Popeti se na Kilimandžaro san je mnogih planinara, alpinista. I ja sam dugo maštao i potajno se pripremao za tako ozbiljan uspon. Prve predstave o usponu na Kilimandžaro dobio sam od prijatelja planinara Ljiljane, Dragana, Vesne, Kneza..., a zatim je slijedila pretraga po internetu, izvještaji, blogovi, putopisi, razni zapisi, video snimci i slika se polako počela slagati.
Prošlog ljeta odluka je pala, odredili smo okvirni termin ekspedicije, a pripreme su intenzivirane. Nije dovoljno svaki vikend provoditi u priprodi, trebalo je i preko evte hodati. Lateralni kanal Srnava – Svilaj bio je idealan, u ove rane zimske dane vrlo često osunčan, podloga pogodna, dovoljne dužine i daleko od začuđenih pogleda. Pored psihofizičkih priprema trebalo je i organizirati splet aktivnosti. Aviokarte kupili smo još u novembru i tako znatno smanjili troškove ekspedicije. Na dan polaska vremenske prilike nam nisu bile baš naklonjene. U Zagrebu je tog jutra palo 70 cm novog snijega i slijetanje je aviona bilo otežano pa na trenutke i prekinuto. Ali u svakom zlu neko dobro, zbog četiri sata zakašnjenja u poletanju propustili smo u Istanbulu let za Kilimandžaro, međunarodni aerodrom kod Arushe u Tanzaniji, pa nas je ljubazni avioprevoznik ugodno smjestio u odličan hotel. Dan čekanja iskoristili smo u razgledanju impozantnog Istanbula, dugogodišnje predstolnice mnogih carstava. I stvarno se ima šta vidjeti.
Odlučujemo se za aklimatizacijski uspon na Mt. Meru, vulkansku planinu iznad Arushe visoku 4.566 metara, a zatim odmor i razgledavanje tanzanijiskih nacionalnih parkova. Nismo pogriješili, Meru se pokazala kao dostojna partnerica Kilimandžara. Penjali smo je tri umjesto četiri dana i zadnji dan bio je prilično naporan, hiljadu metara uspona i tri hiljade silaza. Zagi je fasovao žulj, Mišo upalu mišića, a bol se selila iz moga koljena u koljeno. Vožnja u turističkom džipu pri posjeti nacionalnim parkovima Manjara, Serengeti i Ngorongoro dobro je došla svoj trojici. Ogroman je to prostor, napučen raznim životinjama i poseban je doživljaj posjetiti ga.
Za uspon na Uhuru Peak visok 5.895 metara nadmorske visine odabrali smo Machame rutu, najljepšu, ali i najtežu stazu koja za razliku od Marangu (Coca Cola) rute nema čvrste objekte za spavanje, već smo koristili šator. U šest dana boravka u planini propješačili smo oko 70 km i posjetili sedam kampova, a u pet smo konačili. Iako smo se najviše bojali visinske bolesti, nismo imali značajnih tegoba, malo gubitak apetita, nedostatak kisika na usponu i to je sve. U Barafu kampu prekrio nas je snijeg, a na vrhu ga je bilo i oko dvadeset pet centimetara. Uspon je bio dugotrajan i prilično naporan, ali osjećaj na vrhu je nezaboravan. U trenu zaboravljam sve neugodnosti iz proteklih dana, preuzima me uzvišeni osjećaj, osjećaj ushićenosti i olakšanja. Davni san je ostvaren.
Kilimandžaro (2013)
