Planina Prenj je lijepa, ali i respektabilna. Fotografija snimljena neposredno prije nesreće na Lupoglavu 1970. g.

Ovo je pogled na Prenj sa distance. Interesantno je saznanje koliko ova planina oduševljava ljude, ali i koliko je važno osloboditi je onog što ne bismo poželjeli ni tu, ni bilo gdje. Tekst je objavljen i na popularnom norveškom sajtu GAMME (avanture, putovanja, ekspedicije).

Šta je to u Prenju, toj bosanskoj planini, kakva je to ljepota koja me tjera da trošim vrijeme pišući o njoj?
"Mnogoštošta, i (još) više", rekao bi norveški poeta Bjørnson!
Bila sam u Bosni više puta, ali se nikad nisam popela na Prenj. Gledajući s te strane i nemam pravo da pišem o toj lijepoj planini koja leži u srcu Bosne i Hercegovine. Iako sama nisam osjetila prenjski vjetar u kosi, ipak vjerujem da mi sigurno niko ne bi osporio to pravo. S obzirom da sam rođena i odrasla u Bosni, usudjujem se ipak nastaviti. Osim toga ima i važnih stvari koje bi željela saopštiti.

Među prenjskim divovima na putu ka najvišem vrhu. Na slici Zubac (cca 1900m, lijevo), Mali (2000m) i Veliki Osobac (2099?m)

 U ovom tekstu nemam namjeru pisati o krečnjačkim formacijama iz mezozoika koje formiraju lanac Dinarskih Alpi, čiji je Prenj dio. Radije bih pisala iz subjektivnog ugla o stvarima vezanim za ovu planinu.
Prvi put čula sam o planini Prenj kad sam bila u Konjicu, gradiću koji leži u središnjem dijelu BiH, ispod same planine Prenj. Bili smo u posjeti kod mog daidže Ahmeta, koga se najviše sjećam po tome što je mogao sjediti satima i pričati o Drugom svjetskom ratu i borbama partizana protiv fašista. Često je pričao o nekoj velikoj bitci koja se vodila čak i po planini Prenj i o tome kako je on sa još četvoricom, uz pomoć planine, izlazio na kraj sa čitavim bataljonom njemačkih elitnih jedinica.

Čaj od majčine dušice (Thymus serpyllum), čiji opojni miris dijelom podsjeća na djetinjstvo.

  Kad bi govorio o Prenju, koristio bi metafore, fraze i riječi kao da je govorio o njegovoj vlastitoj, dragoj supruzi. Pričao je toplo, poetično i sa ogromnim poštovanjem, ponekad skoro uzvišeno. Umjesto planina Prenj, često bi koristio riječ "ona". Znao bi početi sa "A ona, pravih leđa i zamamnih oblina, prigrlila nas je i štitila, ta ljepotica nad ljepoticama, Prenj, najsjajniji biser koji sam ikad vidio."
U svojim opisima djelovao je romantično, skoro isto toliko koliko su nastojali biti i norveški velikani literature i slikarstva poput Tiedeman-a, Welhaven-a ili Wergeland-a, mada je to bio samo Ahmet koji se davne 1944 borio protiv fašista po ovoj planini. Uživala bih sjedeći u njegovom krilu, sa šoljom čaja od nane u jednoj i polovinom pečenog krompira, pole, u drugoj ruci, dok bih slušala njegove priče o "ljepotici nad ljepoticama". I uvijek ću ga se sjećati kao poetične osobe koja je znala "slikati" riječima, neka mu duša nađe svoj mir

Nekada davno ovakve slike na Prenju su bile sve samo ne rijetke. Danas je manje ovaca, ali je planina bujnija i svježija

 Drugi put sam čula o planini Prenj za vrijeme posljednjeg rata u Bosni. Moja nena, kao prognanik, morala je pješačiti cijeli dugi put od Prozora do Konjica, čak preko nekoliko planina. Sjećam se da sam bila veoma iznenađena čuvši je kako govori ružno o toj nedirnutoj i divljoj prirodi kroz koju se morala probiti, znajući da je ona uvijek tu istu prirodu voljela. Shvatila sam da je to uzrokovano očajem i ljutnjom povodom svega što se desilo. Ipak je lijepo govorila o Prenju i svježem vjetru koji je "liječio njihovu agoniju dok se gusta magla, kao široka kapuljača, navlačila po planinskim vrhovima, dajući im zakrilje jedne noći kad je bilo najgore." 

Zalazak sunca između Crnoglava (kupa lijevo) i Cvitine (najviši vrh desno u daljini)

 Treći put sam čula o Prenju prije nekoliko mjeseci čitajući priču o tome kako je nađena kamera sa fotografijama jedne tragično nastradale višenacionalne grupe koja je osvajala vrhove Prenja u zimu 1970 godine. Tada su krenula tri čovjeka u Prenj da osvoje "ljepoticu". Bili su to Ilija Dilber, Milorad Stjepanović i Zijo Jajatović. Sva trojica su nestala, vjeruje se zbog loših vremenskih prilika u planini. Kad su nađeni nekoliko mjeseci kasnije, odlučeno je da se sahrane na planini, izuzev Zije Jajatovića čija je familija odlučila da se tijelo prenese tamo gdje je sahranjivana njegova familija. Nakon događaja ostala je misterija, u neku ruku slična prvom osvajanju Everesta, kada je logika govorila da se vrh osvojio, ali dokaza nije bilo. Bilo je mnogo nagađanja, ali nakon topljenja snijegaÈ, nađena je i njihova kamera i na osnovu oštećenih snimaka moglo se zaključiti da je vrh osvojen (Op. Z-2000: bio je to prvi zimski uspon na vrh Lupoglav, 2102m), ali na žalost, nevrijeme je učinilo da niko nije preživio. Svake godine se organizuje memorijal ovoj trojici alpinista.

Prenjske maline, sitne i kržljave, ali slatkeeeee....

 Prije nekoliko godina srela sam Gorana (Op. Z-2000: Goran Rokolj, dopisnik Z-2000 iz Vankuvera, Kanada). On je veoma aktivan planinar, koji me inspirisao da se vratim djetinjstvu i onom neposrednom kontaktu sa prirodom. Prošlo ljeto smo zajedno putovali u Bosnu. Ni on se nije ranije penjao na Prenj, mada je i sam rođen i odrastao na nekoliko sati vožnje od "ljepotice nad ljepoticama". Sa dvoje poznanika popeo se na najviši vrh Prenja, Zelenu Glavu, visoku 2155m. (Inače, najviši vrh Bosne i Hercegovine je Maglić, 2386m).

 Vrh Zubac, jedna od prenjkih atrakcija

 Jedan od dvojice planinara koji su se zajedno sa Goranom penjali na ovu planinu, pričao je kako je Prenj na njega djelovao čak i iscjeliteljski. On tvrdi, naime, da su planinarenje generalno, a posebno Prenj koji je često posjećivao, pomogli njemu da povrati i razvije oslabljenu motoriku. Za vrijeme posljednjeg rata u Bosni, hiljade njih bili su prisiljeni da provedu djetinjstvo u podrumima i skučenim prostorima, uz ograničeno kretanje. Zbog toga je tjelesna motorika kod mnogih oslabila ili se nije dovoljno razvila. Zahvaljujući turama u planine, razvila se i ta sposobnost orijentacije i koordinacije.

Miniranja tokom rata učinila su jedan dio bih planina trajno nepristupačnim. Oznake duž puta ka najvišem vrhu Prenja.

 Kao posljedica rata, veliki dio prelijepe prirode u Bosni postao je u potpunosti nepristupačan. Ni planina Prenj nije bila pošteđena. No, uprkos minskim poljima duž puta ka Zelenoj Glavi, najvišem vrhu Prenja, ipak je dosta onih koji se gore penju, najčešće sa vodičima ili onima koji su već bili gore. U posljednje vrijeme opaža se povećano interesovanje za netaknutu i divlju prirodu Bosne i Hercegovine. Dok jedan dio entuzijasta i ljubitelja prirode fokusira na obnovu i izgradnju planinarskih kuća, čišćenje rijeka, deminiranje kao i promociju BiH kao zemlje neotkrivenih prirodnih ljepota, dotle industrija u trci za novcem uništava šume, gradi brane i maksimalno onečišćava prirodu, ne vodeći računa o dugoročnim posljedicama.

 Spaljena šuma endemične munike na sjevernim obroncima visokogorske doline Tisovica

 U slučaju Prenja (Op. Zone-2000: Treba naglasiti da je Prenj samo jedan od primjera) radi se o tome da se koriste svi mogući argumenti u prilog opravdanosti prije svega masivne sječe šume. Priča se takođe mnogo i o tobožnjoj opravdanosti probijanja puteva kroz planinu, te da se ide dotle da se podmeću požari koji uništavaju veliki dio šume. Takvi požari su samo izgovor da bi se probili putevi do šumovitih područja. Kao argument navodi se potreba da se šuma zaštiti od novih požara, a u stvari ti bestijalni postupci su samo želja da se iz takvih prostora izvuče što više drveta.

 Ovako izgleda cesta koja vodi kroz litice i šumu endemične munike u srce Prenja - Jedina svrha bila je eksploatacija šume.

 Nakon razgovora sa onima koji su poveli Gorana sa sobom do Zelene Glave moglo se, sa najvećom ozbiljnošću, konstatovati da će se pustošenje Prenja nastaviti i ubuduće. Po sličnom obrascu kao aktivisti Bella Donne u Norveškoj, mnogi bi najradije krenuli sa brutalnim otporom, paleći mašine i ostalu imovinu neprijatlja prirode. Nadati se, naravno, da će se slično izbjeći i da će se problem riješiti mirnim putem. U svojoj borbi protiv industrijalizacije takvog tipa postoji jasan cilj da se privoli vlada da u narednom petogoišnjem periodu zakonski zaštiti floru i faunu Prenja od uništavanja.

 Slika Afana Ramića "Ispod Prenja " iz 1983 godine

 Na kraju, ponovo isto pitanje - šta je to što me ponukalo da napišem ovaj tekst, tj. šta je to što me tjera da ga završim. Ja vjerujem da je to ona ista energija koja je primorala i bosanskog slikara Afana Ramića da 1983 naslika "Ispod Prenja ". To je, naime, neka kombinacija unutrašnjeg imperativa i želje da se da neki smisao stvarnosti, izdvajajući neki objekt, u ovom slučaju Prenj, iz anonimne materijalne egzistencije u domen imaginarno poetskog. Afanova slika je bila kap koja je pokrenula lavinu sjećanja, nagovješćujući odleđivanje uspomena na planinu Prenj i na životne okolnosti koje su probudile čežnju za prirodom, čineći istovremeno da planinu Prenj vidim na nov način.

Odlazak, kroz glečerski cirk Tisovica, sa šiljcima najviših vrhova Prenja iza leđa

 Slijedeći put kad budem u Bosni, sigurno ću posjetiti "ljepoticu nad ljepoticama ", planinu Prenj.

Čuj kako ti šapuću nježno
Sve o čemu čežnja tvoja sanja
Pogledaj kako ti donose natrag
Taj bljesak ljepših dana
Pusti nek' boli
Jer odsjaj bljeska tog ublažit' će
Bol u tvojoj čeznji i žali."

("Ta proljetna noć", Welhaven)