Mt Bross (14.172ft = 4.320m): 22. po veličini od ukupno 53 14-era u Coloradu
Dugački lanac Rocky Mountains kroz sjevernoamerički kontinent pruža zaljubljenicima prirode izuzetne uslove za sve vrste aktivnosti: planinarenje, alpinizam, skijanje, paraglajding, planinarski biciklizam, kajak, ribolov... Da je ova konstatacija i te kako tačna i u slučaju turnog skijanja bosansko-hercegovački planinari u Sjevernoj Americi uvjerili su se ove sezone
Turno skijanje je moja velika ljubav.
No, prije svega sam veliki zaljubljenik prirode, gdje planine imaju svoje posebno mjesto. Naravno, u planini sam boravio u svim godišnjim dobima, ali je zima i sniježni uslovi u planini ostavljala najdublje utiske. Svaki boravak u planini zimi bio je poseban, jer su sniježni uslovi uvijek bili drugačiji.
Isto tako, zavisno od sniježnih uslova, za istu dionicu u planini ponekad je bilo potrebno i 10 puta više vremena nego u ljetnim uslovima. No, dešavalo se i obrnuto - da je ponekad neke dionice bilo lakše savladati zimi nego ljeti.
Sve se ovo odnosi na boravak u planini zimi - bez skija. Skije bi cijelu situaciju iz temelja promijenile, jer sa skijama u planini čovjek postaje gospodar prostora - postaje neuporedivo mobilniji i brži. Skijaška oprema je oduvijek bila skupa, a posebno oprema za turno skijanje. Kada sam je konačno sebi mogao priuštiti počelo me kopkati: Da li da uložim svoju prvu zaradu u tako skupu opremu? Da nisam ja možda već prestar za takvu aktivnost?
Jedne zime, kasnih sedamdesetih zamorno prteći snijeg probijao sam se ka vrhu Treskavice - Pakliješu. Negdje oko Ušljivih Vrela na mene je odjednom "naletio" Dragec (Drago Entraut, prekaljeni, iskusni planinar - legenda BH planinarstva) na skijama. Uživao je skijajući se sa vrha Treskavice. Malo smo popričali, a onda je on, brzo kako se i pojavio, zamakao na padinama prema Velikom Jezeru. Ne malo sam mu zavidio. Brzina moga i Dragecovog kretanja nije se mogla ni porediti. Za mene nije više bilo dileme - prvom prilikom kupio sam opremu za turno skijanje i od tada je zima u planini za mene bila posebno privlačna. Za ilustraciju, spomenuću samo da sam, na primjer, na platou Prenja bio na stotine puta, ali niti jednom u ljetnim uslovima.
Arizona - Sunrise Ski Resort: U staroj opremi, sa novim elanom: Elan skije, "olimpijska" kapa, GSS vjetrovka...
Bosansko-hercegovački planinari trenutno su rasuti širom svijeta. Prije dvije godine, uspio sam uspostaviti kontakt sa nekima od njih, ovdje u Sjevernoj Americi. Dogovorili smo odmah zajedničke ture kakav je bio i uspon na Aconcaguu u decembru 2005
6. aprila prošle godine skupili smo se u Vancouveru, BC u Kanadi, nabavili opremu za turno skijanje (dileme oko troškova i starosti, ovoga puta nije bilo. Već smo naučili: Svaki ćeif se plaća!) i nauživali se skijajući se po budućim olimpijskim planinama. Bili smo toliko oduševljeni, da smo se odmah dogovorili da ti susreti postanu tradicionalni.
Nedugo zatim napravljen je uspon na skijama na najviši vrh u "donjih" 48 američkih država - Mt Whitney (14,497ft = 4.419m).
Posjedujući opremu, planovi za ovu zimu bili su obimniji. Sve do marta ciljali smo neki od kalifornijskih 14-era, ali su sniježni i vremenski uslovi ove sezone bili izuzetno nepovoljni kao i obaveze našeg kalifornijskog domaćina Mirze.
Ipak, uspjeli smo ugrabiti jedan lijep dan (nedelja - 25. mart) i izvesti uspon na Mount Bross (14,172ft = 4.320m) - Rocky Mountains, Colorado. Nestabilni vremenski uslovi spriječili su mnoge iz naše grupe da nam se pridruže. Domaćin Ramiz i ja izveli smo uspon sa juga - lijevim grebenom na slici za 6 sati. Auto smo ostavili na Sweet Home Mine parkingu na oko 11,000ft ili oko 3.530m.
Prethodni dan vladalo je jako nevrijeme i front je bio u povlačenju tako da smo prvi dio dana imali jak zapadni vjetar na grebenu (40-50mph ili 65-80km/h). Bilo je prilicno hladno.
Veliki dio uspona isao je iznad 4.000m - lijevi vrh na slici je South Bross (14,020ft=4.274m). Zanimljiv dan: Prije podne surovi planinski uslovi - jak vjetar i hladno vrijeme uz borbu sa pristupnim grebenom, a poslije podne vjetar je potpuno utihnuo, ugrijalo je i valjalo se samo boriti sa visinom jer smo u svega nekoliko sati stigli iz Denvera, CO sa 1.609m na iznad 4.000 metara (Denver je The Mile-High City jer se nalazi na visini od jedne milje).
Nagrada na vrhu bio je burek od jelenovog mesa (Ramiz je, inače, strastveni lovac, a kulinarske vještine njegove supruge nadaleko su poznate). Nisam uspio saznati da li burek od jelenovog mesa ima poseban naziv.
Za 4 sata skijama se sa vrha moglo spustiti skroz do auta. Inače, Mount Bross se nalazi u Mosquito Range u centralnom Coloradu. Pristup je ocijenjen težinom 2. Class 2 po Američkom sistemu ocjenjivanja je naporno penjanje, ali ne uz upotrebu ruku i rukohvata. Bila je to naporna, zimska 10-satna tura i sve u svemu divno Ramizovo gostoprimstvo.
Fiko, Bojan i Boban: 6. april na vrhu Blackcomba (2.420m)
Za 6-to aprilsko tradicionalno bosansko turno skijanje u Vancouveru, BC skupilo nas se četvero: Bojan iz Detroita, Boban iz Washingtona, DC, domaćin Fiko i ja.
Zanimljivo da su za razliku od Denvera u Coloradu, planine u okolini Vancouvera obilovale snijegom. No, za nas drugi važan podatak - vremenska prognoza, opet je bila nepovoljna. U subotu, krajem dana, vrijeme bi se trebalo pokvariti. I to je ponovo bio razlog zasto je većina članova naše grupe odustala od dolaska. Naime, raštrkani smo po sjevernoamerickom kontinentu od Toronta i Vancouvera u Kanadi do Phoenixa i Los Angelesa u USA i između nekih od nas ima i do 5-6 sati leta avionom.
Stigli smo u Vancouver u četvrtak kasno naveče. Znajući za lošu vremensku prognozu požurili smo sutradan u područje Whistlera - poprište narednih Olimpijskih Igara 2010.
Bio je petak, 6. april. Sva četvorica smo bili Sarajlije te nam je taj datum pobudio mnoga sjećanja. Izašli smo na Blackcomb (2.420m) odakle su se ukazala nepregledna prostranstva planina British Columbie. Bilo je prilično toplo i snijeg je bio vlažan i težak, ali ga je bilo u izobilju. Požurili smo nazad u Whistler odakle smo prebacili Bojana i Bobana u obližnje mjesto Pemberton. Odatle su oni ujutro rano trebali biti prebačeni helikopterom na obližnju planinu gdje su uplatili sedmodnevno turno skijanje.
Saznao sam kasnije da su nakon prvih nekoliko dana lošeg vremena, naredna 3-4 dana imali odlično vrijeme i "nadoknadili" sve što im je uskratilo prethodno loše vrijeme. Zanimljivo i uzbudljivo druženje sa prijateljima sa kojima ranije nisam skijao.
Diamond Head - pogled iz Squamisha
Fiko i ja krenuli smo nazad za Vancouver. U razmišljanju šta da uradimo za narednih pola dana prije lošeg vremena našu pažnju privuklo je Diamond Head područje odmah iznad Squamisha. Odlučili smo da krenemo u to područje i odradimo onoliko koliko nam vremenski uslovi dozvole.
Za 15 km vožnje iz Squamisha po Mamquam Roadu bili smo na kraju puta na parkingu na oko 900 metara visine negdje iza 9 sati naveče. U oko 600 metara višem domu na Elfin Lakes bili smo oko ponoći. Zanimljivo da je dom bio gotovo zatrpan snijegom i da smo ušli na drugi sprat.
Nadolazeće prijeteće nevrijeme sa Pacifika
Ujutro rano krenuli smo prema obliznjim vrhovima Columnar Peak, the Gargoyles i Opal Cone. No, izgleda da je istu namjeru imalo i nadolazece nevrijeme sa Pacifika. Snijeg je bio jos vlazniji i tezi nego juce. Bilo ga je u izobilju - konacno, ogroman izvor vlage bio je u neposrednoj blizini: Pacifik, a jet stream se ovdje uvijek krece od okeana ka kopnu.
Bez obzira na sve, motivi su bili zanimljivi pogotovo za mene iz Arizone gdje niti imam snijega u izobilju niti pacifičke obale. Ogromne sniježne strehe i pukotine u snijegu bile su svuda oko nas.
Naš cilj je pred nama, ali je nevrijeme bilo brže
I prema već naslućivanom scenariju, kada smo bili na domak našeg cilja, nevrijeme je bilo brže od nas. Odustali smo od daljnjeg uspona. Za par sati bili smo u autu na parkingu. Teško je bilo i zamisliti koliko bi nam trebalo za povratak bez skija po ovakvom dubokom, teškom i vlažnom snijegu. Nadajmo se da će planine oko Vancouvera naredne godine za tradicionalno 6-to aprilsko bosansko turno skijanje biti gostoprimljivije. Ovoga puta, koliko je vrijeme dozvolilo, uspjeli smo odraditi zanimljive ture.
Za razliku od vremena, Fiko se i ovoga puta pokazao kao odličan domaćin. Ostalo nam je i vremena da se još bolje upoznam sa Vancouverom. Izgleda da ću ga dogodine teško i prepoznati jer se gradi dosta novoga i sve se uljepšava u susret narednim zimskim Olimpijskim Igrama 2010. Najveći poduhvat je proširivanje i rekonstrukcija puta prema Whistleru.
Pravo jačega
Nas sljedeći cilj (april 19 - 22) bio je Grand Teton National Park. Jedini aerodrom u blizini u Jacksonu, WY je prilično mali i bilo je teško naći let do njega. Zijo (doletio iz Chicaga, IL) i ja smo se stoga nasli u Salt Lake City-ju, UT. Popodne smo proveli kod Taša i upoznali njegove sinove - vrsnog skijaša i tenisera. Taš, i sam instruktor skijanja u Park City-ju, bio je ponosan na sportske rezultate svojih sinova.
Iznajmili smo džip i prije ponoći bili u oko 500 km udaljenom Jacksonu. Lociran na sjeverozapadu američke drzave Wyoming, Grand Teton National Park plijeni posjetioce spektakularnim motivima, fascinirajućim planinama, čistim planinskim jezerima te izuzetno raznovrsnom florom i faunom. Zijo i ja bili smo dio grupe koja je prošlog ljeta ovdje boravila: http://www.zone-2000.net/arhiv/06/048teton/doc01.htm .
Dinamične linije i vertikalne litice nazubljenog Teton Range-a koji se naglo izdižu iznad prostrane travnate doline pune bistrih glečerskih jezera predstavlja svjetski prepoznatljivi motiv koji svake godine privuče gotovo 4 miliona posjetilaca.
Mi smo dočli upravo u vrijeme kada ovdje boravi najmanje posjetilaca. Skijaška sezona je bila upravo završena i svi ski resorti su bili zatvoreni. Bilo je ugodno na miru razgledati mnogobrojne galerije i umjetnicke ateljee.
No, zima ovdje ne prestaje tako lako - još je bilo snijega u izobilju, a bilo je i prilično hladno (-10C). Čak su i starosjedioci ovih prostora, bizoni bili zbunjeni dugotrajnom zimom i izgladnjeli u potrazi za hranom tumarali po dvorištima obližnjih kuća.
Spust sa Fred's Mountain (9,943ft = 3.031m)
Grand Teton (13,770ft = 4.197m) je ime dobio po jednom francuskom traperu koji ga je, vidjevši ga iz Idaho-a, nazvao "teton", što u francuskom slengu znači: bradavica. Područje Grand Tetona proglašeno je Nacionalnim parkom 1929. godine, prostire se na 1.255 kv. km, obuhvata još 8 vrhova iznad 12,000ft ili 3.658m, preko 100 alpskih jezera bezprimjerne ljepote, te ima trasirano preko 320 km planinarskih staza.
Prosjecni godišnji sniježni pokrivač u Grand Teton Nacionalnom Parku iznosi 490 cm. Ova sezona je bila izuzetno bogata snijegom. Dok smo mi boravili tamo vrijeme je bilo vrlo nestabilno i hladno, tako da su se često smjenjivali sunce i sniježne padavine.
U petak ujutro rano smo otisli do Teton Passa (8,431ft = 2.570m) i odatle krenuli na istok u Teton Range na Mt Glory (10,086ft = 3.074m), te sa vrha odskijali zapadne padine sa oko 20 cm novog pršića (powder-a). Iznenadjujuće dobri sniježni uslovi! Naredni dan, u subotu rano ujutro zatvoreni put kroz Teton Canyon odvratio nas je od planiranog uspona na Table Mountain (11,106ft = 3.385m). Alternativa je bila susjedni opustjeli Grand Targhee Ski Resort (8,000ft = 2.438m) odakle smo izašli na Fred's Mountain (9,943ft = 3.031m). Spust sa vrha je bio za uživanje.
Peaked Mountain (9,860ft = 3.005m)
Naš naredni cilj je bio susjedni Peaked Mountain (9,860ft = 3.005m). Spust sa vrha Peaked Mt bio je najljepši dio boravka u Grand Teton Nacionalnom Parku.
U povratku sam na mapi Grand Targhee Ski Resorta zapazio da su u toku skijaške sezone padine Fred's i Peaked Mountains koje smo mi odskijali zabranjene zone za skijanje. Vjerujem da su razlog za to potencijalne sniježne lavine. Na nekim mjestima, zaista je i "mirisalo" na lavine. Moram vam reći da smo obadvojica imali: lopatu, sondu i uključene transceivere cijelo vrijeme sa nama.
I pored početnog razočarenja zbog nemogućnosti vožnje kroz Teton Canyon i uspona na Table Mountain, ova alternativna tura pokazala se vrlo atraktivnom. Izgleda da je Grand Targhee Ski Resort napravljen na pravom mjestu jer je snijega bilo u izobilju - novoga gotovo stopa. Resort se nalazi u zapadnom dijelu Nacionalnog Parka i prilazi mu se iz susjedne američke države Idaho. Resort se u stvari nalazi u zaštićenom šumskom području Caribou - Targhee.
Na Grand Teton Nacionalni Park naslonjen je sa sjevera Yellowstone National Park koji je gotovo 8 puta veći i koji je prvi u svijetu proglašen Nacionalnim parkom davne 1872. godine.
U Yellowstonu je zemljina kora naglašeno tanka te je park preplavljen mnoštvom gejzira.
Yellowstone se smatra najvećim supervulkanom na kontinentu. Sa tih područja obilja prirodnih fenomena izvire još jedan prirodni fenomen - Snake River, rijeka koja krivuda kroz visoravan Grand Teton Nacionalnog parka i nakon 1.699 km se ulijeva u Columbia River, odakle utiče u Pacifik.
Pred veče smo posjetili Teton Science School u Kelly-u, a na putu do tamo ponovo su bili zanimljivi susreti sa krdima bizona.
Ellie Mountain (9,279ft = 2.828m)
Ne zeleći propustiti ovakve odlične sniježne uslove i na dan povratka, u nedjelju rano ujutro ponovo smo otisli na Teton Pass (8,431ft = 2.570m) odakle smo ovaj put krenuli na zapad u Snake River Range na Ellie Mountain (9,279ft = 2.828m). Na zaledjenoj sniježnoj kori bilo je 5-6 cm novog pršića. Iznenadjujuće dobri sniježni uslovi - više su ličili na januarske, nego na kasne aprilske. Vrijeme prilično nestabilno sva tri dana, a povremeno je propadivao snijeg. Sve u svemu - iznenađujuće, raznovrsno, ugodno skijanje. Kompletnom doživljaju zime u Grand Tetonu umnogome je doprinijelo Zijino ugodno drustvo.
Nazad u Salt Lake City odvezli smo se preko visoravni Wyominga gdje smo često sretali krda thomson gazela. U Salt Lake City-u smo ovoga puta, osim Taša, sreli i Nenu, poznatog sarajevskog planinara i proizvođaca planinarske opreme. Susretu sa nama jako se obradovao.
Mt Shasta (14,162ft = 4.317m) - pristup kroz Avalanche Gulch
Ovogodišnju sezonu turnog skijanja po Sjevernoj Americi zaokružili smo u području Mt Shaste (14,162ft = 4.317m) (maj 24 - 29) u Cascade Range-u u sjevernoj Californiji. Konačno, cijelo vrijeme našeg boravka vremenski uslovi bili su odlični. Nas domaćin u Ashlandu u južnom Oregonu bio je Mark S., profesor na univerzitetu i strastveni maratonac.
Do Mt Shasta City, CA bilo je 122 km, a do kraja lokalne ceste do pod Mt Shastu dodatnih 22 km vožnje. Dozvola za pristup vrhu (tačnije, kretanje iznad 10,000ft) košta $15 po osobi i vrijedi 3 dana. Na Mt Shastu krenuli smo sa parkinga Bunny Flat (6,950ft = 2.118m) u subotu u 4 sata ujutro. Dogovor je bio da krenemo u 3:30 am, ali je Fiko iz Kanade stigao u 3:29 am.
Nešto slično se desilo prošle godine pod Mt Rainierom (na dogovor da krenemo u 7:00 am, Fiko je stigao u 6:59 am!!!). Dakle, bio je prilično precizan, ali se malo preračunao i nije ukalkulisao nespavanje prethodne noći. Nastavio je sa nama nakon vožnje cijele prethodne noći.
Odabrali smo varijantu normalnog pristupa preko Avalanche Gulch (zavlači se desno između stjenovitih dijelova na gornjoj slici - vidi se i jedan penjač) time što smo produžili pravo do pod stjenovitu barijeru (Red Banks), a onda se izvukli lijevo kroz Head Wall na plato pod vrhom. Odatle se preko Misery Hilla izlazi do pod samu vršnu krunu. Na vrhu se blago osjećalo isparavanje sumpora.
Mt Shasta (14,162ft = 4.317m): Na vrhu sa Fikom i Sashom
Na vrhu smo bili nešto prije 2 pm. (Dakle 10 sati penjanja za 7,212ft = 2.198m). Nismo žurili, krenuli smo na vrijeme i imali dovoljno vremena, a znali smo da ćemo u povratku biti znatno brži - na skijama.
Problema sa visinom nismo imali. Sa nama su bili Mark S. (momak sa kojim smo bili na Mt Rainieru) te Sasha (sin majke Talijanke i oca Francuza). Sasha je vlasnik businessa u Hornbrooku, malom mjestu na sjeveru Californije na auto-putu I5.
Mark P., drugi Amer koji je bio sa nama na Mt Rainieru, nažalost u zadnji čas službeno je morao otputovati na Aljasku.
Mount Shasta je dobila ime po Shasta indijanskom plemenu koje je živjelo u ovom području. Od 27 planina vulkanskog porijekla u Cascade Range-u, Mt Shasta je druga po veličini, iza Mt Rainiera (14,411ft = 4.392m).
Tokom posljednjih 10.000 godina vulkan Shasta bio je aktivan u prosjeku svakih 800 godina, zadnjih 4.500 u prosjeku svakih 600 godina, a njegova posljednja značajnija erupcija bila je prije 200 godina.
Mt Shasta (14,162ft = 4.317m): nezaboravnih 5,000ft skijanja 'u komadu'
Spust sa vrha bio je poseban ugođaj. Mark i Sasha imali su telemark vezove I, primijetićete, koristili su specifičnu telemark tehniku skijanja. Ova sezona u području Mt Shaste nije obilovala snijegom, ali smo ipak imali zasniježenu zapadnu padinu sa visinskom razlikom od preko 5,000ft (preko 1.524m). Sličnu visinsku razliku savladao sam spuštajući se sa Mt Whitney-a (14,497 ft = 4.419 m) prošle godine, ali je taj spust bio znatno zahtjevniji.
Po težini spusta na "D" skali, ovaj spust sa Mt Shasta je ocijenjen sa D6 (najteži je D23). Tezina D6 se opisuje kao spust nešto teži od skijanja na "Expert" stazama u ski resortima sa nagibima do 40 stepeni. No, daleko od toga da je to bilo "tesko" skijanje - bilo je to, u stvari, pravo uživanje. Nezaboravno skijanje. Jedina loša stvar toga dana bila je večera u italijanskom restoranu Gepetto u Ashlandu, OR.
Sasha i Mt Shasta (14,162ft = 4.317m) sa istočne strane
Sutradan, u nedjelju, Fiko je rano krenuo za Vancouver, BC. Ja sam dan proveo u obližnjim brdima sa Markom S. u potrazi za gljivama. To veče imali smo gala večeru sa rijetkim gljivama (smrčak) i rijetkim rakom (blue crab) koji je Markova majka upravo donijela iz Texasa. Sve je to bilo znatno ukusnije uz argentinsko vino Malbek iz Mandoze ispod Aconcague koje sam našao u obližnjoj vinoteci.
Ponedeljak je u USA bio praznik Memorial Day. Rano ujutro, oko 5:30 krenuo sam sa Sashom ponovo na Mt Shastu - ovoga puta sa istočne strane. Pristup ide između Hotlum i Wintun glečera - polazi desnom padinom pa se prebacuje u lijevu na gornjoj slici. Negdje oko 2 pm, pošto je Sasha morao biti kući ranije, okrenuli smo se na oko 11,400ft ili 3.475m i za oko 1 sat bili kod auta. Još jedan divan spust i oproštaj od snijega Mt Shaste ove sezone.
Markantna pojava Mt Shaste (14,162ft = 4.317m): Izvanredne mogućnosti za turno skijanje tokom cijele godine
Istočne padine Mt Shaste su nešto položenije (lijeva padina na gornjoj slici slikanoj sa sjevero-istoka) a samim tim i oštećenije suncem - neravnije.
Zapadna padina nije vidljiva u cjelosti. Vidi se njen start - desno od vrha. Ranije ove godine, Goran je napravio odličnu reportažu sa Mt Shaste sa lijepim slikama i zanimljivom pričom o istoriji Mt Shaste.
Ja ću se ovoga puta zadržati na brojevima koji govore o grandioznosti ove planine. Sto se tiče "topographic prominence", tj. izdignutosti iznad najvišeg sedla koje je povezuje sa višom planinom, sa 9,822ft (2.976m) Mt Shasta se nalazi na trećem mjestu (iza Mt Rainiera i Mt Whitneya) u "donjih" 48 američkih država. Lista se može naći na: http://www.peakbagger.com/list.aspx?lid=41203 .
Po izoliranosti (koja se definiše kao udaljenost od višeg vrha ili terena) Mt Shasta je sa 335 milja (539 km) na osmom mjestu u "donjih" 48 američkih država. Za toliko je udaljen drugi kalifornijski div, White Mountain Peak (14,246ft = 4.342m).
Lista se može naći na: http://www.peakbagger.com/list.aspx?lid=31203 .
Sve u svemu Mt Shasta pruža odlične uslove za skijanje tokom cijele godine. U godinama sa obilnim snijegom ovdje možete skijati spusteve rekordnih dužina i ... ... pravo se nauživati!