Turnim skijama u zonu 2000 m. Foto: S.T.

Vožnja planinskim prostorima koje volimo i u kojima uživamo, doživljava se kao san. Ovdje nije riječ o bilo kakvoj vožnji. Pogađate, radi se o turnom skijanju. "Turanje" nam čini planinu dostupnom i onda kad je najsurovija, ali i najljepša, pretvarajući čak i duge i naporne silaske čarobnim, jedinstvenim i nezaboravnim...

Šta je turno skijanje

Turno skijanje je na prvi pogled mješavina alpskog skijanja, skijaškog trčanja i planinarenja. U svim zemljama koje imaju razvijenu tradiciju planinarenja, skijanja i alpinizma, popularno je i turno skijanje. Za razliku od alpskig skijanja, ovde nema žičara i uređenih staza. Upravo to i daje turnom skijanju posebnu čar jer se skija i hoda po dijelovima planine koji nisu lako dostupni.

Turno skijanje omogućava da se ide u planinu i prave zahtjevne ture i kada visina sniježnog pokrivača nije baš pogodna za klasično planinarenje. Nema propadanja, lako i brzo se savladavaju velike udaljenosti, niste vezani za staze i prtine. Ja lično volim turno skijanje upravo iz razloga što spaja skijanje i planinarenje u nešto novo i jedinstveno. Ta vrsta skijanja mi omogućava pristup terenima i dijelovima planine koji su daleko od "civilizacije" i gužve, a koji su najlješi onda kad su najnedostupniji - u surovim zimskim uvjetima.

Vožnja kroz ambijent kao sa razglednica. Foto: S.T.

Kako se turno skijanje (ili, popularno, "turanje") uvuklo na naše prostore

Na ovo pitanje nema adekvatnog odgovora, pošto je teško doći do podataka. Znamo da je uvjek bilo skijanja po našim planinama, ali teško je reći da li se to može nazvati "turnim skijanjem". Iznosili su planinari skije na planine i ranije, ali to je više bilo klasično skijanje iz prostog razloga što oprema nije bila odgovarajuća. U zadnje vrijeme se i kod nas pojavljuje sve više ljudi koji posjeduju potrebnu opremu i koji se bave ovom aktivnošću.

"Sa elanom za volanom!". Foto: S.T.

Koji su tereni kod nas popularni i pogodni za turno skijanje

Većina naših planina ima dobre uslove za bavljenje turnim skijanjem. Zbog visine i položaja uglavnom su veći dio zime pod snijegom, konfiguracija terena je dobra i kada se jednom dostigne visina onda se lako kretati po terenu (recimo sa Crnog polja, preko Lasnog dola - Jezerca - Tisovice pa do pod Lupoglav, bez nekih značajnih visinskih razlika može se na skijama odraditi možda najljepša domaća visokogorska tura).
No, većina je uglavnom privržena Bjelašnici. Kao prvo, Bjelašnica je dostupna, lako se dostigne potrebna nadmorska visina za nastavak ture, ima dosta domova, a i većina je dobro poznaje. Ja lično sam po Bjelašnici odradio izuzetno dobre ture, ali Prenj, Čvrsnica, Vranica, Vlašić... su također odlične planine za turno skijanje. Ma, odlične su u svakom smislu! :-)

Start "Bjelašničkog dana", Opservatorija 2067m i vrijeme za turu kakvo nikome ne bismo poželjeli. Foto: S.T.

Ko kod nas najviše upražnjava "turanje"

Kod nas nekog organizovanog bavljena turnim skijanjem i nema baš. Od klubova i društava poznato je da se Scorpio iz Zenice bavi organiziranjem tura i ozbiljnijim turnim skijanjem, a sve ostalo je na nivou pojedinaca i neformalnih grupa. Obično su to planinari koji i skijaju, a mrsko im je zimi rvati se sa dubokim snijegovima po planinama. Uglavnom, oni koji vole malo adrenalina, samoće, izolovanosti i planinu u svom zimskom ruhu, oni koji su spremni skijati i hodati po mećavi sa snijegom koji bode kao iglice, pa ako treba i bivakirati u planini, e to je otprilike ta struktura koja se bavi trunim skijanjem.

Odaju ih boje! Grupa na turi. Foto: S.T.

S kakvim se problemima sreću turni skijaši

Turno skijanje je više skopčano sa užitkom nego s problemima. Ako ćemo ipak govoriti o problemima onda su to uglavnom standardni problemi koji se uvijek sreću u planini. Nedostatak zimske marke je recimo jedan problem, drugi je malo domova, bivaka i skloništa (jedan od razloga zašto je Bjelašnica meni draga je upravo to što se ima gdje skloniti ako zagusti, a i ne mora se nosit kompletna i teška bivak oprema, što je kod skijanja bukvalno otežavajući faktor).
Poseban problem je to što je teško nabaviti opremu, koja je uz to i dosta skupa.

Uhuumilno škljocanje turnih vezova u idealno položenoj strani, u idealnom pršiću, po idealnom vremenu... Foto: S.T.

Od čega se sastoji turnoskijaška oprema

Turno skijanje iziskuje i posebnu opremu. To su turne skije, posebni vezovi, cipele za turno skijanje i, naravno, nezaobilazni cucki.

SKIJE
Za turno skijanje se mogu koristiti i obične alpske skije, ali prave turne skije imaju neke svoje posebnosti. Te skije su lakše i mekše od običnih skija. O izboru odgovarajuće skije bi se moglo pričati dugo, ali osnovni princip bi trebao biti lagana i čvrsta skija, nešto kraće dužine zbog lakšeg manevrisanja i nošenja na ruksaku. Svi veći proizvođači skija imaju i svoje turne skije u programu pa je najbolje pogledati na njihovim web stranicama (Elan, Hagan, Atomic, Fischer, Blizzard, Skitrab, Salomon, K2).

VEZOVI
Vez je specifičan po tome što, fiksiran, radi kao običan vez za alpsko skijanje, ali za razliku od ovog, raskopčavanjem pete, turni vez omogućava normalno i udobno hodanje na skijama uz pregibanje noge, kako po ravnim terenima, tako i po strminama. Turni vez omogućava bezbjedno skijanje i spuštanje jer, u slučaju pada (bar standarni vezovi renomiranih proizvođača), izbaci nogu po dvije osi i dovoljno je čvrst da izdrži sva naprezanja. Dio koji služi za fiskiranje pete imao bično 2 ili 3 nivoa podešavanja visine, što je bitno kod penjanja jer smanjuje napor u nozi izazvan nagibom terena. Uz vezove ide i sigurnosna vezica i posebne dereze koje se montiraju na vezove kad se hoda po ledu. Poznatiji proizvođači vezova su Dynafit, Silvereta, Fritschi, Naxo...

CIPELE
Kao i kod skija i vezova, i "pancerice" za turno skijanje moraju biti ugodne za dugotrano hodanje sa i bez skija, kao i za vožnju. Ovakve pancerice imaju zglob koji se može fiksirati u dva položaja - hodanje ili skijanje. Za razliku od običnih pancerica, turne pancerice imaju vibram đon, mekše su i obično imaju tri kopče jer je sara nešto kraća zbog ugodnijeg hodanja. (Na uređenim stazama, zbog mekoće cipele, ima se utisak da noga malo "bježi" u njima ). Ovakve cipele bi trebale imati i mogućnost postavljanja automatskih ili poluautomatskuh dereza.

CUCKI (KOŽE)
Cucki (psi, kože) su jedan mali, lagani dio opreme bez kojeg sve ovo prethodno pada u vodu. Dakle, bez cucaka nema pravog turnog skijanja, pošto nam oni omogućavaju da se penjemo uz brdo. Napravljeni su od kratke (uglavnom sintetičke) dlake koja ima svojstvo da u jednom smjeru klizi, a u drugom ne (dlaka se zabija u snijeg i stvara trenje). Cucki s jedne strane imaju dlaku, a s druge permanentno ljepilo kojim se zalijepe za kliznu površinu skije. Treba ih čuvati od prašine i prljavštine i stavljati i skidati na "čistom zraku".

Kod nas je nemoguće nabaviti novu turnoskijašku opremu (pomenimo jedan "incident" u Intersportu kad su imali turne skije Ficher i jedn par cipela). Oprema je izuzetno skupa, recimo da jedan nov komplet skije-vezovi-cipete-cucki košta oko 1100 Eura, tako da se snalazimo sa polovnom opremom koja se može naći kod nas. Ipak, investicija u ovakvu opremu ne može biti promašaj (bar za one koji ne ganjaju nijanse) jer se može, osim u planinama, koristiti i na uredjenim skijalištima bez neke drastične razlike.

Komad pustoši. Ništa do vjetra, bjeline i plavetnila. Zar nešto više od ovoga i trebamo? Foto: S.T.

Kakvim su opasnostima izlozeni turni skijaši

Opasnosti kod turnog skijanja, pored klasičnih skijaških padova koje mogu voditi povredama, su iste kao i kod zimskog planinarenja. Po meni je najopasnije kada precjeniš vlastite mogućnosti i onda se dovedeš u sitauaciju da se "vadiš". Prije svake ture je dobro pratiti vremensku prognozu, raspitati se kod drugih da li je neko u skorije vrijeme išao pravcem kojim ste planirali, kakva je situacija sa snijegom i mogućim problemima sa lavinama.
Provjeriti opremu, dobro se raspitati o turi ako se na istu ide prvi put i ne poznaje se dobro teren. Iz ličnog iskustva više ne idem na ture bez GPS - zadnja tri Bjelašnička dana i još nekoliko tura bi bile nemoguće bez ove sprave. I da ne zaboravim, dobra kondicija i dobro poznavanje skijaških vještina su vrlo važni. Kod turnog skijanja česte su promjene kvalitete podloge (led, mokri cjelac, pršić, valoviti zaleđeni snjeg) tako da se mora dobro vladati skijama i biti spreman na iznenadjenja.

Čemu inače služe štapovi osim za oslanjanje. Isto tako i drugovi na turi. Na koga se inače osloniti? Foto: S.T.

Koje su naše veće turnoskijaške manifestacije

Manifestacija i nekih organiziranih pohoda ima malo, u stvari ja znam jedino za "Bjelašnički dan": Zadnjih 4-5 godina smo krenuli sa turnim skijanjem za Bjelašnički dan i imamo relativno dobar odziv kod skijaša, ali nas prati loše vrijeme zadnjh godina, tako da ljudi koji prvi puta dođu ne osjete to kako bi trebalo da bude (zamislite cijelodnevnu vožnju skijama kroz maglu, kao kroz bijeli mrak). Volio bih da me nako isparavi ako sam u krivu što se tiče organizovanih turnoskijapkih pohoda, svakako, voljeli bismo da ih ima više.

Bivakovanje zimi na skijaškoj turi, nekad iz potrebe, nekad jednostavno iz "ćeifa"... Foto: S.T.

U čemu je razlika između turnog i ekstremnog skijanja

Na ovo pitanje nije jednostavno dati odgovor. Mislim da je ekstremno skijanje bitno drugačije od turnog skijanja iz više razloga. Kao prvo, ekstremni skijaši su više okrenuti skijanju tj. spuštanju niz extremno teške padine, kuloare i slično, a manje samom boravku u planinama zimi. (Mada se mogu naći i oni koji spajaju ove dvije discipline, npr. Durmo i Miljak, Božić, Retelj i još neki, uradili su ekstremne spustove kroz S stijenu Pločnog na Čvrsnici, a bilo je, od stane drugih, atraktivnih spustova u vrhovima Prenja, Treskavice itd...)
I oprema se razlikuje, zbog sigurnosti bira se čvršća (ponekad klasična), a ne udobnija oprema koja se ne bi mogla koristiti za turno. Sam boravak u planini za ekstremce nije u fokusu koliko kod turnih skijaša, ekstremci koriste priliku da se do cilja prebace helikopterom ili žičarom i u najvećim dijelom su fokusirani na ono što namjeravaju voziti.
Osim toga teško je na turnoskijaškoj turi uraditi neke vratolomije sa ruksakom od 15-20 kg na leđima.
____________________________

Kod nas se u vezu sa "alpinističkim skijanjem", što je vjerovatno sinonim za "ekstremno skijanje" dovodi Josip Sigmund Pepo u godinama prije Drugog svjetskog rata.
Možda je interesantan prilog Matiasa Gomeza (publicirao knjigu - vodič po bosansk-hercegovačkim dvotisućnjacima "Forgotten Beauty") o jednom spustu sa vrha Mali Osobac (cca 2000m) na Prenju.

Kuda dalje! Toliko je mogućnosti, kao da je cijeli svijet pod nogama... Foto: S.T.

Tura koja bi se mogla preporučiti

Evo jedne ture koja bi mogla biti interesantna. Tura je zahtjevna, traži iskustvo zimskog boravka u visokim planinama (zona 2000m). U slučaju magle i oluje je ekstremno problematična. No, lako se dostiže potrebna visina (mogu se koristiti žice koje će nas podići do cca. 1800m), ambijent je surov, visokogorski, kome, upravo zato, ne nedostaje ljepote. Dakle: Babin do (cca 1600m) - Opservatorija (2067m) - Krvavac (2062m) - pa ako vrijeme i snaga dozvole - Hranisava (1965m). Spavanje na Stanarima (kuća, 1585m), a onda grebenom Vlahinje (2057m) nazad na Opservaroriju. (Alternativa Vlahinji je povratak preko Karamustafinih čaira - Javornika - Mrazišta).

Eto, toliko (za početak, nadam se smo ovim tek načeli temu). Znači ako vam je dosta gužve na stazama i žicama, šminkera, utabanih staza, ako želite da probate nešto novo, da doživite planinu sa "druge strane" i u izdanju koje teško možete vidjeti samo planinareći, da skijate rubovima streha, ponora, da doprete u kutove planine koji su zimi gotovo nedostupni, e onda ste zreli za turno skijanje.