Koliba Međuprenj (1566m), izgrađena 1926. godine

Promjena naziva toponima u planinama je evidentna. Prilog Bećira Behrema (autora knjige "Čvrsnica - kamena tvrđava Hercegovine") obiluje koliko konkretnim primjerima, toliko i neraščlanjenim planinarskim i nacionalno-povijesnim segmentom. Prosudite sami.

Svugdje u svijetu, pa i kod našeg naroda, nazivi zemljopisnih imena su proizvod ljudi s određenog prirodnog i životnog prostora. Oni koji žive na određenom prostoru zemlje su, vjerovatno, i vlasnici tog istog prostora. A prema Običajnom pravu, ljudima, koji žive na nekom prirodnom prostoru i žive od tog prostora, pripada neotuđivo pravo da nadijevaju zemljopisna imena dijelovima svog prostora. Nedopustivo je da im netko natura zemljopisna imena prirodnog prostora i objekata čiji su oni vlasnici i koje su naslijedili iz prošlosti. Nasilnom činu promjene zemljopisnih imena prirodnih prostora nisu pristupali ni znanstvenici koji su u prošlosti istraživali prostore ovih planina, nego su nazive pomno bilježili i unosili u svoje naučne radove, separate i studije. Time su dali značajan doprinos očuvanju prirodne baštine našeg prostora kao djedovine i pitanju nacionalnog ponosa.
I bivši osvajači ovih prostora nisu previše mijenjali domaće toponime osvojenih zemalja. Zemljopisna imena, odnosno toponimi, nositelji su jezičnih i izvanjezičnih podataka o povjesti naroda koji su u prošlosti živjeli na prostoru planina Prenj i Čvrsnica. Toponimi pokazuju znatno veću jezičnu otpornost od apelativa te svojim okamenjenim likovima pouzdano svjedoče o etnojezičnoj simbiozi bosanskog čovjeka s raznim jezičnim zajednicama s kojima je tokom povjesti dolazio u dodir. Sva su imena, pa tako i toponimi, nositelji identiteta svojih imenodavaca. Imena odražavaju jezično-povjesni i kulturno-socijalni kontekst u kojem su nastala te se iz njih iščitavaju stariji jezični slojevi i zaboravljeni postupci i razlozi imenovanja. 

Ovčije Brdo (2021m) lijevo i Lupoglav (2102m) desno

Većina georafskih naziva ovih planina su iz predslavenskog (Ilirskog) perioda. Ovo je nadasve očito u današnjim imenima bosanskih rijeka gdje među usporedivim antičkim hidronimima (vodeni toponimi), gotovo svi nazivi rijeka pa čak i manjih rječica u Bosni i Hercegovini potiču iz antičkih hidronima. Takav kontinuitet antičkih toponima u Bosni i Hercegovini sve do danas stvarno znači da su se tu obilno održali i autohtoni potomci antičkih starinaca koji su u živom govoru uz neznatne izmjene sačuvali sve takve drevne nazive. Nasuprot iznesenim znanstvenim istraživanjima i zabiljškama, nove generacije planinara, u poslijenjim decenijama dvadesetog i prvoj deceniji ovog vijeka, i nesvjesno, upotrebljavajući nove zemljopisne nazive za neke od dijelova planina Prenja i Čvrsnice, utiču na zatiranje naše i svoje povjesti i tradicije.
U procesu istraživanja naučnici su uočili opasnost koja prijeti zatiranju povjesnih imena. Jasnu i nedvosmislenu poruku naučnici su dali kroz kinesku narodnu poslovicu: "Narod koji ne poštuje svoju prošlost nema ni pravo na budućnost." Navodim primjer lovačke kolibe Međuprenj. Pomenutu kolibu sagradila je Direkcija šuma Sarajevo 1926. godine, bez dodavanja ličnog imena. Jednostavno je nosila geografsko ime prostora u kojem je izgrađena - Međuprenj. To se može provjeriti u službenoj evidenciji pomenute Direkcije. Nije bilo uobičajeno da se kolibama daju lična imena ljudi, te tako nećete naći niti jednu lovačku kolibu na Prenju i Čvrsnici koja nosi lično ime, a to se može provjeriti u popisu lovačkih objekata pomenute Direkcije šuma od njenog osnutka do izdvajanja Lovnog gazdinstva iz porodice Šumarstva. Danas, pak, planinari za pomenutu kolibu češće upotrebljavaju naziv "Milanova koliba" nego njen autohtoni naziv koliba Međuprenj. Takvim postupanjem planinari snose krivicu u zatiranju naše tradicije i povjest

Barijera stijena brda Ploča (2039m)

Postavlja se pitanje ko je bio Milan, čije ime planinari naturaju ovoj kolibi? Radi pojašnjenja, Milan Knežević rođen je 1879. godine u Bihaću, a umro je 1944.godine u Zavidovićima. Po završetku šumarskog odsjeka Tehničke škole 1898. godine dobio je prvo zaposlenje u Glamoču. Nakon položenog državnog ispita provodi desetljeće u šumarijama Busovače, Bosanskog Petrovca, Drvara, Ključa, Pala, Tešnja, Teslića itd. Godine 1923. vlasti ga otpuštaju iz državne službe. Nakon toga radi u upravi Destilacije u Tesliću. Od 1925. do 1935. godine obavljao je posao referenta lovstva i ribarstva pri Direkciji šuma Sarajevo do ponovnog prisilnog umirovljenja. Nakon duže bolesti ponovo radi u državnoj službi od 1941. godine na mjestu savjetnika Direkcije šuma u Sarajevu, gdje ostaje do 1943, godine kada je konačno umirovljen. No i nakon toga nastavlja da radi kao upravitelj pogona "Našičke" d.d. u Zavidovićima gdje ga zatiče i smrt. Bio je plodan lovački pisac te je ostavio objavljene radove o divokozi i vuku. Nikada nije službovao na prostoru Prenja, niti ima posebnih ličnih zasluga koje ga vežu za ovu planinu.U vrijeme dok je obavljao dužnost referenta za lov i ribolov, pri Direkciji šuma, vršeno je hvatanje divokoza na Prenju 1931. godine, koje su raseljavane na prostore drugih planina, a prema programu naseljavanja ove Direkcije.

Vrh i stijena Cvitinje (1993m)

Prateći zbivanja i promjene u našem planinarstvu, posebno se da primijetiti pojava preimenovanja povjesnih i naslijeđenih geografskih naziva na ovom prenjsko-čvrsničkom prostoru. Navodim primjere pokušaja zatiranja povjesnih geografskih naziva na Prenju: Cvitinje je jedan od naziva koji je izložen "nesvjesnom" zatiranju. Njegovo ime spominje Prof. geograf Jovan Cvijić u objavljenom naučnom radu: "Glacijalne i morfološke studije o planinama Bosne i Hegcegovine i Crne Gore", iz Glasa Srpske kraljevske akademije, LVII, Beograd, 1899.godine, a prilikom naučne posjete planini Prenj piše: "Zadnji greben Prenja (u užem smislu) prislanja se o greben Vjetrenih brda i Prijevorca u kojem se osovljuju Kantar, Veliko brdo, Cvitinje i Has. Među ovim grebenima leže spomenute Ploče i Čemerni Do".
Prof. botaničar Dragutin Hirc također je ostavio zabilješku o imenu Cvitinje u članku "Treskavica i Prenj" HP 1903, br. 3, str. 57-61. Dr. Radivoje Simonović putujući preko Prenja 1906. godine objavio je zabilješke u časopisu "Priroda", pod naslovom "Preko Prenj planine" u kojem kaže: "Na severnoj strani grebena Vetrenog Brda diže se Crnoglav (1893m), iza kojeg je duboka razjedena dolina, poslije koje se dalje prema severu masiv opet diže i čini dva vrha Mali Prenj 1906m i Cvitinj ili Veliki Prenj 1992m".

Han-Karaula na Neretvi kod Jablanice - 1911

Isto tako Dr. Josip Poljak, posjetivši 1923. godine planinu Prenj, oduševljeno piše o njenoj vrijednosti pa između ostalog, u HP 1928, br. 5, piše: "Glogovo je Baricom vezano na drugi dio zapadne česti visoravni na t.zv. Has, koji je dio za 300m viši od glogovske visoravni. Na njega se ulazi divnom i slikovitom smrčevom šumom, koja seže ovdje do 1600m, a na nižim mjestima nalazimo nisku bukovu šumicu. Tu se uzdižu vrhovi Mali Prenj 1916m, na istoku, pa Veliki Prenj 1992m, (zvani i Cvitinje, na karti pogrešno Cetinje) i Veliko brdo 1827m. Ovaj je dio Prenja okrenut prema Jablanici, pa ga narod zove pravi Prenj, jer sve ostalo narod ne računa više u Prenj".
Čest posjetilac ovih planina, Ljubomir Stipić, u HP 1939. br. 1, na sedam stranica je objavio članak pod naslovom "Na Cvitinju", u kojem piše: "Ispod vrletnih stijena orijaškog Cvitinja i Malog Prenja smjestilo se u sjeni starih munika lovačko sklonošte. Mala grupa planinara verala se ispod sunovratnih stijena prema gordom vrhu Cvitinja, smještenom na rubu slikovite visoravni jugo-zapadnog Prenja. Strme stijene Cvitinja uzdižu se odmah nad samom kolibom".
Naravno, nije samo ovaj dominantni vrh u nemilosti ljubitelja planine. Tu su još i predio Gvozdine, kojeg neki prozvaše i Žandarmerija ili još pogrdnije Kontejner. Zatim Golić kojeg su preimenovali u Galić i čak, po tom iskrivljenom nazivu, prozvali čitav jedan predio ove grandiozne planine, Galić Prenj.
Na slikovitom grebenu koji se pruža južno od Lupoglava uzdiže se Ovčije brdo kojeg su u svojim istraživanjima zabilježili Jovan Cvijić, Radvoj Simonović, Josip Poljak, Dragutin Hirc, Josip Fleger i Pavle Fukarek. Danas to "brdo" (vrh dvotisućnjak) planinari nazivaju Ovča, transformišući njegovo prirodno i u narodu skovano ime.

Vrh i stijena Durić Kuk (1793m)

Transformaciji nije odolila ni prelijepa strma dolina Grudaca koja leži između grebena Kapljuča (1946m) i grebena Vršine (1796m). Danas tu dolinu nazivaju Gruci, a čobanske stanove u njenoj dolini, umjsto pravog imena Gruča, unesoše Gruca. Ta "pogreška" unijeta je i u novu tpografsku kartu, a krivac je onaj koji je dao novo ime ili onaj koji je pravio zabilješke kod prikupljana podataka ili čak, što je vjerovatnije, greška nastala pri unošenju podataka kod štampanja karte. Danas imamo ovjeren falsifikat naziva koji služi kao javni dokument.
Neodgovorna promjena imena dogodila se i nad kamenom pustoši Čemerni do. I njegovo novo ime unijeto je u novu topografasku kartu kao Čemerikovi doci, što se opet može pripisati osobi koja je prikupljala podatke o prostoru planine. Osoba koja je davala podatke i sama nije cijenila značaj očuvanja starih narodnih naziva ili je to bila dovoljno neiskusna i neupućena osoba o poznavalnju pravih naziva na terenu.
Perutac, vodeni, sniježno-bijeli dragulj u kanjonu Neretve, tačnije u Rečini, doživi strašnu sudbinu da mu se oduzme ponosno i povjesno ime, kad ga davne 1879. godine prozvaše Komadinovo vrelo. Slično kao što ovih godina nasilno naturaju nova imena gradovima po Bosanskoj Krajini ili nasilne promjene naziva ulica po gradovima diljem Bosne i Hercegovine. Prvo protjeraše iz povjesti ime Perutac, a onada je došla na red i Han Karaula kojoj promijeniše ime u Aleksin Han 1920. godine, u čast kralja Aleksandra (čija familija i članovi dvora su imali ekskluzivno pravo na lov u Rezervatu Dive Grabovice), a sve s namjerom da se zatre prošlost i povjest ovog kraja i naroda. 

Vrh i stijene Pržulje (1743m)

Zatiranjem povjesnih naziva nije pošteđena ni Čvrsnica planina. Tu se ističe stjenovita barijera brda Ploča (2039m) na Maloj Čvrsnici, danas takozvano Pesti brdo, kojemu hrvatski planinari alpinisti, nakon svojih penjačkih uspona 1939. i 1940. godine, naturiše novo neprirodno ime Pesti brdo i, nažalost, uz podršku i prihvatanje domaćih planinara i drugih ljubitelja polako pada u zaborav povjesno ime Ploča.
Listajući zabilješke u knjigama samostana u Šćitu i župnog ureda u Poklečanima, uočio sam da oni pomno čuvaju od zaborava povjesna imena sa planinskog prostora Čvrsnice. Za nas je bitan jedan ugroženi starinski naziv - Polja. I ovo ime je dobrano ugroženo naturanjem imena Risovac. Polja su najznačajnije poljoprivredne površine općene Jablanica, dok je Risovac jedan mali zaseok na tom polju, smješten u podnožju zapadnih obronaka Muharnice. Toliko puta sam pročitao kod inih istraživača, Šumske uprave, Dr Jove Popovića, Dr Pavla Fukareka, Dr Karla Vandas, Dr Ćire Truhelke i mnogih planinarskih pisaca, koji su prolazili ovim krajem, zabilježen naziv Polja.
Durića Kuk (1794m), ta markantna 300 metarska stijena, nalazi se u prvim austro-ugarskim, a poslije i u jugoslovenskim specijalkama. Danas u novim kartama tamo stoji novo ime Ćižića kuk (i jedno i drugo ima značenje natmurenosti kao pred kišu).
Pržulja (1743m), dominantni vis koji se diže istočno od Borićevca i nadmoćno dominira nad Masnom Lukom, stajao je u austo-ugarskim, a poslije i u jugoslovenskim topografskim kartama, da bi mu danas nasilno promovirali novo ime Crveni kuk. Ili je pak došlo do greške u zamjeni imena, jer i dalje stoji na karti Pršulje (1828m), ali kao ime susjednog predjela planine.

Ploča u spomen Mujagi Komadini na vrelu Perutac

Mnogi planinari brkaju nazve i lokaciju bivših čobanskih stanova: Peharova i Kulidžanova stana. Pa da pojasnim: Peharov stan je bio smješten u uvali ispod stijene Tumbe, a Kulidžanov stan je 15-20 minuta niže i bio je smješten u višoj zoni Dolova te na markiranom putu prema Ledenom jezeru i vrhu Ploča (2039m).
Stariji nazivi planinskog prostora, koji se nisu uspjeli oduprijeti zatiranju su: Vlasna Strana (1977m), te Orlovac (1940m). Prvi danas nosi ime Ravna Strana, a drugom nadjenuše ime Sedlo.
Na predjelu Plasa planine je koliba "Plasa" na udaru. Naime, autuhtoni naziv lokaliteta je Ivankovića stanište. Uzorno lovište "Prenj" iz Jablanice izgradilo je 1966. godine lovačku kolibu na pomenutoj lokaciji i vodilo ju je u svojim službenim knjigama pod imenom koliba "Plasa". Jednom prilikom došao je u lov Đuro Pucar, skorašnji predsjednik skupštine NR Bosne i Hercegovine i prenoćio u pomenutoj kolibi, kao i mnogi lovci prije i poslije njega. Naravno, ništa neobično, da se nekom od jablaničana ta posjeta Pucara nije učinila velikim događajem, te se pojavilo zazivanje te lovačke kolibe kao "Đurina" koliba pa se i danas češće upotrebljava to ime od onog službeno inauguriranog, koliba Plasa.
I tadašnji predsjednik FNR Jugoslavije, Josip Broz-Tito, je dolazio u lov i noćivao na Žlijebu i u Drijenču, ali imena tih koliba nisu mijanjala svoje nazive. To da su planinari najviše odgovorni za te nasrtaje i potiranje povjesnih imena je i realan zaključak, jer oni su ti koji najviše borave na prostorima planine i najviše se služe i upotrebljavaju planinske nazive, te tako i utiču na vandalsko zatiranje naše tradicije i istorije.

Lovačka koliba "Plasa" (1416m) - izgrađena 1966. godine

Nije mi poznato da je zabilježeno kako su stanovnici, koji žive u predgorju planine, mijenjali povjesne geografske nazive po ovim planinama. Primjera radi navodim ime Šuplja stijena, prvi put zabilježeno, a meni poznato i dostupno. U putopisnom izviješću "Preko Čvrsnice u Drežnicu" Dr Radivoj Simonović, koji je 1907. godine za tri dana izveo ovaj pohod, HP piše 1908. u br. 3. Simonović je na ovom pohodu koristio vodiča Hasana Šehića iz Dive Grabovice. Kad su se penjali uz Strmenicu piše: "Sa jedne okreti slikali smo Medved i Preslicu. Na drugom zavijutku suvovrhe smrčeve. Kad smo izišli na travnjake, gdje su Podi kod Drinače, slikao sam "Šuplju stenu", kao neki prozor, pa rupu "Snetva" (jama na markiranom putu iznad šuplje stene).
Ta Šuplja stijena je stari i autohtoni naziv za sadašnja "Hajdučka vrata", ali je očito i da pisac nije mogao pogriješiti u nazivu jer mu je vodič bio iz Grabovice i zasigurno mu nije dao pogrešno ime. Međutim, začuđuje danas da poznati i ugledni planinar iz Sarajeva, u objavljenoj knjizi "Čvrsnica", drsko naziva taj prirodni spomenik "Vjetrena vrata" i nesvjesno ignorišući tradiciju i povjest, te time i druge upućuje na zatiranje našeg višestoljetnog bivstvovanja na ovom prostoru.
I na kraju bih rekao: Jadna je zemlja u kojoj građani ne vole svoje gradine, brda i planine i bjedno je da kroz ovakvo zatiranje, ljudi ne prepoznaju odsutnost ljubavi prema svojoj domovini.