Zdravko Raštegorac stavlja "tačku" na višegodišnji rad na uređenju staze kroz Veliki kuk - ovim je staza otvorena.

(radni naslov: Kad može Sanela, mogu i ja)
Vjerujte da se nismo igrali nego smo se osiguravali prusikama. Ovdje bi svako proklizavanje značilo pad od par stotina metara...

Iako prognoza za taj dan nije bila naj, ipak se poslije pokazalo da je Hercegovina ipak - Hercegovina. Imali smo super vrijeme dok je u Bosni bilo oblačno i ponegdje i kišovito.
Nas četvero smo krenuli u šest sati iz Sarajeva, a u Divi Grabovici smo bili oko osam. Kurs je, pogađate, Bivak - Veliki kuk - Čvrsnica plato. Centralni događaj svakako je otvaranje osigurane staze kroz Veliki kuk.

Grandiozni Veliki kuk bio je izazov već tridesetih godina, ali
nije ih bilo mnogo koji su se okušali u ovoj stijeni.

Do Bivka nam je trebalo oko jedan sat i dvadeset minuta. Staza ide prvim dijelom kroz šumu, poslije se pređe suho korito neke rijeke (nažalost ne znam koje - možda Radave) da bi dalje nastavila takođe kroz šumu. Dakle, za sat i 20 minuta smo bili kod Bivka. Tamo je bilo već 15-ak planinara koji su tu došli u subotu i prespavali u Bivku. Stazu je otvorio Zdravko Raštegorac. U međuvrmenu je došlo još 20-tak ljudi. Nakon otavaranja smo krenuli naviše.

Staza, između ostalog, nudi olakšan pristup stijeni čime se otvaraju
povoljnije mogućnosti za nove alpinističke uspone.

Šljemove smo uredno kupili (HTZ za početak), a našlo se tu i nešto prusika i karabinera. I naravno, uvijek ima ljudi koji hoće pomoći tj. napraviti čvor osmicu, devetku, desetku... kakav god zatreba. Uglavnom, s obzirom da staza odozdo izleda prilično strmo, odlučili smo da ruksake ostavimo u Bivku, a ponijeli smo malo vode i koji "energy bar".

Ešref i veteran Simara testiraju pouzdanost
nekih ključnih tačaka "sistema".

Šljem sam odmah stavio jer kamenje zna pasti i to ničim izazvano. Staza je kamen na kamenu. Ovdje čak ni zmiju nisam vidio, možda upravo zbog toga. Inače, prvi dio je lakši jer je za nijansu manje strm. Pri kraju se dolazi do strmijeg dijela gdje ima dosta sajli.

Bez sajli, pogotovo uz malo kišice, jedan veći dio
staze bio bi izuzetno "čupav".

Potom slijedi ulaz u šumu i prolaz istom koji je vrlo strm, ali je izvanredno obezbijeđen sajlama. I vjerujte da se nismo igrali nego smo se osiguravali prusikama. Za svaki slučaj, jer bi ovdje svako proklizavanje značilo pad od par stotina metara.

Ovaj tobogan namjenjen je onim najtalentiranijim.
Ipak, prije upotrebe promućkati!

Na kraju obezbijeđenog dijela staze, u šumi, nalazi se prekrasan vidikovac na drugu stranu kanjona Dive Grabovice (Vidikovac video clipp 118Kb, Z. Raštegorac izvodi grupu na Vidikovac). Vide se i Hajdučka vrata. Dalji put je takođe svježe markiran, do Peharovih stanova gdje se dolazi do stare marke, a od ovog vidikovca do Vilinca je cca 3h. Sada nažalost za to nismo imali vremena te smo se samo odmorili na vidikovcu i krenuli dolje.

Pogled sa staze na dolinu Diva Grabovica.

A silazak dolje je bio 3x teži od penjanja. I to smo nekako završili, ali drugi put ne vjerujem da ću se vraćati istom stazom. Bolje je otići na Vilinac, pa onda preko Tise i Žlijeba nazad u Divu Grabovicu. Za to treba bar devet do deset sati hoda.
Poslije, odmarajući se kod Bivka, saznali smo da Braco i Zdravko ovu stazu rade već 6 godina. Zaista su uradili fantastičnu stvar, a svako dalje pričanje je uzaludno jer se staza i sama Čvrsnica mora doživjeti.