Slika: Hrvatska sibireja (Sibiraea croatica) u cvatu.
Moj prvi susret s ovim egzotičnim grmom dogodio se 20. jula 1970. godine, prilikom obnavljanja planinarske markacije od planinarske kuće pod Vilincem do na vrh barijere Ploča (2039m). Od tada, neprekidno mi se podgrijavala želja da tragam za novim staništima. Bio sam uvjerenja da mora postojati i na drugim dijelovima planine...
Ne znam, da li će se baš svim čitaocima svidjeti moja zabilješka u ovom prikazu. Ne znam, kažem, ali ni njima ni sebi ne mogu pomoći. Jer nisam samo turistički, da tako kažem, planinar nego i ljubitelj botanike. Ja krajolik, kroz koji prolazim, gledam kroz botaničke naočale i u takvom gledanju i zapažanju nalazim dublje opravdanje mojih boravaka u prirodi. Neću ovim reći da svi oni koji pohode naše planine, a i ravnice, trebaju zato biti botaničari. Bilo bi to apsurdno. Priznajem, da i sam goli, planinski ili drugi turizam pruža i daje izletniku uz tjelesno okrepljenje i mnoštvo plemenitih duševnih užitaka, ali tvrdim da je takav turizam egoističan i sterilan. Budete li ovako otvorenim očima, a ne kao slijepci prolazili prirodom, vi ćete ju sasvim drugačije gledati, drugim plemenitijim zanimanjem posmatrati i voljeti, a ona, zahvalna, na svakom će vam koraku spremati sve ljepše, sve veće užitke. Zašto sam napisao ovu digresiju? Jednostavno, neka služi kao podstrek, bez ikakve zamjerke.
U ljetnjim mjesecima, kad se planina oslobodi sniježnog okova, počinje da buja vegetacijski pokrivač. Tad planina, a mislim na Čvrsnicu, posjetiocu otvori svoja njedra, svoj botanički vrt, a ima šta i da nam pokaže. Tokom ljetnjih mjeseci godinama sam tragao za egzotičnim grmom Čvrsnice. Znatiželja me vukla da pronađem s i b i r e j u, tercijerni endem koji se, u Evropi, jedino održao na Velebitu, Čabulji i Čvrsnici.
Moj prvi susret s ovim egzotičnim grmom dogodio se 20. jula 1970. godine, prilikom obnavljanja planinarske markacije od planinarske kuće pod Vilincem do na vrh barijere Ploča (2039m), te preko Aleksine ploče i Bukovice do Peharova stana. Od tada, neprekidno mi se podgrijavala želja da tragam za novim staništima. Bio sam uvjerenja da mora postojati i na drugim dijelovima planine, koji joj pružaju uslove za opstanak.
Foto: Vrh Drinača (2045m) i čelo doline Drijenač na Plasa planini, Čvrsnica
Tragajući godinama, gazeći ljuti krš, daleko od planinarskih staza po Maloj i Velikoj Čvrsnici, Plasi i Muharnici, te zavirujući po siparištima i kamenitim grebenima sa sjevernih i sjevero-istočnih strana planine, nisam gubio nadu o novom nalazištu Sibireje.
Prolazeći terenima planine, gdje uobičajeno ni čobani sa stadima ovaca nisu ulazili, uživao sam u bogatstvu pejzaža i kraških oblika koji su uokvirivali riznicu botaničkog vrta i čuvali planiski mir. Svo vrijeme mog traganja za tim osrednjim listopadnim grmom, zelenkasto-plavkastih, glatkih listova, nosio sam u sebi uvjerenje da je tu negdje i da ću jednog dana nabasati na njega. Većinu otkrića možemo pripisati posredno ili neposredno slučaju, koji otkriva obično ono, za čim uopće ne težimo i čemu se pri istraživanju nismo ni nadali. Takio je i n o v o nalazište ove naše S i b i r i a e c r o a t i c a otkriveno posve slučajno, kad na nju nisam ni pomišljao, a kamo li da sam se njoj nadao.
Kako je S i b i r a e a c r o a t i c a naš botanički egzoticum, o kome bi svaki naš planinar trebao znati bar nešto općenito, smatrao sam uputnim da našoj planinarskoj i čitalačkoj javnosti opišem i saopštim dva nova staništa S i b i r a e a na Čvrsnici.
Krenuo sam 5. avgusta 1979. godine, s dvojicom prijatelja, Omerović Seadom i Zahirović Kemalom, iz planinarske kuće na Čvrsnici, s namjerom da se ispenjemo na vrh Velikog Vilinca (2118m). Bili smo dobro fizički pripremljeni i raspoloženi za hodanje prostranstvom planine. Razgledajući s vrha prostranstvo Čvrsnice, za oko nam je zapeo vrh Ravna Strana (nekad zvana Vlasna Strana), visok 1977m i nalazi se u predjelu Muharnice planine. Nakon konsultovanja s drugovima pala je odluka da krenemo preko planine i da se ispenjemo na taj vrhunac. Skoro trčeći smo prešli preko površi Podi te se uspeli na vrh Trinača (2040m), gdje smo se kratko zadržali promatrajući dolinu i kanjon Dive Grabovice. Dalje smo nastavili, spuštajući se markiranim putem, prema Velikom Šljemenu (1941m). Hodajući oko pola sata, traverzirali smo lijevo preko velikog siparišta nad Sniježnicom i našli se na sedlu koje odvaja ciljani vrh od površi Podi. Napravili smo kraći odmor i krenuli uz vrlo zahtijevnu i zatravljenu južnu padinu Ravne Strane.
Slika: Jedan od rijetkih gromova hrvatske sibireje (Sibiraea croatica)
Zatravljena padina je toliko eksponirana da smo se, pri penjanju, morali služiti nogama i rikama kako bi se održali na pravcu uspinjanja. S vrha se pruža dominantan pogled na razigranu prirodu šumovite doline Muharnice, na Vran planinu, Jelovce, Baćinu, Makljen, Vranicu, Bokševicu, Bitovinju i Bjelašnicu...
Vrlo snažan dojam ostavlja pogled prema masivu Velikog Vilinca i čini mi se da mu to ne može osporiti ni jedna druga pozicija. Dok smo boravili na ovom lijepom i malo posjećenom vrhu, prikupljali smo kamenje te sazidali solidnu piramidu na već usađenoj geodetskoj koti. Kako je bio avgust, znojenje i toplo suho vrijeme su nas nagnali da potrošimo sve zalihe vode. Pojavila se potreba da dopunimo rezerve vode za nastavak puta.
Kao dobar poznavaoc terena Muharnice, Sead je predložio da se spustimo na Kažnjeve, prirodne depoe vode u uskoj dragi između Jelove glave (1695m) i brda Štit (1753m). Spustili smo se na već pominjano sedlo i onda, sjeverno, ispod stijene Ravne Strane na veliko siparište. Spuštali smo se niz sredinu sipara. Što smo silazili niže, obrušeno kamenje je postajalo sve krupnije te je iziskivalo više spretnosti i energije pri silaženju. Silazeći niz taj obrušeni i smireni kamenjar, pri samom podnižju, nabasao sam na grm hrvatske S i b i r e j e u cvatu. Ushićeno sam uzviknuo dvojici prijatelja, koji su me slijedili spuštajući se niz sipar: "Evo je, našao sam je..! "Šta si našao, uzvraćaju oni. "Hrvatsku S i b i r e j u ! odgovorio sam.
Međutim, kao manjkavost našeg današnjeg krstarenja planinom bilo je to da nitko od nas nije nosio foto aparat, te ovom prilikom nismo mogli zabilježiti i dokumentovati ovu rijetku biljku i novo nalazište. Ostali smo u nadi da ćemo to uraditi narednom prilikom, a nije baš ni uputno javno publikovanje lokaliteta jer područje planine još nije NP, niti ima adekvatnu kontrolu i zaštitu. Stanište je utvrđeno i nalazi se na visini cirka 1750m, u bazi siparišta, potpuno zaklonjeno klekovinom od pogleda i onemogućenog pristupa stoci, te daleko od puteva koji se koriste na planini.
Foto: Pogled preko Prigona i vrha Sedlo na Ravnu stranu, 1977m (koja se uzdiže iza).
Listovi sibireje su sivo zelenkasti, glatki, a cvjetovi sitni i bijeli u obliku grozdića, koji diskretno i ugodno mirišu.
Ova biljka potječe iz tercijara, dakle iz pradavne dobi, kada još nije bilo čovjeka na zemlji. Kao nekim čudom, očuvala se do dana današnjeg samo na tri planine u Evropi: na Velebitu, Čabulji i Čvrsnici.
Drugo stanište ovog endemičnog grma otkrio sam, opet slučajno, 26. jula 1988. godine, a nalazi se sa SZ strane Malog Vilinca (1996m) i podno Gornjih Mejdana na visini oko 1850m. Teren je prekriven neprohodnim kamenjarom, kamenitim jamama, škrapama i škripovima, a sav teren je dobro obrastao neprohodnom klekovinom.
Naime, izgradnjom ski lifta i planinarskog doma u višoj zoni Rudog polja, bili su stvoreni prvi uslovi za egzistenciju Zimskog centra "Risovac". Razmišljalo se o gradnji vertikalnog transporta do kote Malog Vilinca (1996m). Radi toga, bilo je potrebno pretražiti teren na budućem pravcu vertikalnog transporta. Razgledajući i pretražujući teren na tom pravcu ponovo sam nabasao na endemni grm Sibireje. Najsrodnija joj je Sibireja levigata, koju gaje u rijetkim botaničkim vrtovima Evrope, a inače raste pored rijeka samo u centralnoj Aziji, i to u Altaju i u Tienšanu. Sigurno je da su obadvije Sibireje, croatica i levigata, rasle nekad u prostranom i zatvorenom području, ali su kasnije izumrle u svim zemljama počevši od hrvatskih planina pa do Altaja u srednjoj Aziji. Po tome je jasno koliku rijetkost ova Sibireja predstavlja na pomenutim planinama: Velebitu, Čabulji i Čvrsnici.
Sibireju je prvi otkrio preparator Prof. Degen iz Budimpešte, koji ponosno objavljuje mjeseca septembra 1905. godine, da je iste godine u mjesecu julu i septembru nesumnjivo utvrdio za Balkanski poluotok, odnosno za čitavu Evropu, jednu novu biljku, jedan do tada nepoznat grm iz familije Ružičnjača. Toj biljci, tom grmu daje on odmah ime. Krsti je imenom S i b i r a e a altaiensis ssp. croatica po njezinom prvom nalazu pod vrhom Velinca (1032m) u Velebitu. Međutim tu u Velebitu pod vrhom Velinca nije ju prvi otkrio sam Degen u mjesecu julu, nego već u junu njegov botanički preparator Stjepan Kočiš, dok je Degen njegov nalaz samo provjerio i utvrdio tek mjesec dana kasnije, to jest u julu 1905.godine.
Skoro istovremeno, ne znajući za Degenova otkrića, nalazi istu biljku, grm, u mjesecu septembru iste 1905 godine u Hercegovini, na Ošljaru u planini Čabulji, i O. Reiser, kustos i ornitolog Sarajevskog muzeja. Svoj nalaz saopštava Reiser Degenu i tako ovaj može u novembru sa Kočiševim nalazom i svojim iz Htvatskog primorja, zajedno objaviti i Reiserov nalaz u Hercegovini.
20. jula 1923. godine Dr Karlo Bošnjak je u Crvenim Stijenama pod Velikom Vlajnom u Čabulji pronašao drugo stanište ove biljke u Hercegovini. Iste godine Prof. Bošnjak je otkrio još dva staništa Sibireje, prvo u Maloj Čvrsnici pod Drežanskim Jelinkom (2170m) u Bešikama (cirka 1700m visine) ispod stana Filipa Merđe, a drugo u Velikoj Čvrsnici (2228m) između Razvala Donjih i Paljika, više mjesta zvanog Pakao (cirka 1800m visine).
Foto: Sibirea croatica nakon perioda cvijetanja.
Treće stanište otkrila je grupa sarajevskih planinara 4. avgusta 1940. godine na čelu sa Dr Josipom Flegerom. I ova grupa je godinama, pri dolascima na Čvrsnicu, tragala za Sibirejom bez uspjeha. Ovog puta su planirali izlet na slikovitu i zahtijevnu barijeru - brdo i vrh Ploča (2039m), spustiti se preko Aleksine ploče u Bukovicu i na Međede, pa u kuću na Vilincu. Penjući se sa Ledenog jezerca na sedlo pod Gavranićem (1965m), slučajno su otkrili jedan, a potom još nekoliko grmova Sibireje croatica. Ushićeni, potrošili su dosta vremena tako da su odustali od planirane ture po izlasku na vrh Ploča. Stanište se nalazi na oko 1800m visine i okrenuto je sjevero-istoku.
A mi, u svojoj potrazi za vodom, spustili smo se u usko prodolje Kažnjeva. Pronašli smo četiri kazana u kamenitoj podlozi uske drage, ali su bili bez vode. Duži sušni period ove godine uticao je da ovaj i drugi, manje izdašni izvori presuše. Nema druge, zaključili smo, moramo po vodu na Korita u predjelu Jezerina. Ovaj izvor se nalazi pod Strmim brdom iznad Pekušića i Hodžića stana i nikda nije presušio (tako su nam pričali stočari). Izvor je smješten u samoj bazi siparišta (1753m) pod stijenom Lastva i na markiranom planinskom putu. Tu smo se odmorili, osvježili i malo prezalogajili pa nastavili uspinjanje, solidnom stazom, prema grebenu Šljemena. Hodajući i zastajkujući, promatrali smo lijepu dolinu Drijenča s naše lijeve strane, a s desne, opet, pogled je plijenila dramatika šumovite Muharnice, kao i otvoreni i daleki vidici na planine Prenj, Bjelašnicu, Bitovinju, Vranicu, te najbliži Vran, Kedžaru i Dugo polje. Uspinjući se markiranom stazom ispod Drinače (2045m) izlazimo na površ Podi i spajamo sa putem koji dolazi iz Jablanice preko Plase. Potom nam je ostala prava šetnja do kuće na Vilincu, uz zadovoljstvo da smo otkrili novo stanište ove rijetke biljke. Takvo zadovoljstvo se pruža malom broju planinara i ljubitelja planinskog bilja. Ova staništa Sibireje croatica iznosim prvi put u javnost sa željom da joj se u Bosni i Hercegovini odredi najstroža zaštita, kako bi se sačuvala od uništenja, za buduća pokoljenja.
Tekst i foto:
Bećir Behrem, feb. 2012.
