Proljeće u kanjonu Rakitnice

Oteti se, nakon svega, utisku ljepote, divljine, netaknutosti i nepristupačnosti koju uvijek nudi Rakitnica, bilo da se "balansira" njenim rubom, bilo da joj se zavlači u kanjon, nije lako. Znači, imat ćemo popravni iz uživanja. Ama, takvoj "kazni" se radujemo. Unaprijed!!!

Planinarska društva imaju obavezu da prave godišnji plan aktivnosti i da isti dostavljaju planinarskom savezu, gdje taj plan često i završi. Ako niste planinarsko društvo već "udruženje građana", popularni UG, i imate ambicije da takvi planovi završe u prirodi, a ne u "recycle bin", vi takav plan ne pravite jer ga nemate kome ni dostaviti, pa ga arhivirate u vlastitoj memoriji, popularnom RAM-u, imajući ga uvijek dostupnim u vidu jednodnevnih, dvodnevnih, trodnevnih tura koje samo treba "execute" kada se za to ukaže prilika.

Na putu ka Lukomiru

E, u vrhu takve liste našeg UG AHH!!! (Udruženje građana Armin-Hido-Haris) je stajala dvodnevna tura: Umoljani > Lukomir > Čuhovići > Blace > Dubočani > Ušće Rakitnice > Kašići > Žičani most na Neretvi, koju ću sada pokušati elaborirati.
Dakle, tura je na listi, doba godina savršeno odgovara, mi zdravi i "uzbrdobrzi". Execute!
U subotu 17. maja, neposredno pored pekare "Dva goluba" na Ilidži, ukrcavamo se u kombi koji nas vodi na polazno mjesto - betonski most na Rakitnici. Odatle strmo stazom ka Umoljanima i negdje na prvoj trećini staze se odvajamo lijevo u korito neimenovanog potočića, te potom pravo gore kako bismo izbili na stazu koja vodi od Umoljana do Lukomira. Na kraju se ispostavilo da je ovaj prvi uspon bio i najteži. Ali, nije da se žalimo. 

Selo Čuhovići za Bjelašnicom

Kad smo izbili na "glavnu" stazu, odnosno "bacili" taj prvi znoj, sve je bilo lakše, a pogotovo nakon doručka na "zmiji", odnosno čuvenom Studenom potoku koji meandrira poljem ispod Gradine i zatim nestaje u Rakitnici. Polje, vijugavi potok i Gradina su, inače, poznati po tome što se tu dogodilo čudo. Naime, "ažbaha" koja se popela iz Rakitnice na plato pod Gradinom i "zmijugala" njime (od njenog "zmijuganja" osta potok) u pravcu sela kako bi pojela mještane, zaustavljena je telepatskim metodama. O tome više u jednoj drugoj priči (ovdje ->), a od "ažbahe" je ostao samo trag u kamenoj Gradini iznad Umoljana... i legenda, naravno.

Blace i Blatačko jezero

Od Umoljana markirana staza dalje ide manje-više izohipsom, preko livadica i šumaraka, sa prelijepim pogledima na lijevu stranu kanjona Rakitnice i Visočicu. U jednom trenutku se prelazi potok Peruća, To je inače potok koji se uliva u Rakitnicu, čineći jedan atraktivan slap. U potoku već sada nema toliko vode koliko je bilo nešto ranije kad je topljenje snijega bilo masovnije.
Za trideset do četrdeset minuta hoda stižemo do Lukomira. 

Na Blacama, nad kanjonom Rakitnice

Lukomir je selo na najvećoj nadmorskoj visiniu BiH. Uz to, selo je zadržalo autentični look&feel (uključujući i miris, svakako), pa je na račun toga postalo svojevrsna turistička atrakcija (koliko atrakcija, a koliko turistička, više ovdje ->). U Lukomiru pravimo kod Sevde dužu kafe pauzu, bistrimo visoku politiku i dnevne brige - ukratko uživamo u lijepom danu i ambijentu. I ne ide nam se odatle. Čuhovići nisu daleko, a tamo namjeravamo spavati. 

Stara markacija na Blacama. Preko kanjona Rakitnice Visočica i najviši vrh Džamija

I tako, nakon duuugog i opuuustajućeg odmora ipak se lagano spremamo i krećemo za Čuhoviće obroncima Lovnice, izbijajući na "gornju vodu". Ta "gornja voda" je u stvari jedan od vodovoda koji su napravljeni od Oblja, odnosno Lukomira. Jedan ide ka Čuhovićima, a drugi ka jugozapadu, Vrdolju i Džepima. Dakle, idemo trasom vodovoda, a to možemo vidjeti jer povremeno na stazi primjećujemo ventile. Uglavnom, vrlo brzo prelazimo tu kamenitu stazu i izbijamo na proplanak pred Čuhovićima. Tamo opet pravimo pauzu, ponovo "razvlačeći" vrijeme. 

Blace, porušena idila

Negdje oko 16h stižemo u Čuhoviće i sad je na redu akcija traženja smještaja. Ali, tu stvari ne idu onako kako smo planirali, bolje reći pretpostavljali. Čuhovići jesu veliko selo, ali odgovori na upit da li negdje možemo prenoćiti su: "Mi smo na obdan iz Konjica", "Imamo goste", "Ja sam ovdje sama", "Ja nisam odavle", "Ne znam ništa" i sl. Uglavnom, u daleko najvećem selu na ovom rejonu ne računajte na noćenje, ako ga sami unaprijed ne obezbjedite. Alternativa je "Dernek do zore" ili "Noćna straža". 

Dubočani, pitoreskno selo u dolini

Slijedi noćenje pod vedrim nebom. Odlučujemo da nastavimo dalje, ka Blacama. Za cca 1h stižemo u Blace odnosno do Blatačkog jezera, većeg nego što smo zamišljali, ali već dobro "pojedenog" od strane šaši. Selo Blace, nažalost srušeno u ratu, je inače na samom rubu kanjona Rakitnice, na mekoj, pitomoj livadi, a sa fantastičnim pogledom na kanjon Rakitnice i dominantni vrh Džamija na Visočici koji niodakle ne izgleda tako impozantno kao iz Blaca. 

Rakitnica i tjesnac Oštro u nastavku koji pruža neizmjerno zadovoljstvo kanjoncima

Dakle, ideja je bila da u Blacama noćimo, negdje na livadi, u zavjetrini. Ali, nakon što smo se okrijepili (ručak, kafa, slatkiši) osjećamo novu snagu i upućujemo se dalje - na karti ne izgleda da su Dubočani dalje od 2h hoda. Put do tog sela vodi ravno Dolovima, sa desne strane Vehidinog brda, inače ljetnih "stanova" stočara iz Dubočana. Ova dionica nije naročito interesantna, trvdi zemljani put prelazi u makadamski i poslije nekog vremena - "dosadi". 

Vis

Usput prolazimo po koju kolibu i nakon cca 1,5h od Blaca, u sumrak, stižemo do iznad Dubočana. E, tu nam postaje jasno kako su Dubočani dobili ime - nalaze se zaista duboko, ispod puta, ispod planine, ispod nule... Put je na cca 1100 nm, a Dubočani su na 700 nm i valja se dole spustiti. U Dubočanima, tom pitoresknom selu, se ponavlja slična priča - odgovori na upit na mjesto za noćenje su kao u Čuhovićima i taman kad smo mislili da nam je spavati na otvorenom, što zbog zmija nije preporučljivo, u doslovno zadnjoj kući u selu nalazimo na pozitivan odgovor, kod domaćina Alije Nezirevića.

Grebenom ka Preslima

Sutra rano ujutro krećemo dalje, ka Preslima. Vraćamo se putem kojim smo došli, do prve krivine na putu, na grebenu. Put skreće desno, a staza je lijevo. Staza je na momente "kozija", ali je jasna, njome se očigledno dosta prolazi. Atraktivna je, većim njenim dijelom "puca" pogled na kanjon Rakitinice, a na samom kraju sa desne strane se ukazuje i kanjon Neretve. Još malo i na cilju smo!

Ušće Rakitnice

I za otprilike 1,5 h stižemo i do Presla odakle već vidimo ušće Rakitnice u Neretvu, mjesto gdje se ljeti zaustavljaju rafteri na "pišpauzu", protezanje noga ili jednostavo da progazaju hladnu vodu Rakitnice kako bi se poslije time hvalili. Od Presla staza vodi naniže ka ušću, gubeći se na momente. BTW, staza ne izlazi direktno na ušće već bliže mostu odnosno odmah ispod pećine sa drvenim vratima u kojoj se drži stoka. 

Rakitnica u blizini ušća u Neretvu

Na ušću odnosno na potezu od mosta do ušća je savršeno mjesto za odmor - natočili smo vodu na izvoru odmah uz Rakitnicu i uživali u zaista predivnom danu. Za nevjerovati je da na ovom tako lijepom i pristupačnom mjestu nismo sreli nikoga. Na mostu smo se divili prelijepoj Rakitnici, sada još ljepšoj sa zelenim ruhom na obalama. Na tom mjestu je voda prilično duboka, a ima i ribe. Dalje smo nastavili lagano ka Kašićima i visećem mostu preko koga smo prešli do ceste Glavatičevo - Boračko jez. - Konjic. Ustopali smo kombi Muca-Raft-a koji nas je sretne i zadovoljne prekrasnom turom dovezao do Konjica.

Kanjon Neretve na mjestu gdje se ulijeva Šištica iz Boračkog jezera i nešto niže Rakitnica

Kraj! Ali, oteti se, nakon svega, utisku ljepote, divljine, netaknutosti i nepristupačnosti koju uvijek nudi Rakitnica, bilo da se "balansira" njenim rubom, bilo da joj se zavlači u kanjon, nije lako. Znači, imat ćemo popravni iz uživanja. Ama, takvoj "kazni" se radujemo. Unaprijed!!!