Tjesnac Oštro. Foto: Z. Gafić

Odlomci iz knjige Kanjon Rakitnice, M. Gafić, Š. Džeko, juni 2008. Objavljeno uz saglasnost autora na Zone 2000-
Muhamed Gafić Gafa i Šemsudin Džeko objavili su nedavno knjigu posvećenu kanjonu Rakitnice i njenim izuzetnim prirodnim vrijednostima. Ovdje izdvajamo malo poznate činjenice vezane za početke istraživanja kanjona i prve prolaske, kao i osvrte na najinteresantnije tačke - tjesnace Džehenem (Pakao) i Oštro

Otkrivanje kanjona
Planinarski savez Bosne i Hercegovine juna 1956. godine poslao je izvidnicu sa zadatkom da se ispita mogućnost prolaska cijelog kanjona, te da se na osnovu njihovih iskustava organizuje ekspedicija. Izvidnicu su činili doktor Stevo Jokanović i pet alpinista - Advija-Lala Mulalić, Muhamed Buturović, Mijo Novaković, Božo Perković, (fotograf) i Vlado Travner. Bila je to tada veoma kvalitetna ekipa alpinista, koji su iza sebe imali značajne alpinističke smijeri u našim planinama. Iz dnevnika tadašnje studentice medicine, a danas dr Advije-Lale Mulalić-Stajić izdvajamo: "Krenuli smo iz Hrasnice 24. juna 1956. godine. Od opreme smo nosili alpinističko uže od manile, čekiće, klinove, karabinere, četiri šatorska krila, karabitušu...* Pješačili smo preko Hrasničkog stana, Igmana, Velikog polja, Babinog dola, Štirnog dola, Dugog polja do sela Umoljani. U selu smo spavali u kući mještana. >

* lampa na acetilen

Jedini prolaz je pravo niz vir. U tjesnacu Oštro. Foto: Z. Gafić

25. juna, iz sela, pored sedam mlinova na potoku Šklope, spuštamo se u kanjon. Hodamo po bespuću, prelazimo zaglavljene stijene, spuštamo se niz kaskade, gazimo hladnu Rakitnicu, potoke koji se ulijevaju u rijeku i kasno poslije podne nalazimo malu zaravan na kojoj razapinjemo naš šator od šatorskih krila.
26. juna nastavljamo spuštanje niz kanjon, a poslije podne stižemo ispod Donjeg Lukomira i zbog nedostatka opreme izlazimo iz kanjona. Spavamo iznad Gornjeg Lukomira.
27. juna ispod Lovnice, Krvavca, preko Krošnji, Stanara, niz Ramin Greb silazimo do Pazarića i vozom se vraćamo u Sarajevo."

Vodenica na potoku Peruće i padine Visočice. Foto: M. Gafić

Slijedeće godine u kanjon Rakitnice kreće velika naučno-istraživačka ekspedicija. Na osnovu iskustava prethodnice, uz podršku vojske, države, medija, skoro stotinu ljudi raznih specijalnosti kreće u istraživanje i osvajanje kanjona. Opremljeni su potrebnom alpinističkom opremom, gumenim čamcima, dušecima i iskustvom prethodnice. Kreću se u tri grupe. Jedna ide ivicom Bjelašnice, druga ivicom Visočice, a treća grupa tokom rijeke, kanjonom Rakitnice. Zborno mjesto im je bilo Boračko jezero.

Mirak - viseće livade i obronci Bjelašnice ispod Čuhovića, u pozadini. Foto: M. Gafić

Iz prethodnice idu Muhamed Buturović i Vlado Tavner. Profesor Ibrahim Bušatlija, tada mladi asistent Univerziteta u Sarajevu i odličan plivač - IV mjesto na studentskim igrama Jugoslavije u kraulu na 400 m, bio je član udarne ekipe, koja je isla kanjonom. "Na čelu ekipe je stalno bio Muhamed Buturović. Znao je put prve trećine kanjona, ali je i nakon toga išao naprijed i ostale forsirao. Pojedina teška mjesta smo trebali imenovati, za kartografe, pa smo teški dio u sredini kanjona, gdje se stijene visoke gotovo 300 metara sastavljaju na širinu kanjona od dva metra, nazvali po njemu - Buturov prolaz.

Bezimeni buk. Foto: M. Gafić

Ispod Lukomira smo se divili dovitljivosti i hrabrosti stanovnika tog sela, koji su podigli mlinove na mlazevima i pojedinim strujama toka Rakitnice, oslanjajući ih na relativno labilne blokove.
Padine pod travom su bile toliko eksponirane da su ih kosili tako što su se vezali za drveće, pa odmotavajući uže od drveća osvajali jedan po jedan otkos.
Prema priči mještana, Rakitnica se na tom mjestu zimi zaledi.
Mjestimično se dobijao utisak kao da je poprečni otvoreni profil kanjona nastao padanjem pećinskih tavanica, odnosno da je Rakitnica na mjestima, u ranijim fazama razvoja kanjona - bila ponornica.

Alpinistički izazovi u Kašića luci. Foto: M. Gafić

Ibrahim Bušatlija će u donjem dijelu kanjona, Džehenemu, predvoditi ekspediciju, te kao prvi proći taj teški dio. Dok je Muhamed Buturović tražio put kopnom na lijevoj obali, njega su svezali užetom i polako spuštali niz brzake. Kad je isteklo uže, on se odvezao, prekinuo komunikaciju sa ekspedicijom, jer to više nije bilo moguće, i spustio se niz bijelu vodu. Majstor kraula i plivanja u divljim vodama je uspješno proplivao Džehenem. Na izlazu dugo je čekao da ostali članovi ekspedicije dođu okolnim putem, pitajući se da li je preživio.

Posljednja plaža prije Džehenema. Foto: M. Gafić

Odlomak o Džehenemu
Brzaci se probijaju između stjenovitih i glatkih obala i dolaze do uskog tjesnaca. Stometarski kameni zid rijeku zbija na nekoliko metara, pojačava huk vode, pa rijeka iz brzaka preskače šiljato stijenje i potom, bijelom pjenom, ponire u tamnozeleni vir, nakon kojeg okno bijele, pjenušave, a zatim tirkizno zelene boje, guta svu vodu Rakitnice, odvodeći je ispod stijena u dio kanjona kojeg su ljudi nazvali strašnim imenom - Džehenem.
Na nekim mjestima gdje je stijena bila čvrsta, vertikalne litice se dižu i do 500 metara. Odronjene stijene, monoliti od desetak metara, su zatvorile rijeku, ali ih je ona dubila. I tako hiljadama godina, do pojave čovjeka i njegovih misli o nečem opasnom, graničnom, strašnom - pojmu Džehenema ili Pakla.

U Džehenemu. Foto: M. Gafić

U kanjonu širokom pet-šest metara, velika stijena je zatvorila rijeku. Preko nje se vidi kanjon, ali ne i kuda teče rijeka. Istina, mirnija voda se nazire daleko i duboko ispod stijene. Ribari su govorili da se Džehenem ne može proći vodom.  
Sa tog mjesta lijevo ide staza i visoko nad rijekom, strmim ivicama kanjona obilazi ovo mjesto. Tim, obilaznim putem se može proći, ali će biti uskraćen spektakularni doživljaj savladavanja najtežeg, najsurovijeg najzanimljivijeg izazova rijeke i kanjona Rakitnice...
... Na nekim mjestima je širina kanjona dva metra. Stijene se gotovo dodiruju. Neobičnog su oblika, upravo onakvog kakvog je mogla samo voda obraditi.
Voda je kristalno čista i bistra, na mjestima tamnozelena, dubine četiri - pet metara. Iznad je tanka pruga neba, koja daje kanjonu tek potrebno svjetlo. Huk vode se pojačava na mjestima gdje počinju slapovi, a smanjuje u mirnom toku rijeke, koji liče na izdužena jezerca.

Ponor u jednom od tjesnaca. Foto: Z. Gafić

Odlomak o Oštrom
Ime potiče od istoimenog vrha, visokog 884 m kojeg je rijeka konjonom zaobišla u, gotovo, punom krugu. Na tom mjestu, na dužini od tri kilometra, rijeka, tražeći prolaz, teče na jug, protom okreće na istok, vraća se prema jugu, pa na zapad, mjestimično gotovo da se vraća prema sjeveru.
Taj dio kanjona nazivaju Donji Džehenem. Stijene okomito padaju u rijeku i onemogućavaju prolazak suhim putem. Rijeka se sužava na nekoliko metara i dugački virovi duboki više od jednog, a često i dva metra predstavljaju prepreku koja se može savladati plivanjem ili čamcem. Na nekoliko mjesta slapovi pjenušave, bijele vode predstavljaju ozbiljan problem daljnjeg kretanja. Teško ili nikako se ne mogu obići, zbog eksponiranosti stijena, a spustiti se direktno niz slapove može predstavljati problem.

Rakitnica u donjem toku. Foto: M. Gafić

Ovaj dio kanjona, posmatrano sa obje susjedne planine, potpuno sakriva rijeku, a na pojedinim mjestima prevjesne stijene gotovo potpuno zaklanjaju nebo. Rijeka je, vrtložnim djelovanjem, izbrusila stijene korita i obala do takvih oblika da ljudskom oku predstavlja remek djela prirode na tako malom i skrivenom prostoru. Na nekoliko mjesta vertikalne stijene obale se gotovo dodiruju. Za prolaz ostaje nepuna dva metra.
Kratki slapovi i virovi dugački stotinjak metara, sa rijekom dubine nekoliko metara omogućavaju prolaz jedino vodenim putem - ploveći čamcem ili plivajući.

Kanjon Rakitnice
Odlomci iz knjige Kanjon Rakitnice, M. Gafić, Š. Džeko,