjetar znatno slabiji, ali i dalje smo u oblaku. Povratak mi je vrlo težak, moja povreda ne voli spuštanje. Uz mnoštvo pauza sa sjedenjem nekako dođemo do Paštuhovih stijena. Ovdje su se već popeli domaći momci sa motornim sankama nudeći prevoz naniže uz bezobrazno visoke cijene od 100 EUR. Nastavljam polako dalje. Hasan se uz uporno cjenkanje sa Tahirom čiji se otac isto zove Hasan uspio dogovoriti za cijenu od 30EUR  i prevoz motornim sankama. Viče mi odozgo da skinem dereze, doći će po mene....Uskačem na sanke i oko 11 stižemo u Priut. Odmah na spavanje i odmor. Ponovni uspon ćemo  pokušati u ponedjeljak, a vremenska prognoza kaže da bi  prijepodne moglo biti u redu. Makedonci predlažu da razmotrmo mogućnost iznajmljivanja ratraka do 4500 i tako uštedimo vrijeme i snagu za izlazak na vrh. Mislimo da nije nesportski, već smo svi popeli visinu 5320m...

9.dan, nedjelja     23.7.2017.           ODMOR 2

U toku noći počinje padati kiša, a prema jutru to je već sniježna mećava. Odlazak u WC znači pravljenje prtine kroz novonapadali snijeg. Pitam se kako li je sinoć bilo na vrhu? Mislim na Francusku ekipu je iza ponoći krenula na uspon jer nemaju rezervni dan za uspon. Saznajem u domu da su ipak odustali i vratili se prema Garabašiju. Ako večeras krenemo prvi moraćemo praviti prtinu...

Popodne se vrijeme popravilo pa smo se dogovorili da svi odemo u Garabaši kod Marata u kafanu. Vrijeme će nam brže proći, ručaćemo salatu, sir, kajganu i pričaćemo o večerašnjem usponu. Brzo smo se pješke spustili do kafane i iznenadili Marata. Nije očekivao tako brojnu posjetu. Maratu smo nekako na  ruskom objasnili da bi unajmili ratrak za večerašnji uspon, pa je on nastavio pregovore u naše ime. U 1 iza ponoći bi došla bi dva ratraka za nas 19 i za 5 Makedonaca. Dovezli bi nas ispod stijene Paštuhova na oko 4500m  i to bi nas koštalo 40 EUR po osobi. Uspon bi time skratili za više od sat i dobili na visini dodatnih 400m. Ovaj dio smo prije dva dana već prošli pješke. Od prvog pokušaja, svi smo dobro aklimatizirani, znamo šta nas čeka i pristajemo na tu cijenu jer znamo da to uveliko povećava šanse za izlazak na vrh Elbrusa. U domu odmah spremim stvari za sutrašnji uspon i skuham čaj.

10.dan, ponedjeljak   24.7.2017.           ELBRUS 5642m

Jedva smo dočekali ponoć da ustanemo, nije nam trebao alarm za buđenje. Zatim ide kompletiranje opreme, oblačenje, stavljanje dereza, a dva ratraka dolaze tačno u dogovoreno vrijeme. Smjestimo se na platforme rataraka i krećemo.Tek u vožnji postajem svjestan koliko je teren strm, stalno klizimo na zadnji kraj ratraka i moramo se dobro čuvati i upirati nogama. Prolazimo dvije grupe koje idu pješice i na visini od 4500m izlazimo. Prva smo grupa kod Paštuhovih stijena pa ćemo morati praviti prtinu kroz novi, sinoćnji snijeg. U 1h30 započinjemo uspon. Petar je na čelu i diktira dobar tempo prteći uzbrdo snijeg. Snijega je na traverzi manje jer mu vjetar nije dao da se zadrži, pa je grupa prilično kompaktna, nema razbijanja u manje grupice. Po prolasku traverze, na sedlu nas dočekuje svitanje. Potpuno je vedro, a vjetra gotovo da nema. Pravimo pauzu na sedlu uživajući u izlasku sunca. Mi smo još u sjeni, ali sunce potpuno obasjava zapadni izlaz sa sedla. Krećemo strmom priječnicom koja je na dva mjesta osigurana fiksnim užadima. Svaki je korak težak jer nema dovoljno kisika, a potom izlazimo na ravniji teren po kojem mogu i trčati čini mi se....Još par koraka i  dolazimo na malu zaravan sa koje se vidi vrh visok 5642 metra, najviša tačka Europe. Sa ovog platoa izgleda kao malo brdašce. Prema zapadu i istoku  nadovezuju se lanci gorja Kavkaz sa veličanstvenim vrhom Ušba u Gruziji. Prema sjeveru pogled seže u daljinu, u oblacima pokrivene visoravni jugozapadne Rusije. Na platou je vjetar jači, ali ništa nam više ne smeta. Sa štapa skinem krplju i na njega postavim BH zastavu koja se zavijori na vjetru. Sa visoko podignutom zastavom u ruci, u 6:47 pristupim na najviši vrh starog kontinenta. Svi smo sretni, čestitamo jedni drugima, a bilo je i suza....Slikamo se sa BH zastavom ispred: Petar, ja, Tomo i Hasan....

Povratak i spuštanje su za mene daleko teži od uspona. Svako proklizavanje stopala na neravnoj klizavoj površini je bolno iskušenje za moju povrijeđenu tetivu. A biće toga dosta jer se treba spustiti 1500 metara niže... Do izlaska iz traverze su me skoro svi iz grupe prošli, iza mene su samo Damir, Anita, Filip i Hasan. Svaku pauzu za vodu koristim da sjednem na ruksak i odmorim. Imam i GSM signal pa sam stalno oneline provjeravajući poruke na viberu. Ispod stijene Paštuhova već čekaju na motornim sankama, ali ponovo traže 100EUR za vožnju do Priuta. Sam sam i nemam s kim podijeliti trošak, a rado bih sjeo na sanke...stisnem zube i nastavljam dalje, sad već hramljući. Idem desno sa staze koju je napravio ratarak u mekši snijeg sa namjerom da uhvatim pravac direktno prema domu i tako malo skratim putanju, ali ni to nije dobro. Ispod snijega su skrivene bujice kojima otiče voda istopljena na ledniku, teren još gori nego na stazi, pa ću se morati vratiti na stazu. Baš tad ugledam Hasana na motornim sankama kako se spušta prema domu. Ne mogu ga dozvati. Biće dole za manje od deset minuta, a meni će trebati više od sata da se spustim još 400 metara niže. U 11 dolazim do doma, iscrpljen i umoran. Ne želim ostati u sobi već iznosim stvari napolje. Vani se raspremam: skidam dereze, goretex, termo veš, čarape. Zatim sve slažem u ruksak, čini mi se veći i teže nego prilikom dolaska, iako sad u njemu nema hrane. Prvi iz grupe smo na stanici Garabaši, a zatim slijedi gondola Mir, pa gondola Stari Krugzor, sve do silaska u Azau. Noga mi je ponovo otečena...Uz večeru predamo Radomiru i Petru po 100 EUR koje smo skupili između sebe u znak zahvalnosti. Petar kaže da smo bili super ekipa i da bi rado ponovo s nama išao bilo gdje. Za sjećanje na ispenjani vrh dobijemo bedž sa Elbrusom i certifikat o usponu. Davorin je dobio dva bedža jer je juče ispenjao i istočni vrh.

11.dan, utorak     25.7.2017.           PYATIGORSK

Petar je predložio da već danas krenemo u  Pyatigorsk, a iz rasporeda letova u Moskvi nas trojica dogovaramo brzi dvosatni obilazak Moskve (Crveni trg, Boljšoi teatar, crkva SV Vasilija). Vozimo se cestom niz prelijepu dolinu plahovite rijeke Baksan koja nas izvodi iz kakvkaskog gorja. Dolina je sa obje strane okružena  oštrim visokim brdima iza kojih se tek naslućuju visoki planinski lanci Kavkaza. Putem prolazimo kroz mnoga naselja sa malim kućama i zgradama u socrelističnom stilu poput zgrada na Grbavici ili Čengić vili. Svako od naselja uz rijeku ima po džemiju sa kratkim, debelim munarama. Od crkvi se razlikuju samo po polumjesecu na vrhu munare, ali su groblja i nišani vrlo slični našim. Prelijepa brda i planinske visove postepeno smjenjuju sve šire ravnice pod suncokretom, žitom i kukuruzom. Sad smo već na širokoj brzoj cesti kojom gospodare 30 godina stare Lade i još stariji kamioni Kamaz.

Na prostranoj zaravni se smjestio Pyatigorsk, grad sa pet gora-kao što mu ime govori. Jedna od gora je brdo Mašuk do kojeg ide uspinjača na sjeveru grada, a ostale gore pripadaju kavkaskom lancu Beštau, što opet na turskom znači pet gora. U okolini grada je mnoštvo mineralnih i termalnih izvora, pa je to odavno magnet za turiste. Jedan od velikana ruske književnost Mihail Ljermontov je u Pyatigorsku ubijen u dvoboju, pa je i muzej posvećen njegovom životu često na meti turista. Izlazimo ispred  velikog Interturs hotela izgrađenog u socrealističkom stilu. Enterijer i sobe su vjerovatno ovako izgledali i prije 40 godina. Balkon naše sobe je okrenut na sjever i gleda tačno prama brdu Mašuk i uspinjači. Kratko se zadržimo u sobi pa svi zajedno idemo na ručak u centar grada. Ulice su fatastično čiste sa mnogo posađenog cvijeća na zelenim površinama. Iako je tek popodne grad se čini vrlo živahan. Nakon ručka, a ručali smo meso sa roštilja, nastavljemo šetnju po centru. Poslije toga se uputim na vidikovac. Penjem se uz granitne stepenice  koje vode kroz pravi cvijetni park. Na svakom podestu je ili fontana ili bazen ispunjen vodom, mali vodopadi i mostići. Na prvom velikom platou dominira veliki kip Lenjina. Stepenice pred ulazom u šumu prelaze u uređene staze koje završavaju na platou sa kojeg je prekrasan pogled na cijeli grad i planine koje ga okružuju. U daljini, na horizontu u večernjoj izmaglici prepoznajem poznati profil gorostasa. Preko sto kilometara daleki Elbrus sa svoja dva vrha!