Pod Mokrim stijenama na Visočici

Da li zato što je sva pažnja okrenuta ka sportskom penjanju na jednoj i ekspedicijama u najviša svjetska gorja na drugoj strani, segment između, usponi u našim planinama, pogotovo oni prvenstveni, na neki način se počinju doimati egzotičnom, rijetkom i ugroženom vrstom avanture. D. Kadirić & E. Zuhrić - prvenstveni smijer u Mokrim stijenama na Visočici

Telefon je zazvonio negdje oko šest sati ujutro, Dalvin se javio i prvo što mu je uklizilo u uho bilo je: "Nada zadnja umire, hoćemo li?"
Tim aktom otpočeo je "Dan nezavisnosti", praznik koji sa sobom donese i po koji neradni dan. A za ovakvu sortu ljudi praznik je planina, planina je praznik. (Kako inače definisati praznike?!)
Dan nezavisnosti ili pučki "Independent day", donio je ovog puta, osim nerada, što se od njega i očekivalo, i šmek jednog rijetkog, zaboravljenog, rekli bismo egzotičnog tipa avanture - penjanje prvenstvenih smijerova. Šta je sad pa to?

Uslovi u Mokrim stijenama - kovitlanje pršića na grebenu načičkanom strehama

Smijer je, u alpinističkom žargonu, pravac kojim se neko popeo uz stijenu, definisan određenim stepenom težine (optora i naprezanja potrebnog da se pravac savlada fizički, mentalno, tehnički...). Skala kojom se definiše težina smijera nije jedinstvena, već postoje razlike zavisno od regiona (USA, EU, AU, Fra...), tipa penjanja (slobodno, tehničko), tipa problema (blokovi, "zidovi", vrhovi planina itd...).
Oko termina "prevenstveni smijer" postoje male nedorečenosti. Prije nego pomislite da bi "prvenstveni" mogao značiti prvi ispenjani smijer u životu jednog alpiniste, evo pojašnjenja - "prevenstveni" označava smijer u stijeni kojim niko ranije nije prošao osim neke konkretne osobe ili grupe. Dakle, stvar se definiše iz pozicije penjača. U ovom slučaju, a u navedenom smislu, smijer u Mokrim stijenama na Visočici kojim će nas provesti Dalvin Kadirić i Edin Zuhrić je njihov prvenstveni smijer

Ledopad na ulazu u smijer u "kiši" ledenih zrnaca i sniježne prašine iz gornjih zona

Kao doprinos konfuziji često se zna koristiti izraz "prevenstveni" da označi neki novi, netom ispenjani smijer, dovodeći ga u tom slučaju u relaciju sa planinom ili vrhom u kome je ispenjan (primjer: prvenstveni smijer u Mokrim stijenama na Visočici). Vrijeme učini začas da termin "prvenstveni", kao sinonim za "novi", pređe u "neponovljeni", te "ububi" u tom obliku dok smijer neko ponovo ne aktuelizira ponavljanjem.
Da se ne biste uhvatili u zamku omalovažavanja "ponavljanih" smijerova, napomenimo da razlika između "prvenstveni" i "ponavljani" u stvarnosti može značiti vrlo malo. Uslovi u stijenama variraju, tako da ponavljanje nosi sa sobom često istu dozu rizika i neizvjesnosti. U prilog alpinistima ide jedino onaj psihološki momenat da je neko to već mogao uraditi (inat pogon: pa zašto ne bih i ja) kao i izvjesni orjentacijski momenti koji, pri ponavljanju, čine "sliku" problema jasnijom.

Edin Zuhrić vodi prvu dužinu u smijeru "Nada zadnja umire"

Jedna, takođe interesantna stvar vezana za prvenstvene smijerove je pravo prvih penjača da ih imenuju. Tog prava nekada davno, kad se alpinizam tek probao, penjači nisu bili ni svjesni, imena smijerova su se rađala naknadno, spontano, najčešće prema prezimenima prvih penjača (D.S.H (Dilber, Salihbegović, Hilčišin) ili jednostavno prema poziciji (Centralni, Direktni, Kosi kamin).
A onda, preko noći, proradila je mašta, alpinisti su postali poeti, sasvim svjesni svog prava imenovanja "svojih" smijerova. Sve norme su pale u vodu, sva pravila izgubila snagu, osim jednog - naziv mora biti originalan.

Penjanje u ledu ima u sebi nešto magično, čisto, nezemaljsko...

Ova zima je, kaže Edin Zuhrić, bila izdašnija sa snijegom i vladale su niske temperature. Sve to stvaralo je uslove za formiranje leda u planinama, te se iskristalisala želja, ako ne i potreba za usponima u ledu. Taj tip penjanja je posebno izazovan, led ima u sebi nešto magično, čisto, nezemaljsko... No, prethodni praznici su promakli, a da i ne znamo kako, kaže Edin. Vremena nije bilo, tek za rad u klubu i maštanja o jednom, bar jednom danu, sunčanom, vedrom, hladnom, ledenom, zimskom...
I osvanuo je takav, Dan nezavisnosti! Postojao je preliminaran dogovor o nekom lakšem usponu, npr. u Mokrim stijenama na Visočici, kad ujedno i velika grupa planinara tradicionalno penje susjedni vrh Vito (1965m). Ali ni u najluđim snovima nismo slutili da bismo na tom usponu mogli naletjeti na "ledopad" od nekih četrdesetak metara. 

Dalvin se hvata u koštac sa ledom u Mokrim stijenama

Ali, idealne uslove u planini kao da je trebalo "zaraditi" neizvjesnošću i nestrpljenjem. Temperatura je noć uoči Dana nezavisnosti bila oko nule, tako da je Dalvin, koji je već bio u domu na Bijelim vodama, u gluho doba noći poslao Edinu SMS, poručivši da je bolje da odspava umjesto da rani i dolazi po njega, jer od uspona, po svoj prilici, nema ništa.
Ali zima je bila duga, a Edinu je, kako kaže, toliko već nedostajala planina da je neizostavno morao pobjeći gore, gajeći u sebi nadu ("nada zadnja umire"), da bi se nešto u zadnji čas moglo promijeniti, ili da nije onako kako jeste, ili...
Kod doma na Bijelim vodama, iliti Aqua Bianco, kako naš narod voli reći, pridružili su se Sale i Dado iz Sarajeva, koji su imali svog udjela u usponu. Naime, Dado je uslikao par dobrih slika, a Sale je Dalvinu rado posudio pojas i spravicu za osiguravanje jer je on, inače nepovjerljiv prema praznicima, svoje ostavio u domu

Početak je težak do onog trenutka kad se prestane misliti na pad, a fokusira na pokrete i podlogu

Očekivali smo uspon kroz snijeg, kaže Edin, tako da smo za svaki slučaj ponijeli kraće uže od 25 m, a ledne klinove smo ponijeli tek onako. Ali, kako smo prilazili stijeni, ugledali smo prekrasam prizor - "ledopad" sa tri skoka. Ne treba napominjati da je podloga bila idealna i da je led bio mekan taman koliko treba da bajla lijepo uđe u njega, a opet dovoljno tvrd da drži.
Krenulo je! Sa obzirom da je ovo Dalvinov prvi kontakt sa ovakvim penjanjem, dogovorili smo se da ja vodim led, kaže Edin. I tako je i bilo. Na žalost, uže koje smo ponijeli bilo je kratko, tako da smo morali pravit štandove na "malo nezgodnim mjestima". Početak je bio težak do onoga trenutka kada prestanete misliti na pad i na to koliko ste daleko od lednog klina ispod vas i na to da li će led držati... Eh, kada se riješite tih misli i fokusirate samo na pokrete, na led, počnete opažati ljepotu u kojoj ste. Nirvana! 

Kolona u strmim padinama Vita i ne sluti sa koliko je dramatike nabijena atmosfera u Mokrim stijenama. Na slici, štand spasa.

Nakon prve dužine, mislim oko 20-tak metara, od čega je nekih 15 m vertikale, a ostatak je malo blaži, napravio sam štand i Dalvin je krenuo, nastavlja Edin. Vidjelo se da se malo muči i da brzo gubi snagu u rukama, ali je ubrzo uvidio da i dereze mogu ponijeti dio težine i stigao je do štanda, malo umoran, ali zadovoljan. Za nekoga ko prvi put penje led, bio je daleko iznad prosjeka.
Eh, tada nastupaju dramatični trenuci. Upravo dok je Dalvin prolazio s moje desne strane, gdje je trebao sačekati da ja nastavim dalje, a on stane na moje mjesto gdje je led malo tvrđi, pukla je iznenada ploča na kojoj je stajao. U strahu smo se bacili jedan drugom u zagrljaj i nježno pogledali anker (dvije bajle i jedan ledni klin) koji je stameno držao naše težine. Naravno, požurili smo da što prije zbrišemo sa tog mjesta, kaže Edin.

Edinov izraz lica nakon pucanja leda

Druga dužina je bila malo lakša sa jednim detaljem na početku (drugi skok) te laganim srednjim dijelom (led nagiba 70-75 stepeni) i detaljem na izlazu (usko grlo leda pored kamena sa desne i lošeg snijega sa lijeve strane). I druga dužina je iznosila oko 20 m, nakon koje nas je dočekala strmina sa različitim nagibima od 45-70 stepeni lijepog snijega sa korom i izlazak na Mokre stijene. Koliko je dug taj dio uspona nisam siguran, možda 150-200 m, možda manje, to bi možda bolje mogli ocijeniti planinari koji su se uspinjali na Vito. Nakon prvih 50-tak metara uže više nije bilo nužno, pa smo se razvezali i svako je nastavio za sebe.

Naveza u sjenovitim Mokrim stijenama

Nakon uspona smo sebi dali oduška pa smo prošetali do Vita i spustili se u dolinu preko brida, kaže Edin. Napomenimo da je greben (ili brid) Vita jedan od markantnijih formi ovog prostora, ujedno i zanimljiv (i uzbudljiv) visokogorski zimski pravac. Greben s jedne strane dramatično pada u dolinu Rakitnice, a s druge se strane strmo obrušava u veliki amfiteatar koga čini sami greben Vita i Mokre stijene. Preko tog prostora, u izmaglici, leže masivi Treskavice i Bjelašnice po kojima se negdje u martu počinju ljeskati u suncu tanke ledene kore. Greben Vita je priča za sebe kojoj ćemo se vratiti nekom drugom prilikom.

Izlaz iz Mokrih stijena preko ruba strehe. Opservatorija (vrh Bjelašnice, 2067m) u daljini.

Ono što je to jutro visilo "o koncu", braneći se onim "nada zadnja umire", pred kraj dana pretvorilo se u ushićenje. Naime, pred domom Bijele vode Edina i Dalvina je sačekao Dado i sav sretan im saopštio da su mu naši stari alpinisti rekli  da je ovo bio prvenstveni uspon!
Šta sad? Valja mu dat ime. Ali, oko toga nije bilo ni trunke dileme: "Nada zadnja umire"!
Težina smjera?
Ne znam ocjeniti led, kaže Edin na kraju, znam da teže od ovoga trenutno ne bih volio penjati. Znam  i to da je smijer, pogotovo taj ledeni dio neizmjerno lijep i znam da bih sljedeći put u njega ponio uže od 50-60 m i više od 6 lednih klinova. Trebalo bi ponijeti i dva-tri snježna klina. Na kraju, ne zaboravite ni dobro društvo, ovako lijepi doživljaji moraju se dijeliti sa nekim. 

"Nada zadnja umire", D. Kadirić, E. Zuhrić, mart 2009, Mokre stijene, Visočica

Reportaža objavljena u saradnji sa
sportsko-penjačkim klubom No Comment
Sarajevo
Fotografije u prilogu: Dado, Saša, Edin, Dalvin