Pogled na južne padine planine Lisin (1743 m). Foto: Haris.

Ivan, planina koja diskretno spaja i razdvaja vode, ljude, vrijeme, prostor, civilizacije..., planina koja se nikad ničim nije nametala, a ipak je toliko značila i toliko o njoj ovisilo. Odužimo joj se ovim prilogom.

I planinarstvo, kao uostalom i svaka druga kulturna ili društvena tekovina savremenog čovjeka, ima svoje početke, svoje prve pionire i borce za njenu afirmaciju. U svakome pokretu te se početke često i rado iznosi, podvlačeći i historijsku distancu i perspektive prema današnjoj savremenoj stvarnosti.

Dolina Trešanice niže od Podorašca 1891. g. Foto: Anton Schadler.

Planinarstvo kao moderan pokret ušlo je u Bosnu i Hercegovinu na leđima naučnika i turista. Živi interes za Bosnu i Hercegovinu nije prestajao ni poslije austro-ugarske okupacije (1878. g.). Bosna je i nadalje "ostala u modi" kako kaže jedan francuski putopisac. Istraživači i ljudi od nauke vidjeli su u Bosni "obećanu zemlju".
Uporedo s političkim i naučnim interesom za prostorom Bosne i Hercegovine, raslo je i zanimanje brojnih znatiželjnih turista, kojima je ona u to doba predstavljala posljednji ostatak Istoka na Zapadu.

Luka, Most zvani Lukač preko Provažnice, testiranje 1891. Foto: Anton Schadler.

Želeći što prije uspostaviti komunikaciju od unutrašnjosti ka moru, Austrougarska monarhija se odlučila za gradnju Južne pruge. Vododjelnica Crnomoskog i Jadraskog sliva, Ivan planina, bila je izazov za graditelje. Primjenjena je zupčana pruga, djelo švajcarskog inžinjera Romana Abta. Ova "zupčanica" je imala nagib i do 60 promila na dijelu pruge Konjic - Bradina i 35 promila na dijelu pruge Pazarić-Ivan sedlo.

Pred portalom tunela u Bradini 1935.g. (Željeznice.net)

Problem velikog nagiba djelimično je riješen 1931. godine probijanjem velikog Ivanjskog tunela dužine 3223 m, a ukinuta je i zubčanica između Raštelice i Pazarića probijanjem tunela Osenik 1935. godine.
Austro-ugarska vlast je ubrzano gradila pruge i ceste kroz Bosnu i Hercegovinu. Izgradnjom uskotračne željezničke pruge Metković - Sarajevo ostvarena je (pored već izgrađene ceste), bolja saobraćajna povezanost unutrašnjosti Bosne sa morem (Metković - Mostar 1885; Mostar - Ostrožac 1888; Ostrožac - Konjic 1889; Konjic - Sarajevo 1891). 

Stanica Ivan 1891. gopdine. Foto: Anton Schadler.

Izgradnjom ove Južne pruge omogućen je brži i sigurniji pristup okolnim planinama. Spomen ploča koja sjeća na gradnju uskotračne pruge nalazila se na portalu iznad tunela u Ivan stanici, "Posvećena uspomeni pokojnog gospodina Hermana Ivana Kauta, građevinskog nadzornika bosansko-hercegovačke državne željeznice 1891."

Turisti na kolodvoru Ivan 1899. godine. Foto: Emil Balčarek.

Osjetivši veoma rano ogromnu planinarsko-turističku vrijednost Bosne i Hercegovine, austro-ugarska administracija se odmah upustila u investiranja i reklamu. Zemaljska vlada je dala sredstva za izgradnju najvećeg broja planinarskih objekata, za obradu mnogih planina, za izdavanje brojnih publikacija o planinama. Vladini apetiti obuhvaćali su kako Ivan sedlo tako i masiv Lisin.

Nasip pruge sjeverno pred stanicom Ivan 1891. (Arhiv grada Sarajeva).

Da bi olakšala pristup na Ivan bilo (1012 m), vrh Lisin (1743 m) i na Pleševac / Preslicu (1605 m), vlada je planinskim turistima (još 1893. godine) osposobila sobu u željezničkoj stanici Ivan (876 m), kao i sobu u oružničkoj postaji na Ivan sedlu (967 m). Izvršila je prvo markiranje puteva, od željezničke stanice Bradina na Ivan sedlo i Lisin (1895.g.), a iz stanice Ivan na Preslicu. Sa same stanice izgrađena je bila nova, krasna cesta na Ivan sedlo duga jedan kilometar.

Nekropola stećaka na Velikoj (Ivan planina). Foto: Saša Kovačević.

Tamo gore je bila naseobina Ivan, sastavljena djelomično od doseljenika iz južnog Tirola.
Ovdje je takođe bila važna postaja nekada dok se između Mostara i Sarajeva promet održavao tovarnim konjima. Tad se jaka turska karaula brinula za sigurnost, a postojalo je i nekoliko hanova kao utočište prolaznicima.

Pogled na zapadnu stranu vrha Lisin u rano proljeće. Foto: D. H.

U vrijeme austro-ugarske monarhije Ivan sedlo bilo je omiljeno izletište s hotelom, oružničkom postajom, meteorološkom stanicom uspostavljenom 1902 godine (Godišnjak Meteorološkog zavoda BiH 1902.g.) i poštom otvorenom 1908. godine. Matična pošta Konjic (Poštanska povjest Bosne iHercegovine) je radila samo tokom ljetne sezone od 01. maja. - 30. septembra.
U isto vrijeme, u blizini željezničke stanice Bradina, postojala je i radila mala evropska gostionica za okrjepu i opskrbu putnika i turista hranom. 

Stijene Preslice i vrh Pleševac (1605 m), gledano sa Kraljevca. Foto: N. Č.

Ivan planina proteže se od sjevero-zapada prema jugo-istoku između planina Bitovnje i Bjelašnice, a između rijeka Bosne i Neretve. Ona je razvodno gorje Jadranskog i Crnog mora. Sa njenih sjevernih obronaka teku rijeke i potoci u Bosnu i dalje u Crno more, a s južnih u Neretvu i s njom u Jadransko more.
Ivan planina je ujedno i gorsko sedlo, koje se je uzdiglo na granici između ponosne Bosne i kršne Hercegovine. Visoka je 1421 m, a samo Sedlo je 1012 m n.v.

Pogled sa podnožja Lisina na fascinantni masiv Prenja. Foto: Haris.

Ivan planina je obrasla bukvom, jelom i drugim drvećem. Puna je dolova, prodolja i pećinskih gudura, iz kojih izbija na sve strane hladna voda. Planina presjeca klanac, kuda se je, već u najstarija vremena, putovalo pješice i na konjima po više dana iz Sarajeva u Konjic, Mostar i dalje.
Danas preko planine prelazi asfaltni put i razvijeni solidni šumski putevi, koji omogućavaju lakši izlazak na planinu. Planina je pogodna za lagane šetnje, a posebna je draž bajkerima da preko Ivana pređu na planinu Bitovnju.
Planina je bogata dobrom vodom za piće kako sa sjeverne tako i s južne strane.

U podnožju Lisina sa sjeverne strane. Foto: Fojnica.ba

Za planinare, koji se odluče da posjete vrh Lisin, najpogodniji pristup je iz Bradine. U Bradini, ako se dolazi s juga, skrenuti lijevo sa puta M-417 ili, ako se dolazi sa sjevera, skrenuti desno. Nastaviti starim asfaltnim putem ka Ivan sedlu i na prvom raskršću skrenuti lijevo.
Po izlasku u selo Velika, kod nekropole stećaka, skrenuti na makadamski put pored stećaka, prateći planinarsku marku. Stećci, nijemi svjedoci davne prošlosti očito govore da naše planine nisu bile nikada puste i bez čovjeka i da su Bogumili voljeli prirodu. Eto, u njoj su ostali i poslije smrti.

Pogled sa Lisina na Bitovnju (1700 m). Foto: Fojnica.ba

Ubrzo put ulazi u bukovu šumu i odvodi desno, obilazeći vrh Lisin, te dovodi na jednu veću livadu sa sjeverne strane vrha. Ovdje se markirani putevi razdvajaju i odatle započinje strmi uspon. Put vodi markacijom lijevo i prema jugu. Uspon se savlada za približno 30 min. Uspinjući se uz strmi greben, a po izlasku iz šume, ukazuju se krasni vidici desno na Bitovnju i lijevo na Bjelašnicu.

Fojničani na usponu prema vrhu Lisin. Foto: H. Katica.

Nastavljajući penjanje ka vrhu, prvo se stigne na mali, zatim veliki Lisin (1743 m) - razlika u visini je neznatna u korist velikog. Od nekropole stećaka do na vrh Lisin potrebno je oko 2 i po, do 3 sata hoda.
Ukoliko vam bude u podršci lijepo vrijeme, bit ćete zahvalni planini za užitak kojim će biti nagrađena svaka vaša utrošena kalorija. Bit ćete ushićeni pogledima na vrhove Prenja, Treskavice, Čvrsnice, Visočice, Bjelašnice, Bitovnje, Vrana, Matoraca, Zeca i Vranice.

Pogled preko Ivan planine na Crni vrh i Hranisavu na Bjelašnici. Foto: Dževad H.

Najupečatljiviji utisak će na vas ostaviti vrhovi i masiv Prenja i Bjelašnice, koji su i najbliži, utisak je kao da se mogu rukom dohvatiti.
Na vrhu će vas lijepo dočekati i ugostiti uposlenik relejnog objekta. A u slučaju loših vremenskih uslova, na vrhu postoji i predviđen prostor za planinare.
Malo koja planina u Bosni i Hercegovini, sa ovom nadmorskom visinom, će vam pružiti takav užitak i dobre vidike na 2-tisućnjake kao Lisin.