Već dugo vremena čekam da na red dođu vrhovi Kota 2041 te južni i sjeverni vrh Lica na Volujku.

Velika udaljenost, oskudne informacije o stanju puta, kao i teškoća pronalaska partnera za takvu avanturu (želio sam spojiti sva tri vrha u jednu turu), odgađali su ovaj pohod već neko vrijeme. Stalno su me proganjali prizori ljepota ovih vrhova dok sam ih ljubomorno posmatrao s vrhova Prsti i Badnjine.

Uvijek sam volio ekstremno teške ture – duge, eksponirane, zahtjevne i mentalno i fizički. Ljudi koji su ranije radili ovu kružnu turu izlazili su terenskim vozilom nekih sedam kilometara u dubinu Volujka te su je opisivali kao ekstremno tešku i zahtjevnu, jednu od najtežih u dinarskom gorju. Oko 12 kilometara i 1200 metara uspona. Ne zvuči toliko teško, ali s obzirom na to da staze praktično nema, to je sasvim druga priča. Terensko vozilo nemam, ali kondicije možda i viška. Tako je odluka pala da krenemo od same rampe i produžimo ovu turu za dodatnih 14 kilometara!

U sedam ujutro već smo na rampi u Nacionalnom parku Sutjeska, raspoloženi i sretni da vidimo šta će nam sve Volujak danas ponuditi. Već na samom početku atmosferu nam popravlja stolica pored rampe; izgleda kao scenografija za neki film. Put u početku ima blag uspon koji nas polahko uvlači da nam pokaže sve čari prašume Perućice. Staza prati potok Suha, koji je tog jutra bio toliko lijep kao da je želio da nam prenese sve ljepote Volujka koje nas čekaju.

Hodali smo tako brzo da smo veoma brzo prošli prvih pet kilometara, do mjesta gdje je potok potpuno oštetio put. Nastavljamo dalje stazom kako bismo što prije stigli do mjesta gdje počinje track koji planiramo pratiti. Nakon dodatna dva kilometra stižemo do serpentina šumskog puta i konačno se uklapamo u track. Ovdje mi već pada na pamet koliko je ovo zapravo ambiciozno – prešli smo sedam kilometara, a tek smo na početnoj tački!

Nakon kratkog, ali veoma strmog uspona, odvajamo se lijevo ispod vrha Stolac. Ovdje se već počinje gubiti put i sve je teže navigirati kroz šumu. Stalno ispadanje s tracka i vraćanje na njega budi u meni prelijep osjećaj da se moraš osloniti na vlastite sposobnosti, logiku i orijentaciju.
Već prije sam čuo priče o divljači koje nije manjkalo u ovim krajevima. Dijete sam sa sela i navikao na svašta, ali ipak, u ovoj divljini, daleko od svega i svakoga, nije baš svejedno. Zamišljeni hodamo stazom koja se tek mjestimično nazire, kad nešto protutnja pored nas. Srna. Lijepa i vitka, prava volujska ljepotica.

Samo čekam trenutak da izađemo iz šume i ugledam svu tu raskoš naše domovine. Dolazimo do stijena i to je izlaz. S kamena na kamen, i eto nas iznad šume. Kroz travnate dijelove napredujemo prema Adžovcu. Dan postaje sve ljepši. Nailazimo na bosanske zlatne ljiljane. Stoje onako stameni, lijepi, prkosni. Savršeni. Kao da gledam polje naših najboljih sinova koji živote dadoše za ovu ljepotu. Fotografišem ljiljane. Ne mogu da ih se nagledam. A u pozadini se uzdigao krov naše domovine – Maglić. Pokazuje sav svoj prkos i ljepotu. Ispod njega Prijevor i kanjon Suhe. Kakvi prizori. Gospodaru, hvala Ti.

Ubrzo stižemo do Adžovca, a zatim grebenom nastavljamo prema Koti 2041. More kleke ispred nas, tek se ponegdje naziru prolazi planinara. Svako malo zaglavimo u kleki, pa se nekako vratimo kroz prolaze. Svaka trakica svezana za kleku posebna je radost. Za nekih sahatak vremena već smo na vrhu. Mjesta ima dovoljno samo za nekoliko osoba. Sada nam se u potpunosti otvorila unutrašnjost Volujka. U daljini vidimo Lica, naš sljedeći cilj. Djeluju tako daleko, kao da su dio drugog univerzuma. Između Lica i Adžovca uzdigao se Stolac, koji svojim izgledom zaista podsjeća na neku stolicu. Pogled s Kote 2041 uistinu je nevjerovatan jer se nalazi nekako u sredini Volujka. Maglić, kanjon Suhe, Bioč, ostali vrhovi Volujka – gdje god čovjek pogleda, vidi samo ljepotu.

Ne zadržavamo se dugo na vrhu. Već je 12 sati, a mi još nismo ni na pola puta. Sada se trebamo spustiti s Kote prema grebenu Volujka. Čitali smo da je taj spust opasan i rizičan, ali s obzirom na to da smo oboje penjači, ne brinem se puno. Silazak je bio prilično lakši nego što sam očekivao, iako ga ne bih preporučio planinarima koji nisu navikli na slične stvari. Svako poskliznuće moglo bi biti kobno. Nakon spuštanja u utrobu Volujka očekuje nas dug put bez staze, pored vrha Stolac, prema Licima. U ovoj divljini, bez signala, planinara i tragova ljudskog života, insan se osjeća kao mrav u svemiru. Postaneš svjestan svoje nemoći i sitnosti. Zaista je Volujak posljednja divljina Dinarida. Sačuvan je od popularizacije i komercijalizacije na društvenim mrežama, ali svojim posjetiocima nudi posebne ljepote koje će pravi ljubitelji prirode znati cijeniti.

Nakon prolaska pored vrha Stolac odvajamo se blago ulijevo, ispod vrha Prsti, prema Badnjinama. Tu prolazimo kroz dugi sipar, koji je zaista umarajući. Važno je napomenuti da cijelim ovim dijelom nema planinarske staze ni markacije, tek poneka trakica i kupa. I mi napravimo po koju kupu, naš mali vakuf budućim posjetiocima ovih predjela. Već je postalo jako vruće, a cijela ruta je bez izvora. Raspoloženje nam popravi nekoliko divokoza koje razdragano bježe od nas u dolinu Tiholjice, pomalo se ljuteći što ometamo mir u ovom njihovom carstvu.
Nakon sipara put je više nego očigledan. Lica su tačno ispred nas i pravimo plan kojim dijelom da prođemo. Prije nego što krenemo na uspon, uživamo u svim pogledima oko nas: Lica, Stolac, Adžovac, greben Volujka, Tiholjica. Nestvarno je koliko ljepote ima svuda oko nas. Nakon velikog i teškog uspona izlazimo na greben prema Licima. Greben je kratak, ali oštar i opasan. Dok stojim tu, čujem osipanje kamenja. Pogledam i vidim da se ispod samog vrha nalazi grupa divokoza. Dok vadim mobitel da ih snimim, shvatam da je to mnogo veća grupa. Primijetile su i one mene te odlučile da mi pokažu svu svoju ljepotu. Krdo od preko pedeset divokoza trči ispred mene preko vrha. Kakav prizor! U ovakvim situacijama čovjek bude posebno zahvalan Gospodaru što je baš njega počastio da uživa u ovakvim prizorima.

Ovaj prelazak preko kratkog grebena i uspon na sam vrh najteži su i najopasniji dio rute. Posebno je opasan taj kratki prelazak grebena, gdje je potrebno odpenjati. Svako poskliznuće sigurno bi završilo kobno. Stijena je u tom dijelu veoma kršljiva i potrebna je posebna pažnja. Ne bih preporučio ovaj prolazak. Uskoro nakon toga izlazimo na južni vrh Lica. Sada već vidimo Lebršnik, Zelengoru i Gacko. Od Kote 2041 do južnog vrha Lica trebalo nam je tri i po sata, iako je plan bio da stignemo dosta brže. Ne zadržavamo se dugo. Kratka okrepa i kroz gustu kleku idemo do sjevernog vrha, na koji se stiže veoma brzo. Slikanje na vrhu i vrijeme je za povratak. Već je 16:00, a nas čeka dug put nazad.
Sa sjevernog vrha Lica vraćamo se kratko nazad, a zatim skrećemo lijevo niz strmu livadu. Ni ovdje nema utabane staze, a poslije ovoliko uspona i kilometara koljena nisu baš najzahvalnija. Ponovo ometamo divokozu u njenoj popodnevnoj šetnji. Koliko je samo tih divnih stvorenja u ovim prostorima. Spuštamo se lagano u travnatu dolinu koja se već polahko sprema za počinak, dok sunce miluje Badnjine i Prste. U povratku smo veoma brzi. Pri samom ulasku u šumu vidimo i tragove medvjeda te se iskreno nadam da se ovog puta nećemo sresti.
Kroz šumu napredujemo veoma brzo i uskoro stižemo do mjesta gdje smo se jutros odvojili za Adžovac. Koristimo prečice gdje postoje kroz serpentine i stižemo do mjesta gdje je Suha potpuno uništila put. Blizu smo kraja. Odlično mjesto da malo odmorimo noge i rashladimo se u Suhoj. Čist, hladan, lijep planinski potok – kao šlag na tortu svih današnjih ljepota. Baterija na Suuntu nije izdržala ovu avanturu, pa se trek završava nešto ranije. S obzirom na to da ostatak staze nema puno visinske razlike, preostalih pet kilometara prošlo je veoma brzo. Koristim malo vode što mi je ostalo i zahvaljujem se Bogu na svemu što sam doživio danas. A Volujak? On je već osvojio moje srce zauvijek. Vidimo se uskoro, moj Volujače.