Vertikale Karanfila

"Crna Gora jest malena...", kaže pjesma (otud samo CG), ali nas je oduševila kako ljepotom prirode, posebno planina, tako i ljubaznošću ljudi koje smo sretali. Ovom prilikom CG u "tri čina": Maja Jezerce, Maja Karanfili i Vasojevićki Kom.

Sve je počelo davne '"četerestreće"...
Dobro, ne baš tako davno. Sve je počelo davne prošle godine, kada smo jaran Hido i ja razmišljali da ove, 2007-e, odemo na Prokletije. Ja tamo nikad nisam bio, a jaran Hido je bio jednom po kiši i nevremenu, tako da mu to ne računam.
Dakle, nijedan od nas nije ranije bio na Prokletijama. 

Selo Vusanje sa Prokletijama u pozadini

Malo po malo, dan po dan, sat po sat, dođe i juli 2007-e. Hido na odmoru, ja na odmoru, zdravlje dobro, autić mi se još nije raspao, lijepo vrijeme... svi uslovi da u petak 13., na dan ustanka naroda Crne Gore, krenemo u tu državu. Zašto baš u petak, pa još trinaesti, pitat će se neko. E, "dobrica" sa foruma Zone-2000 ili Dobrica Dabović iz Srbije nam je rekao da PD Pobeda iz Beograda u subotu 14.07 organizuje uspon na Maja Jezerce, a to nismo htjeli propustiti. Nazovem ja u četvrtak vodiča Milana Lončara i pitam ga da li im se možemo priključiti, na šta Milan bez oklijevanja odgovara potvrdno. Ovom prilikom mu se zahvaljujem na tome. 

Kroz Ropojanu ka Karauli na Zastanu (manja slika)

Da ne dužim, 13. jula oko 18h smo bili u Vusanju, selu malo dalje od Gusinja. Tu smo se uredno registrovali kod policije, a oni, policajci, su nam čak dopustili i da ostavimo auto u njihovom dvorištu. Potom ruksake na leđa i kroz Ropojanu, pravac bivša karaula na Zastanu, gdje su već trebali biti Srbijanci. Na karauli smo bili za 1,5 sat laganog hoda, uglavnom po "ravnom", izuzev zadnjih 20-ak minuta gdje ima malo "brda", ali nilšta ozbiljno.
Karaula je inače priča za sebe - objekat kome nedostaje samo voda (trebalo bi popraviti stari cjevovod), kreveti (tvrdo je spavati na drvenom podu) i kad bi se još malo očistio bio bi to izuzetan planinarski dom za pohod na vrhove Maja Rosit i Maja Jezerce.

Jezera prije Maja Jezerce

Čin I: U 4.45, baš onako kako je pisalo u programu na sajtu PD Pobede, krenula je grupa od 32+2 na Maja Jezerce (2694 m), najviši vrh Prokletija. Uzgred, taj vrh leži u Albaniji. Staze ima cca 15 km, a visinska razlika je 2694 - 1384 = 1310m. Staza se inače može podjeliti otprilike u četiri faze - prvi dio ide kroz bukovu šumu, drugi dio ide "livadama" pored četiri jezera, treći ide ogromnim sniježnikom do jednog sedla i četvrti je završni uspon na kamenu piramidu Maja Jezerce. 

Maja Jezerce - strmi odsjek

Ako pogledamo unazad, prve tri faze pomenutog uspona su relativno jednostavne, ali na trećem, završnom usponu na sam vrh Maja Jezerce ima jedan strmi odsjek sa siparom i tu bi bilo lijepo imati pruženo kakvo uže, bar za silazak. Uglavnom, uz sve poteškoće, nas 34 se na vrhu našlo u 12:00, nakon 7h hoda ("normalnim" bi se smatralo 6h). Natrag, na karauli, bili smo kako ko - neki oko 18h, a neki i oko 20h. 

Grbaja

Nedjelja ujutro, oprostili smo se sa ljubaznim Pobedašima i krenuli u obilazak Plava i Gusinja. Plav me se nije posebno dojmio (osim lijepog Plavskog jezera), ali je Gusinje zaista specifična čaršija, sa posebnim stilom života. Jedan detalj: tamo se ljudi ne briju u kućama već u brijačkim radnjama. Ne znam da li je još igdje drugdje ostao ovaj običaj. Moram takođe dodati da su u Gusinju dobri ćevapi - skoro kao kod Želje u Sarajevu. Uglavnom, u nedjelju popodne, laganom "drugom", zaputismo se prema Grbaji i planinarskom domu PSD Karanfil iz Gusinja. Tamo zatekosmo ljubazne domaćine, odnosno predsjednika matičnog društva Rifata Mulića. Ti ljudi dolje su inače gostoljubivi, a posebno kada kažete da ste iz Sarajeva. S njim dogovorismo noćenje u novoizgrađenim kolibama za nevjerovatnih 5 EUR po kolibi za noć. Usput smo bili pozvani na jagnjetinu od strane republičkih inspektora za šumarstvo, poljoprivredu itd... i nedjelja brzo prođe.

Karanfili u zalazak sunca

Čin II: U ponedjeljak rano ujutro (5:40), krenusmo na Sjeverni Karanfil - vrh od 2460 m nadmorske visine. Ama, kakav lagani prilaz, kakvi bakrači, staza odmah ide brdu, oštrim serpentinama. Sreća je da su prva 2,5 sata bila u hladu, sve dok nismo izašli na kafe (qafë - sedlo, prevoj, alb.) i prešli na sunčanu stranu. Potrebno je reći da odmah prije sedla ima jedan ružan sipar (btw, ima li uopšte lijepih sipara). Zadnjih 200 - 250m staza ide strmo, nešto kamenjarom, ali uglavnom strmim "livadama", sa tri "praga", skoro okomice od 2-3 metra, koje je najbolje preći sa sve četiri. I na kraju...

Pogled na Maja Jezerce i druge vrhove sa Karanfila

Tačno u 10:00, nakon otprilike 4:20 sati uspona našli smo se na vrhu Sjevernog Karanfila. Slijedi polusatni odmor sa prekrasnim pogledima na Prokletije, posebno Ropojanu i albanski dio ovog masiva.
Povratak je bio "veseo" - preko istog onog sipara, sad već uz dozu umora. Ipak, oko 14:00 smo bili kod doma u Grbaji. To popodne smo se ponovo našli u Gusinju, na već pomenutim ćevapima i kafi. Povlačeći paralele, Gusinje ima perspektivu da postane za Prokletije ono što je Chamonix za Mont Blanc - atraktivna čaršija podno jednog respektabilnog masiva.

Štavna

Čin III: Četvrti dan, ponedjeljak, nije bio unaprijed planiran - njega smo isplanirali "u letu". Ranko iz Pazove, član Pobede, nam je predložio da "na brzaka" obiđemo Komove i popnemo se na Kom Vasojevića. Prijedlog je zazvučao primamljivo, te smo ga konsenzusom usvojili. U ponedjeljak ujutro, krenuli smo iz Andrijevice starim putem za Kolašin i došli do prevoja Trešnjevik (cca 1540 nm). Dalje smo nastavili makadamskim putem do katuna Štavna. Izlaz iz šume na otvoreno je fascinanntan, o čemu dijelom govori i gornja slika

Vasojevićki Kom

Na Štavni smo našli prikladno mjesto za šator, ostavili auto i za laganih 1:40 sati izašli na Kom Vasojevića. Puno teže, ali vjerovatno i ljepše, je izaći na Kučki Kom, ali za to nismo imali vremena. To je ostavljeno za drugi put. Natrag kod auta smo bili već oko 14 sati, gdje smo pričekali smiraj dana i hladovinu kako bismo napravili par "sunset" fotografija. 

Biogradsko jezero

Slijedeći dan i povratak ka Sarajevu putem preko Kolašina. Usput smo obišli Biogradsko jezero u sklopu NP Biogradska gora i nastavili ka Mojkovcu, odakle standardnom vezom - Bijelo Polje, Prijepolje, Priboj, Rudo, Međeđa, Ustikolina, Rogatica, Mokro, Sarajevo.

Vasojevićki Kom i Kučki Kom

Šta reći na kraju osim - bilo je to prekrasnih par dana. "Crna Gora jest malena...", kako kaže narodna pjesma (otud samo CG), ali nas je oduševila kako ljepotom prirode, posebno planina, tako i ljubaznošću ljudi koje smo sretali. U potrazi za planinarskim destinacijama koje nam neće ruinirati kućni budžet, a koje se nameću atraktivnošću, posebnošću, ali i zahtjevnošću, područje koje smo posjetili nameće se kao jedno od interesantnijih.