Silverton (2.837m = 9,308ft) mali rudarski gradić u jugozapadnom Coloradu - polazna stanica atraktivne uskotračne željeznice Silverton - Durango

Tokom produženog "Labor Day" vikenda tri člana NABMA su posjetila četiri "fourteenera" u kruni Chicago Basin-a, doline u jugozapadnom Koloradu. Kada se jedan takav uzbudljiv doživljaj garnira vožnjom atraktivnom uskotračnom prugom i posjetom impresivnom nacionalnom parku Mesa Verde, onda on prerasta u kategoriju nezaboravnih.

Već godinama su članovi NABMA (North American Bosnian Mountaineering Association) - udruženja bosanskih planinara u Sjevernoj Americi planirali posjetu Chicago Basinu, privlačnoj dolini u jugozapadnom Coloradu. Produženi "Labor Day" vikend ove godine bio je odlična prilika da se to i ostvari. (U USA se Labor Day (Praznik rada) slavi svaki prvi ponedeljak u septembru)
Iako kišna sezona (monsoon season) u ovom dijelu USA traje do kraja septembra zajedno sa Ramizom i Kenanom Bisićem (otac i sin koji žive u Denveru, CO) odlučili smo se za posjetu ovoj, po prirodnim ljepotama nadaleko poznatoj lokaciji. Dogovor je bio da se sredinom dana u petak 30-tog augusta nađemo u Silvertonu. Mene je čekao dugačak put od 830km (516mi) te sam krenuo oko tri sata ujutro. Trebalo je računati i na vremensku razliku od jednog sata između Colorada i Arizone, koja mi nije išla u prilog.

"Four Corners" spomenik na mjestu gdje se susreću granice četiri američke države: Arizona, New Mexico, Colorado i Utah.

Na putu sam se zaustavio na jedinstvenoj tačci u USA - Four Corners ("4 ugla" ili "4 ćoška"), mjestu gdje se susreću granice četiri američke države: Arizona, New Mexico, Colorado i Utah, ustanovljene 1901. godine.
Većina tog područja smještenog na tzv. Kolorado Platou sa prilično surovom i negostoljubivom klimom, pripada poluautonomnim rezervatima američkih starosjedilaca: Navajo Nation, i Hopi, Ute i Zuni indijanskim rezervatima. Na samom mjestu je podignut i spomenik (Four Corners Monument) kojim upravlja Navajo Nation (ulaz $3) i stjecište je brojnih turista tokom cijele godine.

Trasa ćire Silverton - Durango probijena je kroz uski kanjon zapjenušane Animas rijeke i na svega 72km (45mi)
savladava visinsku razliku od gotovo 850 metara.

Prema dogovoru, našli smo se u Silvertonu - starom, malom rudarskom mjestu stiješnjenom u dolini Animas rijeke na 2.837 metara nadmorske visine (9,308ft). Da olakšaju sebi posao, rudari su 1881. godine izgradili uskotračnu željeznicu koja je još uvijek u upotrebi - naravno, sada samo u turističke svrhe. Rijeka Animas je uskim kanjonom probila put kroz Rocky Mountains i nakon 203km (126mi) ulijeva se u San Juan rijeku, a ova opet u čuvenu Colorado River. I ćirina trasa ide kroz taj uski kanjon zapjenušane Animas rijeke koja na samo 72km (45mi) silazi gotovo 850 metara niže u Durango, gradić na 1.988 metara (6,512ft). Za razliku od našeg (bosanskog) ćire čije su tračnice razmaknute za 760mm, tračnice voza Silverton-Durango su nešto šire: 3 stope ili 914mm. Međutim, ono što je odmah uočljivo je dotrajalost i tehničko nesavršenstvo voza. Pri punoj brzini teško da se može stajati ukoliko se ne drži za držače. Koliko se ja sjećam, naš ćiro je bio daleko stabilniji - pravo tehničko savršenstvo austrougarskih inženjera. A, možda je to samo moj žal za lijepim prohujalim vremenima moje mladosti i uživanja u vožnji ćirom. Doduše, prema nekim anketama ovaj voz je uvršten među 10 najatraktivnijih na svijetu

Kenan i Ramiz na mostu preko Animas rijeke u Needletonu na oko 2.500 metara ili 8,200 stopa.

Za malo više od sat vožnje stigli smo oko četiri sata poslije podne u Needleton na oko 2.500 metara ili 8,200 stopa. Povratna karta Silverton-Needleton je koštala 71 dolar. Spustili smo se malo nizvodno niz Animas rijeku na oko 2.438m ili 8,000 stopa. Odatle smo okrenuli na istok i naredna oko 3 sata savladavali strmi kanjon zapjenušane rječice Needle Creek. Usput nas je povremeno zasipala i kiša, uobičajena za popodneva u ovo doba godine.

Mapa pristupa 4 fourteenera iz Chicago Basin.

Dolina se otvara u pitomi krajolik Chicago Basina iz koga Needle Creek kupi vodu. Cijelo ovo područje je dio Weminuche Wilderness, a ono opet dio San Juan National Forest. Chicago Basin je oivičen markantnim liticama Kolorado fourteenera - vrhova viših od 14,000 stopa ili 4.267 metara. U američkoj državi Colorado se nalazi 58 takvih vrhova. Međutim, zbog ograničenja da se između susjedna dva vrha penjač mora spustiti barem 300 stopa ili 91 metar, svega 53 su rangirana kao fourteeneri. Četiri takva vrha (3 su rangirana) nalaze se u neposrednoj blizini i bila su naš cilj ovog izleta: Sunlight Peak (4.285m = 14,059ft), Windom Peak (4.292m = 14,082ft), Mount Eolus (4.292m = 14,083ft) i North Eolus (4.279m = 14,039ft). Ove planine su dio Needle Mountains, a one opet dio San Juan Mountains i Rocky Mountains (Stjenovitih planina) u jugozapadnom Coloradu. Stigli smo tu za dana i postavili šatore na zaravan neposredno uz planinski potok na oko 3.414 metara ili 11,200 stopa. 

Kenan iznad Twin Lakes na putu ka Sunlight Peak (4.285m = 14,059ft) i Windom Peak (4.292m = 14,082ft). U pozadini lijevo Mount Eolus (4.292m = 14,083ft) i desno North Eolus (4.279m = 14,039ft) - naši ciljevi narednog dana.

Bilo je za očekivati da ćemo svako poslije podne imati nevrijeme sa padavinama, a vrlo vjerovatno i grmljavinama. Fourteeneri su daleko iznad granice šume, a biti izložen na pristupnim grebenima fourteenerima tokom grmljavine je izuzetno opasno. To ustvari predstavlja najveću opasnost prilikom izlaska na fourteenere. Statistički gledano, u USA se u prosjeku godišnje registruje oko 20 miliona udara groma od čega pogine 48, a bude ozlijeđeno 273 čovjeka - dakle, u svih 50 američkih država. Međutim, samo u Coloradu od udara groma godišnje u prosjeku pogine 11 ljudi. Da bismo izbjegli tu opasnost naredna dva dana planiranih uspona na fourteenere ustajali smo prije 3 ujutro, na oba vrha bili prije 10 sati, a nazad u kampu bili oko podne.

Neposredno pod vrhom Sunlight Peak (4.285m = 14,059ft). U pozadini Windom Peak (4.292m = 14,082ft) naš naredni cilj toga dana.

Naš plan je bio da dva naredna dana pristupimo na po dva fourteenera. Prvog dana odlučili smo se za nešto teže: Sunlight Peak, visok 4.285m (14,059ft) i Windom Peak, visok 4.292m (14,082ft). Dakle, narednog dana krenuli smo oko 3:40 ujutro i preko Twin Lakes na oko 3.810 metara (12,500ft) južnim padinama bili na Sunlight Peaku oko 8 sati. Težina pristupa na Sunlight Peak je ocijenjena kao "Class 3". "Class 3" je po američkom sistemu ocjenjivanja penjanje uz naglašenu upotrebu ruku - preporučljivo je alpinističko uže. Pristup većini fourteenera se izvodi preko grebenova gdje je eksponiranost značajan faktor. U slučaju Sunlight Peaka eksponiranost je klasificirana kao "opasna". Sam vrh predstavlja jednu pomalo izolovanu, eksponiranu stijenu. Zanimljivo je da od sedam planinara koji su se zajedno sa nama našli u području vrha, samo smo se nas trojica usudili ispenjati na tu stijenu. Jedan od prisutnih je bio navezan na uže sa planinarskim vodičem. Vjerovatno će vas zanimati da San Juan planinarski vodiči uspone na 4 fourteenera iz Chicago Basin naplaćuju 1,250 dolara.

Neposredno pod vrhom Windom Peak (4.292m = 14,082ft). U pozadini neimenovana jezera
na 3.993 metra (13,100ft) , desno i 3.824 metara (12,545ft) - lijevo.

Sa Sunlight Peaka smo se spustili oko 300 metara (oko 1,000ft) prema jugu i Twin Lakes putem kojim smo i došli, a odatle zapadnim grebenom izašli na Windom Peak, visok 4.292m (14,082ft) nešto prije 10 sati. Težina pristupa na Windom Peak je ocijenjena sa "class 2". "Class 2" je po američkom sistemu ocjenjivanja teže penjanje uz povremenu upotrebu ruku za ravnotežu. Eksponiranost pristupa Windom Peaku zapadnim grebenom ocijenjena je kao "značajna". Nagrada za uspon su nam bili izuzetni pogledi sa oba vrha u divnom okruženju prepunom glečerskih jezera.

Chicago Basin dolina viđena sa Twin Lakes na oko 3.810 metara (12,500ft).

Zadovoljni usponima, neusiljenim hodom smo se preko Twin Lakes na oko 3.810 metara (12,500ft) spustili u Chicago Basin. Dolina je bila poprilično ispunjena planinarima i šatorima. Ne čudi, jer radilo se o produženom Labor Day vikendu, vrlo popularnom prazniku u USA.

Naš kamp u Chicago Basinu na oko 3.414 metara ili 11,200 stopa. Ostatak hrane smo ostavljali u posebnom
rancu i kačili visoko na drvo, van domašaja divljih životinja - vidljivo iznad crvenog šatora.

U našem kampu na oko 3.414 metara ili 11,200 stopa smo bili oko podne, a oko sat vremena nakon što smo ručali krenulo je nevrijeme praćeno kišom i grmljavinama. Nevrijeme je potrajalo preko 3 sata. Za to vrijeme bilo je ugodno odmarati u šatoru nakon naporne dnevne ture.

Kenan na Mount Eolus (4.292m = 14,083ft). U pozadini, sa lijeva: Sunlight Peak (4.285m = 14,059ft), neimenovani vrh visok 4.266 metara (13,995ft) i Windom Peak (4.292m = 14,082ft). Ispod njih se naziru Twin Lakes na oko 3.810 metara (12,500ft).

Sličnu šemu imali smo i za slijedeći dan, samo sa drugačijim ciljem: Mount Eolus (4.292m = 14,083ft) i North Eolus (4.279m = 14,039ft). Krenuli smo oko 3:40 ujutro i preko Twin Lakes na oko 3.810 metara (12,500ft) ovoga jutra sjeveroistočnim grebenom bili na Mount Eolusu oko 8 sati. Težina pristupa na Mount Eolus je ocijenjena sa "class 4".
"Class 4" je po američkom sistemu ocjenjivanja penjanje najčešće uz upotrebu alpinističkog užeta, jer pad može biti fatalan. Teren je najčešće strm i opasan. U nekim slučajevima stabilnog terena usponi se mogu izvoditi i bez upotrebe alpinističkog užeta. Mi nismo koristili uže. Eksponiranost pristupa Mount Eolusu ocijenjena je kao "izuzetna". Pogledi sa vrha bili su impresivni.

Sa Ramizom i Kenanom na North Eolusu (4.279m = 14,039ft).

Sa Mount Eolusa smo se spustili oko 200 stopa ili oko 61 metar, a onda južnim grebenom izašli na North Eolus, visok 4.279m (14,039ft) nešto prije 10 sati. Ovakva "bliskost" sa Mount Eolusom (spuštanje od "samo" 200 stopa visinski) je i osnovni razlog zašto North Eolus nije rangiran kao fourteener. Težina pristupa na Windom Peak je ocijenjena sa "class 2".
" Class 2" je po američkom sistemu ocjenjivanja teže penjanje uz povremenu upotrebu ruku za ravnotežu. Eksponiranost pristupa Windom Peaku zapadnim grebenom ocijenjena je kao "značajna". I ponovo - izuzetni pogledi na dinamične linije Rocky Mountains. Putem kojim smo i došli spustili smo se u kamp gdje smo bili oko podne. Ovoga puta izostala je popodnevna kiša, ali je zato počela padati sa mrakom, padajući gotovo cijelu noć do pred zoru. 

Radoznali domaćin Twin Lakes na oko 3.810 metara (12,500ft).

Bili smo izuzetno zadovoljni boravkom u Chicago Basin-u. Ostvarili smo pristupe zahtijevnim "fourteenerima". Po težini pristupa Sunlight Peak (4.285m = 14,059ft) je rangiran kao sedmi najteži fourteener u Coloradu, Mount Eolus (4.292m = 14,083ft) kao deseti, North Eolus (4.279m = 14,039ft) kao osamnaesti i Windom Peak (4.292m = 14,082ft) kao dvadeset četvrti od pedeset i osam fourteenera Colorada. Cijelo vrijeme našeg boravka imali smo i posjete radoznalih domaćina. Neki su se brinuli za bezbjednost njihovog mlađeg naraštaja, neki intenzivno skupljali hranu za predstojeću zimsku sezonu, jer ovdje je za očekivati da snijeg padne svakog dana, ali je sve krasila radoznalost tražeći odgovor na pitanje: "Šta li to mi radimo u njihovom dvorištu?"

U Chicago Basinu planinske divokoze su "domaće životinje".

Ali najimpresivnije su bile planinske divokoze koje su se u tolikoj mjeri navikle na planinare da su nam bez ikakvog straha prilazile i do na metar udaljenosti.
U ponedeljak 2. septembra spustili smo se do voza i oko 1 sat poslije podne bili u Silvertonu. Kao i uvijek, za dobar ugođaj neophodno je imati ugodno društvo. Tako i ovaj put - Bisići su umnogome doprinijeli da ova tura ostane nezaboravna. Ramiz je opet bio iskusni, staloženi i pouzdani partner, a ono što posebno raduje je da smo u naše društvo dobili novog člana, Kenana, mladog inženjera hemije, veoma snažnog, sposobnog i neustrašivog momka. Posebno imponuje Kenanova ljubav prema planini i prirodi uopšte, te njegova izražena briga za očuvanje prirode. "Obilježili" smo uspješnu turu u obližnjem restoranu i razišli se svojim kućama. Odabrao sam drugi, nešto kraći put nazad - 798km ili 496mi, a bilo je vremena i za posjetu jednom neobičnom nacionalnom parku: Mesa Verde.

Impresivni Mesa Verde nacinalni park. Spruce Tree House: ljudske nastambe stare preko 1000 godina.

Mesa Verde bi se sa španskog moglo prevesti kao 'Zeleni Sto'. Nacionalni park Mesa Verde je najveće zaštićeno arheološko područje (211km2) u USA. Park je ustanovljen davne, 1906. godine, a u parku se nalazi preko 4000 arheoloških nalazišta i preko 600 ljudskih nastambi Pueblo naroda, zvanog Anasazi smještenih između 1.800 i 2.613 metara (6,000 - 8,572ft). Anasazi su naseljavali ovo područje od 600. do 1300. godine. Nažalost iz njihove istorije nema nikakvih pisanih dokumenata. Imao sam samo nekoliko sati do 6 kada se park zatvara i uspio posjetiti Spruce Tree House, treće najveće naselje u parku sa 130 soba za oko 60 do 80 ljudi. Posebno je zanimljiva bila posjeta Balcony House, teško pristupačnu (moraju se koristiti ljestve) lokaciju sa 45 soba. Do ponoći sam bio kući prepun divnih utisaka sa ove nezaboravne ture.