Umjesto obećanoj Vranici, vraćamo se Čvrsnici! Na slici: Blidinje jezero i Risovac. Foto: A. Mušić

KLEKA! Opet, majku joj njenu!!! Ako prođe noga, zapnu skije. Kad otkačiš skije, zapne nogavica. Izvučeš nogavicu, zapne ranac. Tamam skontaš kako otkačit ranac... zapnu skije... Ali smo ipak skijali! I skontali novi sport. Ekstremni! KLEKING-SKIING!!!

Kraj!
Šta reći nakon svega? Fantazija... ljepota... milina...
Ipak, vratimo se početku, ono kad smo se obećali vratiti Vranici nakon prvomajskih praznika...
A, nismo se vratili... I nismo pogriješili...
Zbog ovoga... Evo, ovako je bilo.

Barijera Pločnog sa najvišim vrhom Pločno 2228m. Foto: A. Mušić.

Travnik je grad u centralnoj Bosni.
Čvrsnica je planina u sjevernoj Hercegovini.
Ranom zorom, pred svitanje, ubacujemo skije u auto, ubacujemo i svoje nade i hitamo u susret suncu, odlučni da stavimo tačku na "i". Geografsko "i". U našoj svijesti, tačka na i je stavljena onog trenutka kada se naša tijela stave u pokret. Na prevoju Makljen ukazuje se sunce... ukazuje se i "naše" sunce i kao i uvjek utvrdimo da smo fantastično nepogrešivi u izboru destinacije. Čvrsnica, hercegovačka, a bogami i bosanska ljepotica. Sa svojim 2000 m visokim vrhovima, okupana suncem i zagrnuta bijelim pokrivačem mami naše poglede i uzdahe, zove... Niko ne progovara. Svi upijamo ljepotu "na daljinu", a šta li će biti kad joj se uvučemo u njedra?! Ahhhhhhhhh..!

Turno skijanje u maju, u sasvim solidnoj podlozi. Foto: A. Mušić.

Spuštamo se u Jablanicu i tu, uz jutarnju kaficu, dobijamo savjet od nekih likova, za koje će se ispostaviti da su iz Zavidovića i Bosanskog Novog (?!), odakle nam je najbolje krenuti. Nisu planinari, ali imaju karte. Valjda rade za elektro ili šumariju, ko će znati?! Kažu: Krenite vi od doma! OK, još da nađemo dom. Penjemo se solidnom cestom i nailazimo na lijepo izrađenu tablu koja nas obavještava da ulazimo u Park prirode "Blidinje". Ne zna čovjek kud oko da baci. Jal' na dolinu iza nas sa prekrasnim, zelenim, vrhovima na obje strane ili na Blidinje uokvireno ljepoticama Čvrsnicom i Vran planinom. 

Vizuelni ritam i dinamika majskog čvrsničkog pejzaža. Foto: A. Mušić.

Pokušavamo, na oko odrediti, koje je koji vrh.
- Ono je Vilinac. Odmah se vidi. Tamo desno je Pločno.
- Je li Pločno najviši na Čvrsnici?
- Jeste, jeste, čini mi se 2228m.
- Super, hoćemo li gore?
Tu pada dogovor o smjeru današnjeg uspona. Pločno, 2228 m, visoki krov Čvrsnice nam izgleda dovoljno zahtjevan i dovoljno sladak za ono što smo planirali. A planirali smo... pa skijati! 

Veliki Vilinac 2118m, pogled iz "mora" kleke iz pravca Malog Vilinca. Foto: A. Mušić.

Prolazimo pored ski centra i nailazimo na putokaz prema domu. Sa ceste se vidi naš cilj i snijeg je odmah iznad šumovitog uzvišenja ispred nas. Prolazimo kroz naselje, arhitektonski više primjereno kakvom primorskom mjestu nego planini. Odmah van vikend naselja, na samom ulazu u šumu TRAGEDIJA. Smeće na putu, u šumi, u vrtači... Planinari postavili tablu sa natpisom: "Molimo Vas ne odlažite otpad. Ovo ćemo probati očistiti." Tužno.
Nalazimo dom. Nema nikoga. Nema veze, ima Čvrsnica, imaju skije i šta nam više treba. Visina je 1300 m. Nešto kontam, haman kilometar u zrak do vrha Čvrsnice. Hm, pa šta? Opremu na leđa i opleti uz brdo!
Nema staze. Probijamo se kroz žbunove malina i ulazimo u prekrasnu, stoljetnu šumu Munike (Pinus heldreichii). Nagib postaje sve strmiji, ali je šuma lijepa, prostrana i prohodna, sa niskom travom i gomilom neobičnog cvijeća. Mora da su sve sami endemi. 

Nismo došli pametovati, nego skijati, opaaaaa, šššš, šššš, šššš... Foto: A. Mušić.

Kamere su u upotrebi svaki metar, što nas usporava, al hajd' propusti ovakvu priliku. Nakon prvog uspona, taman za zagrijavanje, izlazimo na proplanak između borova i sa razočarenjem utvrdimo da smo totalno pogrešno odredili lokaciju za polazak. Nalazimo se na sasvim suprotnom uzvišenju od netom utvrđenog cilja. Ispred nas je litica koja se spušta u dolinu, ali i otvara prekrasan pogled na snijegom zametene vrhove i Blidinje jezero ispod tih vrhova. Majka priroda nam vraća optimizam i prilagođavamo se novonastaloj situaciji. Pa dobro, idemo gore pa ćemo okolo. Ko da je važno. Pa samo ovaj pogled vrijedi našeg dolaska vamo.
Uživamo. I nismo sami tu na proplanku. Jedan sljepić pokušava da se makne od nepozvanih gostiju, a jedan skijaš bježi od sljepića:
- Hej, nemoj bježat, nije zmija, sljepić bolan.
- Ne vjerujem ja njemu, tamam da je glista.
Ima tu još "hajvana". Znamo to iako ne vidimo nikoga. Oko nas su naši prijatelji: divokoza... kozorog... koza..
Kako znamo? Pa, po onoj narodnoj "prijatelj se u nuždi poznaje" ;-) .

Zdena Marić nam telefonom daje savjet kako i kuda dalje. Pločno nije u tim savjetima. Kaže, ima previše kleke... Foto: A. Mušić.

Nastavljamo uspon. Visinomjer već pokazuje 1800 m. Izlazimo iz šume munike. Sve češće smo izloženi suncu i čela su nam već orošena znojem. Sa desne strane nas prati litica koja otvara pogled na Pločno, a sa lijeve već neko vrijeme guste šume kleke, koja povremeno izbije i na naš put. Treperim od nestrpljenja. Vidim snijeg, stotinjak metara od nas. Samo treba ovaj šumarak proći i moći ću se hvaliti kako sam u maju bio na skijama, na snijegu.
Ahhh, samo šumarak! Nakon sat vremena probijanja kroz samo stotinjak metara guste, visoke kleke, izgrebani i izubijani izlazimo na snijeg. Pravimo pauzu za okrepu i uz "sarajku" nanovo revidiramo planove. Izgubili smo previše vremena. Izaći ćemo na vrh, sigurno, ali kako se vratiti po nepoznatom terenu i po toj prokletoj kleki?! Zovemo Zdenu, alpinistu, instruktora GSS-a i našeg prijatelja koji je ovdje na svom terenu. Mora znati, garant zna šta nam je činiti. Zdena nam daje savjet kako i kuda dalje. Pločno nije u tim savjetima. Kaže ima dosta kleke i ne može nam telefonom objasniti kako se provući do dijela Čvrsnice koji nas interesuje.
Ipak, mi smo svoj cilj ispunili. Na skijama smo! A vrh ispred nas? Zdena kaže da se zove Orlovača. Hm, čudno, nas već duže vrijeme oblijeće soko. Nema orlova... 

Ako prođe noga, zapnu skije. Kad otkačiš skije, zapne nogavica. Izvučeš nogavicu, zapne ranac... Foto: A. Mušić.

Penjemo vrh, nešto ispod 2000 m pred nama se ukazije sjeveroistočna gromada Čvrsnice sa velikim Vilincem kao dominantnim vrhom. Ukazuje nam se i ono zbog čega smo tu - nepregledna sniježna prostranstva.
Opet malo Kleke, prokleta bila, i lijevi smuk, desni smuk, fotka, umivanje, lijevi smuk... Malo gore, malo dole, pa opet gore i izlazimo na Mali Vilinac. Možda se ovaj vrh i ne zove tako! Nama se čini da mu naziv odgovara.
Hoćemo li na Veliki? Prilično je kasno. Hoćemo li naći iskrčeni prolaz kroz kleku za koji nam je Zdena govorio? Ipak, mi ne poznajemo teren.
Nismo došli pametovati, nego skijati, opaaaaa, šššš, šššš, šššš...
- Čovječe, ima snijega za još koji put.
- Ne spominji, neću moći spavati, a žena će me katapultirat ako je opet obradujem idejom o "ispisu ski sezone".
Garant je onaj proplanak naš smijer. Hmmm, kleka! Vraćamo se kojih 200m i probamo drugim smjerom... Litica! Ipak je bolja kleka. Ponovo na proplanak i kroz kleku i vrlo brzo izbijemo na veliku sniježnu površinu.

Iza leđa - zima! Ispred nas - ljeto! Foto: A. Mušić

- Stani! Vidiš da je puklo!
Jedna lavina se već odvalila. Vide se tragovi. Sa sobom je pokupila jedino drvo munike. Valjda je ta prokleta kleka jedina koja može opstati ovdje. Slijedeća lavina, kad se odvali, dočekati će novi snijeg. Tu ima sigurno 20 m snijega. Zaobiđemo strehu i siđemo na sedlo između dva vrha. Tu nam se ukaže skijalište, dole ispod nas i veoma strmo točilo, doruk, pun snijega sa nagibom od 80°, sigurno. Idemo polako, pažljivo, jedan po jedan. Ma bolje je i ovo nego... KLEKA! Opet, majku joj njenu!!!
Nismo našli prolaz. Ako prođe noga, zapnu skije. Kad otkačiš skije, zapne nogavica. Izvučeš nogavicu, zapne ranac. Tamam skontaš kako otkačit ranac... zapnu skije, naravno.
E, a kad se izvučeš... opet kleka. Došlo mi je da plačem. Šta plačem, da vrištim!!! Pa što ne raste k'o sav normalan svijet? Mora li rasti ko kupina? Lijepa naša omorika... i jela... 

Čuj, skijali u maju! Foto: A. Mšić.

Modri smo i izgrebani. Izubijani. Gladni, al' hajd stani, pa da te u ovoj nevolji uhvati mrak. Idemo dok se vidi. Napokon, bukova šuma. Kad se očešeš od bukvu, dođe ti nekako ko milovanje u odnosu na grubu koru "onog nečega". Neću ni ime da mu spominjem.
Izlazimo na ski stazu. Pred restoranom ljudi sa čuđenjem gledaju likove sa skijama. Odakle ovi zalutaše?! Znaju li da je snijeg okopnio? He, he, he. Gospođo, dajte nam kaficu pa ćemo vam pričati. Dajte nam kaficu, samo da razgali tijelo. Duša je razgaljena.
Čuj, skijali u maju! Ah, meraaaakaaaaaa... I skontali novi sport. Ekstremni! KLEKING-SKIING!!!