Da ljudi nisu izmislili boju vjerovatno bi ove oznake morali klesati u kamenu, kao u srednjem vijeku

Kod Kraljeve sutjeske, na kojih petnaestak minuta vožnje od Kaknja, počinje planinarska staza u... srednji vijek. Kanjonom rijeke Bukovice za otprilike sat i kvart stiže se u stari grad Bobovac, srednjovjekovno sjedište bosanskih kraljeva.

"Reporteri" Zone-2000 su na putu ka Bobovcu. Evo prvih utisaka: Staza je kozja. No, ne plašte se, nema nekih velikih visinskih razlika sa kojima se mora nositi i za vrat hvatati. Ne! Koliko zbog toga, a toliko i zbog ugođaja koji pružaju šum Bukovice, hladovina kanjona, kozja staza koja se provlači dolinom i na mahove vam priušti osjećaj da... hm, da se možete, bar na horizontalnom planu i sa kozama nositi, put do Bobovca propisujemo vam bar jednom godišnje.
Kraljevski grad Bobovac podignut je... Uuuupsss!!! Umalo se ne okliznusmo u srednji vijek. Da vidimo prvo šta ovdje ima da se vidi... 

Izraz "kozja staza" ima više fugurativno značenje, jer tu se dva
jarca mogu komotno mimoići bez sudara.

Ipak, na prilazu Bobovcu okliznuli smo se ne u srednji vijek, već čak u doba kad su ljudi živjeli u pećinama, javlja "reporter. Pećina zvana Basam... Merdev... Ne, Ljestvača, u stijeni na visini od tridest metara na ulazu u klanac vraća nas čak u doba kad je čovjek sišao s grane, ali se još nije moga osloboditi instinkta da se penje. Kontamo, pa alpinisti se ni dan danas nisu oslobodili tod instinkta. Što su ti korjeni! Penjati se merdev..., ljestvama 30m visoko, to je mogao samo pećinski čovjek bez izgrađenog osjećaja za mjeru.
Vadeći se odozdo iz provalije kamenog doba, ka srednjem vijeku, "reporteri" saznaju da su strijelci, preteče snajperista, iz te pećine zazidane kamenim zidom gađali miroljubive srednjovjekovne osvajače Bosne, koje je put baš tuda nanio. Tcc..! Jesmo li to rekli srednjovjekovne!?! Eto, nekako se izvadismo iz kamenog doba.

Još u srednjem vijeku se bosanska visoka politika bavila podizanjem brana na
našim rijekama s jedinim ciljem - pravljenja zijana nizvodno.

Nastavljamo gaziti srednjim vijekom: Nećete vjerovati čime se kralj bavio ovdje u Bukovici podno Bobovca (vidider, skroz se zaglibilo u tom dobu). Zamislite, kralj je lično, svojim rukama razapinjao, vezao i petljao volovske kože u Bukovici kako bi zaustavio vodu. Pa to se samo nama i našem kralju moglo desiti. Koji su to bili volovi! A tek kraljevi! Ne daj bože da je to bilo iz higijenskih pobuda. Ne, da je tako danas bismo bili poput holanđana, šveđana, belgijanaca i ostalih blijedih i providnih rasa koje su u nedostatku bacila i prljavštine skroz degenerisale imuni sistem. Jok, kralj je zaustavljenu vodu puštao na miroljubive osvajače (tcc...) kako bi ih "oprao" od odgovornosti za neuspjeh u osvajanju Bobovca.
Je li to tako fino? Nije, ali radilo se o kraljevstvu, kakvom takvom. 

Šta se sve ovdje dešavalo u srednjem vijeku! Eh, kad bi zidovi imali usta, a ne samo uši...

Rekosmo li da je Bobovac kroz nekoliko generacija bio bosanski kraljevski grad. S obzirom na značaj ovog mjesta bila je to, kako se glavni i odgovorni "reporter" sa lica mjesta izrazio, ne tura u prirodu već u povjest iliti (h)istoriju. Bože, što je kod nas komplikovana ta povjest-historija-istorija... Pa čak i kao riječ! Neka, naša je pa je draga, kao "miris" vlastitih nam gojzerica!
A šta se sve dešavalo ovdje, kroz svo to dugo vrijeme... Od tog materijala bi neko tankoćutan bio u stanju napraviti remek-djela u rasponu od gange do recitacije, od političkih parola do a-la-Gorčin lirike, od kriminalnih romana u stilu "Clavdivs" do doktorskih disertacija na temu "kruženje istorije u prirodi"! Da čovjek stane pa se zamisli! Evo, kad bi zidovi imali usta, a ne samo uši, mogli bi dosta toga reći, na primjer, o ulozi vojvode Radaka u komadu "Pad bosanskog carstva" ili o ulozi kraljice Katarine u emancipaciji bosanske žene, tzv. Bosanke... 

Kula Bobovac, poprište ogorčenih borbi vojske Federacije tokom 2001 za oslobođenje od kukrike, kupine, trnjina...

Ova čuka, zarasla u koješta, od kupina do gloginja, crnog trna, kukrike a bogami i drjenjina, sa kojima je Vojska Federacije vodila ogorčene borbe do konačnog oslobođenja godine po gospodu 2001, bila je, ponavljamo s razlogom, bosanski kraljevski grad, centar moći i uticaja (hebi ga, koliko se moglo).
Ko bi rekao! Da nisam planinar nikad ne bih vidio bosanski srednjovjekovni kraljevski grad, raportirao je "reporter" sa lica mjesta sa izrazom blage nevjerice, razočarenja i tuge u glasu.
Ova čuka nikad nije bila centar sjaja i raskoši, neona, luksuznih automobila, bordela, a time ni poroka, kao ostale kraljevine tog doba (izuzimajući albansku). Ne, ovdje je bosanski seljak, rab božiji, hrmbačio od "zvijezde" do "zvijezde", od "rupe" do "rupe" samo da bi ono što je bilo srž Bosne opstalo pod najezdom bliskog i dalekog istoka i zapada. 

Na ovim, u kamenu uklesanim stepenicama na putu ka Bobovcu, oni koji hoće mogu čuti meke korake opanaka oputnjaka, teške korake osvajačke čizme, bosonogo tabananje ili reski odjek kraljičinih potkovanih cipelica...

Bosanski seljak, džometan* kakav je po prirodi, nije mogao, a da ne ispolji taj atribut pozitivnog predznaka ni na najvišem nivou - kroz svog kralja i kraljicu, jednostavno zato što su i oni bili (bukvalno) od istog "materijala". (Kad je riječ o materijalu, nešto kontam, od čega smo to građeni danas kad više ne jedemo domaću hranu, kao u srednjem vijeku. Ugrađujući u sebe kruh od slavonske pšenice, rižu iz Bombaja (ta nema riže u dolini Bukovice), perutninu iz Ptuja, paradajz iz Metkovića, krompir iz Beške, kukuruz iz Bukurešta, šećer, kafu i marihuanu iz Bogote, bog te... Šta smo mi to danas, od čega smo? Jasno, to mi obaramo onu teoriju zemlje i krvi, koja je... )
Ups..! Izvinjavamo se, ovaj kvazipolitički prolog je bio samo način da, poput albanske podmornice, izronimo da bismo uzeli zraka i zaronili opet nazad u srednji vijek... Gdje ono stad... Ja, obdarena pomenutim atributom, bosanska kraljica Katarina znala je vratiti narodu muku uloženu u održanje Bobovca kao simbola Bosne. Crna kapa kod žena, (zadržana u hrvatskoj narodnoj nošnji ovog kraja) bila je znak žalosti nakon pada Bosne i smrti kraljice. >

*Džometan = Nesebičan

Sa izrazom blage nevjerice, razočarenja i tuge u glasu naš "repotrer" je javio: Da nisam planinar nikad ne bih vidio bosanski srednjovjekovni kraljevski grad...

Ovdje na brdu, gdje šum Bukovice ne pritišće toliko neatrikulisanim verbalizmom povijesti, već prepušta svjetlu i prostoru prožeti tu povjest izmaglicom svevremenskog, nalazi se crkvica restaurirana improvizovanim metodama, na temeljima ranije crkve sa klasičnim gotskim obilježjima. Crkvica, kao obilježje mjesta gdje su počivali bosanski kraljevi i banovi je jedini restauriran ostatak rasturene akropole Bobovca, banskog kraljevskog dvora, koji je počinjao kapijom neposredno ispod crkvice, protezao na tri terase, sa kulama, antičkim bunarom i ostalom arhitektonikom namjenjenoj odbrani grada, države i državnosti...
Smatrajući da će zauzimanje Bobovca biti završni čin drame osvajanja Bosne, sultan Mehmed II uložio je sedam godina u trening i kondicione pripreme za taj završni čin. Ej, sedam godina!
Grad je pao za tri dana. Mehmed II je dobio titulu Osvajač. Negdje iza brda oko Bobovca grmilo je i padala je žuta kiša...

Da Radakovo vrelo i izda za sušnih i teških godina, Bukovica će ipak teći...

Vratimo se huku Bukovice: Prema predanjima, Bobovac je bio neosvojiv i Turci ga ne bi mogli zauzeti da nije bilo izdaje (da li je iko odgonetnuo u čemu je fazon vječitog ponavljanja historije). Vojvoda Radak, zapovjednik grada, predao je grad bez borbe, nadajući se da će za taj čin biti bogato nagrađen. Umjesto nagrade, sultan mu je poručio: Kada nisi bio vjeran svome gospodaru, kako ćeš biti vjeran meni! Zatim je naredio da Radaka strmoglave sa jedne visoke stijene. Radakove stijene. I tu gdje izdahnu bi vrelo, Radakovo vrelo... I tu bi bio kraj!
Jest, bio bi da nije Bukovice. Sve da Radakovo vrelo i izda za sušnih i teških godina, Bukovica ipak teče. A njome ćemo kući, rekao je glavni "reporter" Zone-2000 na licu mjesta i naredio: Back to the future! Ovo nam je tek pola puta...