Bjelašnica se prostire jugozapadno od Sarajeva, a njen visoki  greben nadvisuje šumovite padine Igmana i vidi se iz nizine Sarajevskog polja. To je prizor koji svakodnevno gledam sa svoga XVIII sprata. Taj greben prestavlja Bjelašnicu u užem smislu.

Bjelašnica se inače proteže daleko prema zapadu i jugozapadu, sve do prenjskog masiva od kojega je dijeli rijeka Neretva. Njezine granice su: sa sjevera Sarajevsko polje sa rijekom Zujevinom, sa istoka rijeka Željeznica i istočni dio Sarajevskog polja, sa jugoistoka Hojta, sa juga duboki kanjon Rakitnice, a sa jugozapada dolina rijeke Neretve. Sa juga i  jugozapada  ovaj planinski sklop oštro je ograničen kanjonom  Rakitnice i Neretve, dok je sa sjeverozapada vezan sedlom Ivan planine sa Bitovnjom, a sa jugoistoka se preko Hojte veže sa Treskavicom. Na krajnjem jugozapadu, planina završava strmim stjenovitim odsjecima obraslim planinskim borovima i tu po svom izgledu podsjeća na litice Prenja, Čvrsnice ili Zelengore nad Sutjeskom. Ovaj dio je poznat i pod imenom Zvekuša (Spiljska planina).

Po svom položaju, Bjelašnica čini vodomeđu između Jadranskog i Crnomorskog sliva. Zanimljivo je pomisliti da svaka grudva koje se zakotrlja niz sjeverne padine završi u Crnom moru, a ona niz južne padine postane dio jadranskog mora. Jugozapadni dijelovi Bjelašnice znatno su niži od sjeveroistočnih. U zapadnom dijelu je visoravan Radobolja (Džepska planina), od koje se prema sjeveru i sjeveroistoku teren postepeno uzdiže. Tu se nalaze moćna i krševita brda odijeljena čas uskim, čas prostranim dolinama (poljima). Sjeverne granice ovog platoa počesto završavaju strmim stjenovitim odsjecima (Crvene stijene, Orlovac, Strugovi, Djevojačke stijene...) ispod kojih se niže šumovito predgorje Bjelašnice. Na ovom visokom platou su mnogobrojna naselja koja su doskora bila naseljena tokom cijele godine, a danas ili potpuno napuštena ili naseljena samo tokom ljetnih mjeseci. To su Džepi, Vrdolje, Blace, Ćuhovići, Dubočani...

Taj teren se prema istoku neprestano uzidiže i nizom sve viših i masivnijih brda završava na krajnjem sjeveroistoku lancem Bjelašnice i Vlahinje, najvišom skupinom cijele planine. Najviši vrh 2067 mnmv je krajnja istočna tačka ovog grebena poslije koje greben prestaje. Dalje prema istoku visina opada i preko oblih brda Javorka, Šiljka i Lisičije glave, planina prestaje u Prečkom polju koje je sa istoka ograničeno kanjonima Željeznice i njene lijeve pritoke Bijele. Sjeverne padine vršnog grebena su strmije i u podnožju obrasle šumom, a južne su blaže i potpuno gole. Sa južne strane ovog grebena smješteno je nekoliko sela, koja su svojevremeno bila dom stočarima. To su Lukavac, Brda, Kramari, Šabići, Umoljani i najpoznatije od svih BH planinskih sela: Lukomir nad kanjonom Rakitnice, stiješnjen između Lovnice i Oblja. Sela su međusobno bila povezana lošim zemljanim i makadamskim putevima, te mnogobrojnim pastirskim stazama. Privremena katunska naselja su bila rasuta diljem planine, danas su vidljivi samo ostaci (Krošnje), a u upotrebi samo rijetki, poput Opančaka.

Nekad je za planinarenje po Bjelašnici iz Sarajeva bilo potrebno prvo popeti Igman, pa tek zatim razmotriti dalje napredovanje. U tu svrhu su na Igmanu početkom prošlog stoljeća napravljeni planinarski domovi na Hrasničkom stanu, iznad Malog polja i na Javorniku, svi kao veza za daljne napredovanje po visokom grebenu Bjelašnice. Ovi domovi postoje i danas, ali imaju poptpuno drugačiju ulogu. Nešto lakši pristup je bio moguć od željezničke stanice u Pazariću, preko Ljubovčića, Šavnika i Podgradine na katun Mrtvanje, pa onda dalje širom planine. Mnoštvo pastirskih staza sa Mrtvanja prema Karamustafinim Čairima, Krošnjama, Opančaku, Hranisavi, Umoljanima, Lokavskom jezeru, olakšalo je pristup i planinarima. Napravljena su još tri planinarska doma: Podgradina, Stanari iznad Mrtvanja i Sitnik kod nestalnog sitničkog jezera, na putu prema Umoljanima.

Od planinarskih objekata, treba još spomenuti planinarski dom na Bijelim vodama- sedlu koje povezuje Hojtu sa Bjelašnicom, te novosagrađeni bivak na stazi od Krošnji prema Gredi u području Visina.

Široki asfaltni put koji je napravljen za potrebe održavanja XIV Zimskih olimpijskih igara učinio je Bjelašnicu lahko dostupnom. Preko Krupca ili preko Hadžića, od Sarajeva do Babinog dola treba nekih 30-40 minuta vožnje. Babin do je mala dolina na 1270m nmv, danas okružena hotelima i pansionima i u njemu završavaju sve bjelašničke skijaške staze. Od Babinog dola je šuma prosječena do samog vrha jer je padina korištena za trasu olimpijskog spusta. Na samom vrhu Bjelašnice je, još za vrijeme Austrougarske vladavine, napravljena meteorološka opservatorija. Unutar opservatorije je u prizemlju prostorija za planinare gdje se mogu upisti u knjigu, malo odmoriti ili skloniti od nevremena. Na vrhu je nekad bila i antena za RTV signal i radiorelejno čvorište, pa je sa južne strane, od Štinog dola,  probijen put do samog vrha. Za potrebe olimpijskog spusta, uz sami opservatorij je napravljen objekat unutar kojeg je bila polazna rampa staze za spust. Sve ove činjenice su ovaj vrh učinile lahko dostupnim sa svih strana, a vrh je danas poznat i pod nezvaničnim imenom  Opservatorij.

Osnovni smjer pružanja najvišeg bjelašničkog  grebena prati osnovni smjer Dinarida: sjeverozapad-jugoistok. Najviši vrh Bjelašnice (Opservatorij) 2067m je na njegovom istočnom kraju. Od vrha se, čineći slovo V, pružaju dva visoka grebena prema zapadu- sjeverozapadu, međusobno odjeljena dubokim vrtačama (rupama) i dolinama. Najviši dio Bjelašnice, njen sjeveroistočni greben, u potpunosti vidljiv iz Sarajeva i to je Bjelašnica u užem smislu. Ovaj greben je najviša skupina cijele planine sa nekoliko kota viših od 2000 metara. Osim najvišeg vrha sa meteorološkom opservatorijom, postoje još dva istaknuta vrha iznad 2000 metra: Velika 2005 m i Mala Vlahinje 2056 m. Nelogičnost po topografskoj karti (1:25000, izdavač Vojnogeografski institut, 1976. g dopuna 1984. ), a moguće i greška u štampanju je da je vrh sa većom nadmorskom visinom označen kao Mala, a onaj sa manjom nadmorskom visinom Velika Vlahinja?  Zato ću ih u ovom tekstu zvati viša (2056) i niža (2005) Vlahinja. U sredini ovog grebena se uzdiže kupasto brdo na kojem su postavljene željezne ljestve koje valjda vode u nebo. To je vrh viša Vlahinja 2056m koji čini prelomnicu grebena. Odavde prema istoku i opservatoriji teren se lagano uzdiže i potpuno je otvoren, dok se prema zapadu spušta i obrastao je klekovinom. Vrh niža Vlahinja je potpuno obrastao gustom klekom. Ispod vrha, kroz kleku je prosječena i markirana staza koja vodi od Velikog polja pored planinarskog doma Javornik do Opservatorije. Greben ja nakon ovog vrha izlomljen i serijom dolina (polja) i visokih brda se nastavlja zapadno od Lokvanjskog jezera, Mači polja i Karamustafinih čaira. Od ovih visokih brda ističu se Mala  i Velika Međeđa glava, te Šljemesko brdo i Hranisava. Za planinare je u ovom rejonu najpopularnija Hranisava 1964m. Ona sa sjevera zatvara dolinu Mrtvanjskih stanara i dominra horizontom sjeverno od planinarskog doma Stanari. Svojevremeno je ispod samog vrha bio planinarski dom od kojeg su danas ostale samo zidine. Na Hranisavu se može doći i sa zapadne strane, preko Opančaka i Kalajli jezera, ili pak sa sjeverne strane-via feratom uz Strugove iznad Djevojačkih stijena.

Galerija slika

Drugi krak ovog visokog grebena je južniji, a prema zapadu se nižu vrhovi Žuti cvijet 2026m, Strugovi, Žuljsko i Vjetreno brdo, a završava iznad Grede vrhom Krvavac. Krvavac sa svoja 2062m je drugi po visini na cijeloj Bjelašnici. Grebeni su  i ovdje obla travnata brda, ponegdje obrasla klekovinom, bez planinskih potočića, bez izraženih stijena sa izuzetkom Kotlova. Ovi visoki grebeni su lahki za hodanje i orijentaciju, ipak ih treba izbjegavati kad je nevrijeme (vjetar, magla, snijeg...)

-Kotlovi su polukružne stijene sa mnoštvom ledom oblikovanih kuloara pogodnih za zimske alpinističke uspone, a nalaze se sjeverozapadno od vrha i skijaške staze. Od 2023. postoji osigurani planinski put kroz Kotlove- via ferata. 

-Nekadašnji uobičajeni pristup na vrh Bjelašnice preko Igmana je bio sa Ravne vale, pa Josipovom stazom. Staza odmah ulazi u šumu sa džinovskim stablima bukve. Lijepo je markirana i može se pratiti bez ikakvih teškoća. Odmor je moguć na Suljagića klupi, ili pak dalje kod bivka pod Kotlovima. Kod bivka se staza razdvaja. Jedna ide lijevo (istok) izlazeći iznad kotlova na podstanicu ski lifta, a druga ide desno iznad zapadnog ruba kotlova. Ova staza je djelimično osigurana sajlom za koju ljeti ne vidim neke potrebe, a zimi je svakao zatrpana snijegom. Kroz rijetku klekovinu izlazimo na čistinu glavnog grebena Bjelašnice u blizini spomenika stradalim planinarima.

-Najlakši  pristup (ako izuzmemo vertikalni transport SKI centra) na vrh je sa jugoistočne strane, od kuće spasa iz Štinog dola na 1570m nmv. Do Štinog dola se može planinarskom stazom iz Babinog dola doći za nekih 45 minuta, ili pak automobilom, 3 km cestom koja iz Babinog dola ide sve do Lukomira. Na vrh se dakako može i direktno iz Babinog dola, sjevernim padinama, trasom skijaške staze. Pristup sa južne strane od planinarskog doma Bijele vode podrazumijeva u Štinom dolu spajanje na stazu istočnim grebenom. Kako god da se dođe do  Štinog dola, slijedi najlakši i najbrži pristup markiranom stazom do vrha. Markirana staza ide sa lijeve strane početne jaruge, a nekih stotinjak metara dalje, sa desne strane jaruge je trasa elektroenergetskog kabla koja se takođe koristi za uspon. Konstantni uspon po otvorenom terenu uz vrlo vjerovatnu pojavu vjetra, te pogled koji se svakim korakom širi od Treskavice i Jahorine u početku, traje manje 2 sata. Pogled se postepeno proširi na Ljubišnju, Zelengoru, Leliju, Velež, Prenj, zatim Maglić, Bioč, a na kraju se pojavi i Durmitor U zimskim uslovima se markacije na kamenju ne vide, ali je teren potpuno otvoren i nema orijentacijskih problema do vrha.

-Pošto su južne padine gole i nema orijentacijskih problema, kao polazna tačka se može uzeti i selo Lukavac, ili bilo koja pozicija na putu Babin do-Lukomir sa  južne strane grebena.

-Koliko god  brzi pristup od kuće spasa ima svojih prednosti, meni su draže dugačke, starinske ture kroz šumu prije izlaska na greben. Izdvajam dugački pristup sa Velikog polja na Igmanu, preko Javornika. Staza se preko Međeđe lokve i Međeđe glave izvlači na greben u rejonu Vlahinje. Između Vlahinja staza je prosječena kroz kleku prema drugoj Vlahinji, odakle je teren do vrha Opservatorij potpuno otvoren.

-Svojevremeno je PD Bjelašnica početkom marta organizovalo bjelašnički dan koji se završavao u domu na Stanarima gdje se dolazilo pješice iz Ljubovčića  ili turnim skijama preko Vlahinja. Olakšavajuća okolnost za skijaše je koristiti vertikalni transport (šestosjed + ski lft Kotlovi), pa zatim nastaviti grebenom. Ko voli bijelu i plavu boju, za prelazak 5km dugog  grebena do Vlahinje 2005m od Opservatorije je potrebno oko dva sata čistog uživanja.

-Vrh Krvavac se nalazi na zapadnom kraju grebena koji sa sjeverne strane zatvara dolinu Dugo polje. Dugim poljem prolazi put za selo Lukomir. Iza Krvavca se ovaj greben rasipa u mnoštvo kupastih brda i dolina sve do Radobolje. Vrh je kupastog oblika i potpuno je obrastao gustom klekovinom. Iz daljine izgledom podsjeća na sedlo, jer se sastoji od dva vrha razdvojena malenom dolinom. Uobičajeni pristup je ili sa Mrtvanjskih Stanara od planinarskog doma Stanari ili markranom stazom iz Dugog polja. Obje staze se spajaju u području iznad Grede, odakle počinje završni uspon prema vrhu. Dolaskom na Gredu može se izabrati i transgrebenska tura do vrha Opservatorij preko Vjetrenog i Žuljskog brda, Strugova i Žutog cvijeta.

-Što se tiče uspona na Krvavac iz Dugog polja on se može produžiti ako za polaznu tačku uzmemo selo Umoljani. Na ulasku u selo Umoljani je džamija sa karakterističnom munarom, kratkom zbog jakih vjetrova. Treba proći pored džamije i potražiti zgodno proširenje uz cestu i tu ostaviti auto.  Za Krvavac, iz sela nastaviti pješke lošim makadamom do starog katuna na Gradini. Idući prema Gradini, sa desne strane, u stijeni Pošiljka, može se uočiti „okamenjena Aždaha“, koja je po legendi vijugajući Studenim potokom došla iznad Umoljana i tu se okamenila,  zahvaljujući Bogu i dovama mještana. Po dolasku na katun Gradina nastaviti desno putem koji će nas kroz Crveni klanac spustiti u bjelašničko Dugo polje kojim prolazi put za Lukomir. Sa ceste se uputimo prema sjeveru, pored pastirskih koliba, usmjerivši se u jasno vidljiv usjek desno od Struga. U dnu usjeka koji će nas serpentinama izvesti na Gredu postoji korito sa izvorskom vodom zvano Grkarica. Sa Grede ići lijevo i potražiti obilježeni prolaz kroz gustu klekovinu, koji će nas preko velikih kamenih ploča polahko dovesti do samog vrha. Pogled sa Krvavca na okolne planine je nešto što vrijedi truda. Jedini orjentaciono kritični momenat je pronalazak prolaza kroz klekovinu koji je markiran samo gomilom naslaganog kamenja- kameni čovuljak. Ne vrijedi pokušavati drugim putem kroz klekovinu jer je prolaz nemoguć.

-Umoljani su polazna tačka za vrlo popularnu hiking turu: Umoljani-Gradina-Zelene njive-Obalj-Lukomir, pa povratak nad kanjonom Rakitnice, zatim dolinom Studenog potoka ponovo na Gradinu , ili pak preko mlinica nazad u Umoljane. Popularna utrka Vučko trail prolazi ovim predjelima, a nastavlja se i dalje spuštanjenjem u kanjon Rakitnice i prelaskom na Visočicu.

-Od ostalih tura treba spomenuti lijepu šetnju od Lukomira ispod Lovnice do sela Ćuhovići, pa dalje do Blatačkog jezera nad kanjonom Rakitnice. Još južnije je selo Dubočani i atraktivne Vranske stijene.

-Teren u jugozapadnom dijelu je visoravan sa mnoštvom puteva koji se od kasnog proljeća mogu koristiti za nezaboravne biciklističke ture. Zavisno od kondicije, izabrati dužinu na trasi: Sarajevo-Babin-do-Lukomir-Ćuhovići-Blace-Dubočani-Spiljani-Vrdolje-Džepi-M17, ili skratiti pa preko Megare u Lapov do i prko Mehine luke u Tarčin na M-17.

Bjelašnica je jako ćudljiva planina sa brzim i naglim promjenama meteoroloških prilika. Krenuvši npr. iz Babinog dola, situacija se s visinom zna drastično i nevjerovatno promijeniti, a jačina vjetra, magla, hladnoća i količina sniježnih padavina prema vrhu grebena počesto vas može dovesti u vrlo neprijatnu situaciju, te doslovno onemogućiti kretanje. Ovo se naročito odnosi na zimske mjeseca. I sam sam par puta iskusio ove nagle dramatične promjene, srećom i hvala Bogu bez posljedica.

Svoju ćudljivu i opasnu stranu, Bjelašnica je pokazala decembra 1962. kada je bila poprište možda i najveće tragedije u našim gorama. Naime, grupa od 11 dječaka i mladića iz Zemuna i Sarajeva je tog decembra pokušala da snimi film o Bjelašnici. Prenoćili su u domu na Sitniku i usprkos upozorenjima domara i starijih planinara, krenuli prema opservatoriji. Nepripremljeni i slabo obučeni uz nesavjesno i neautoritativno vodstvo, krenuli su prema vrhu. Uhvaćeni u koštac sa snježnom mećavom, promrzli, umorni, dezorijentisani, nesložni, grupa se raspala, što je rezultiralo gubitkom sedam mladih života. Da tragedija bude još veća, u organizovanoj potrazi u naredna dva dana, tijela su pronađena na razdaljini od samo 150 do 500 metara od meteorološke opservatorije! Pukom srećom, grupa od 4 planinara uključujući i „vodiča“ je nabasala na prtinu. Promašili su bliži Lukavac i zahvaljujući prtini stigli nadomak Milišića gdje su ih spasili mještani. Pritom nisu spomenuli svoje drugove ostale u planini.

27.02. 2011. grupa boirdera je skijala sa vrha mimo uređene staze. Prošli iznad Kotlova na zapad i onda skijali niz lagani rastresiti snijeg prema dnu. Ovo je pokrenulo lavinu koja je pokupila trojicu od njih. Nažalost, za jednog od njih nije bilo pomoći.

07.02.2016. sam  bio na Bjelašnici sa namjerom da napravimo par fotografija sa Žutog cvijeta. Krenuli smo iz Štinog dola. Grebenom snijega skoro da nema sve do visine 1800m. Priječeći sniježno polje prošli sa južne strane vrha opservatorij i lagano stigli na sedlo između opservatorije i Žutog cvijeta. Preko tvrdog zaleđenog snijega izašli na kotu 2026 pa na 2032 Žuti cvijet. Jutro je mirno, vjetra sa južne strane grebena skoro nikako. Zatim lagano u Opservatorij, dok napravimo kahvu, vjetar malo pojača. U povratku sa Opservatorije prema Štinom dolu sreli smo jako raštrkanu, nekompaktnu grupu planinara, čiji je izbor odjeće i obuće ukazivao na neiskustvo. Jedni su već bili na platou vršnog grebena prema opservatoriji, a druge smo sretali počevši se spuštati prema Štinom dolu. Jednog od njih sam poznavao pa smo razmijenili par riječi, a s drugima se pozdravio u mimohodu. Malo mi je bio čudan njihov izbor za povratak preko bivka pod Kotlovima.

Tek po dolasku kući, baš pišući ove riječi u svom planinarskom dnevniku, saznao da za nesreću koja se desila na planini. Po jakom vjetru, slabo opremljeni, neiskusni i već umorni, u grupi su krenuli iznad Kotlova, a cijena je bila gubitak još jednog mladog života.                                                                                                         *********************************************

Bez obzira što cijela mreža puteva omogućava planinarima da do najviših vrhova Bjelašnice dođu za tek nešto više od 2-3 sata, uvijek treba imati na umu da su uslovi na vršnom grebenu znatno, znatno drugačiji od onih koji nas dočekaju izlaskom iz automobila.

Ps

Trudio sam se da svaki pojam koji spomenem u tekstu ilustrujem odgovarajućom fotografijom, kako bi se upotpunio utisak o planini. Izbor fotografija iz godinama nataloženih arhiva je veliki izazov, pa se možda neke fotografije preklapaju, ali svaka ima svoj naslov tako da se zna koji dio teksta prati. Također sam nastojao fotografije poredati po redosljedu pojavljivanja u tekstu.