Zubac (lijevo) poput Osobca takođe ima veoma dugačak i elegantan brid. Desno je centralni dio grebena Malog Osobca i dio zapadne stijene u kojoj ima nekoliko dugih zimskih smijerova. Foto:S. Trbić, 2006
(Naslov je kreativna tvorevina našeg vrlog Dade. Usrdno zahvaljujemo na njegovom intelektualnom angažmanu!)
ČETVRTI POKUŠAJ
(Vrijeme: Sredina osamdesetih)
- Đe si b'a, š'a ima?
Kontrapitanje:
- Idete li vi tamo. Nema vas nešto..?
"Idete li" bila je fraza koja je značila: Idete li u planinu, planinarite li, penjete li se, jeste li aktivni, šta je, jeste li "ispuhali" ili se još držite, drznete li se raditi ono što se sad radi gore (zna se gdje)...
"Vi" sadržavalo je prvi iritirajući moment. Samo uključivanje zamjenice u kontekst značilo je njeno naglašavanje na neki način. A to je naglašavanje značilo distancu, razdvajanje na nas i njega. Značillo je da nikako ne možemo biti isto jer za nas se ne zna šta radimo, šta možemo, da nas ima. On ide, on može, on je "malo jači"... A mi...?
A od onog "Nema vas nešto..." navuče nam se mrak na oči. Definitivno nas je stavio, mog prijatelja i mene, dole, "podase", proglasio nevidljivim... Ma šta se on kur..!
- Boga mi, ni tebe nema!
Valjda bi se sve trebalo podrazumjevati: naša reakcija, protest, otpor... I trebalo bi se znati gdje ga to nema (mada je to od početka jasno). Međutim, sve visi nekako apstraktno tako da ta mala nijansica apstrakcije čini iritaciju značajnom, no doziranom taman tako da bi se svaka eventualna nekontrolisana reakcija s druge strane mogla tumačiti nekultivisanom i primitivnom, ali nijansica dovoljno jaka da izazove "pogasi-lampe-efekt" na drugoj strani. Abstraktno, dvosmisleno "nešto te nema" osim što bi značilo na Prenju, nema ga nigdje, nema ga među živima, uopšte. Jeb... ga, kad razmisliš pa nije ni čudo sto se čovjek smrknuo. Pokazavši zube izborili smo se moj partner i ja najmanje za ravnopravan status. Ali on nas porazi, pregazi, ponizi:
- Burazeru, letio sam s pola Osobca. Penj'o brid i...
Završio je energičnom gestom rukama. Definitivno heroj, a mi se još nismo usudili zagristi taj ledeni brid.
- Napunile se dereze i... A sam!
Sam?! Laže... Bilo kako bilo, kao da nam bi žao što nismo bili mi ti koji su se okliznuli s pola Brida, mada u biti nismo vjerovali da je takvo što moguće preživjeti. Ko bi još u to povjerovao?
Odmahnuo je rukom produžio hramljući.
- Ama, je li moguće! zgledasmo se.
Dvotisućnjaci Veliki i Mali Osobac gledano iz Konjica (distanca cca 10km). U Brid Osobca ulazi se sa sedla Skok (1450m) Foto: A. 2007
DRUGI POKUŠAJ
(Vrijeme: Kraj sedamdesetih)
Bio je već stariji, bolestan, nekako istrošen. "Imam slabe bubrege i trebao bih se čuvati. Ali, nevjerovatno, kad nabacim ruksak i krenem u planinu, pomaže mi".
Empatija nije ostavljala mjesta sumnji da je to možda samo zabluda. Dok smo se tresli od zime tu, na rubu stijena iznad Skoka, ti utisci pomješali su se sa utiscima što ih je ostavljala njegova autoritativna pojava. Bio je jedan od onih (klasičnih) alpinista kome je Prenj značio sve. "Vidiš onu rupu, tamo - pokazivao je ka podnožju stijene Osobca - tu smo se Hamo (koji li Hamo, bilo ih je dva, a nismo se usuđivali pitati jer to bismo morali znati) i ja penjali, pored one rupe."
Škiljio je očima položenim između kape i (tipične alpinističke) brade. Sjeverac je napuhavao snijeg iz kotline podižući pramenove duž ruba stijena, bodući oči. Buljili smo u zavjesu Osobca, trpeći bockanja. Penjali smo se već u mislima zajedno s njim, klizili ledenim bridom što je od nas bio odvojen dubinom i onom izmaglicom koja planinu čini nepojmljivo velikom, onolikom kolikom je mi sami možemo poželjeti. Koliki je tad bio on u našim očima, a koliko tek nepojmljivo velik i značajan onaj ledeni brid tamo preko Skoka...
Dio Brida i Zapadne stijene Malog Osobca (2000m), gledano sa Jezerca (1650m). Foto:S. Trbić, 2006
TREĆI POKUŠAJ
(Vrijeme: Kraj osamdesetih.
Napomena: ovdje se radi o usponu u suhoj stijeni što je, izuzev ulaza i detalja oko sredine relativno lagano. Brid Osobca u snijegu i ledu ima, naprotiv, ozbiljnost jednog klasičnog, dugačkog i izloženog zimskog smijera.)
Oko deset sati rosa se povukla iz sjenovite stijene. Postajalo je toplije i istovremeno neka vrućina, od koje se noge počinju tresti, penjala se uz vrat i potiljak. Aha, vrijeme je bilo postaviti ono redovno pitanje: Majko moja, šta ja to ovdje radim...
Stijena se prelomi i položi, zaslijepilo nas je sunce. Prošli smo eksponirani ulaz i pred nama se protegao dugačak brid koji se završavao visoko u suncu, blještav i izazovan. Bilo je do oduševljenja lijepo okačiti se i penjati ka svjetlu, osjetiti se ispunjen tim svjetlom, pripadati nečem nezemaljskom. To je jedna od ljepših strana ovog dugačkog smijera.
U nekim pasažima greben je jasan, diferenciran i čak težak. Medjutim, sa izuzetkom prve četvrtine, suh brid ne bi se ni mogao nazvati smijerom u pravnom smislu jer u svakom trenutku nudi izlaz. No, ukoliko zaista želimo striktno slijediti brid moramo biti spremni na napor. Brid je često prekidan klekom koja nam je išla na nerve, prevješena preko rubova. No, ništa nije moglo promijeniti osnovni dojam: brid je lijep, zaista lijep...
Prije nego smo stigli do "ramena", greben se rascvjetao i tu otkrismo jedno manje okno. Vidljivo je s Jezerca, no maskirano tako da ga mogu prepoznati samo oni koji tačno znaju gdje je. Pod oknom čekao je eksponiran detalj; ušli smo desno u ploče i pravo uz desetak metara vertikale (tu je izgledalo nemoguće pratiti zamišljenu liniju brida). Moj partner je uložio svoj talenat i procijedio se s mukom i dramatikom kroz kameni procjep na izlazu. Sjedili smo tu na ramenu Osobca i letjeli. Zanemarivši stijenu iza leđa, blagi vjetar neodoljivo je stvarao iluziju leta nad dolinom. Zato možda ovo i volimo.
S grane na granu (bukvalno tako) stigosmo do vršne krijeste. Odozdo, valjda zbog visine, izgleda teška i izložena, međutim već odavno uže nam nije trebalo, pa ni ovdje. I kraj.
- Hoćemo li nazad niz brid, oglasio se moj vrli partner iz svoje tipične, flegmatične poze.
- De, ne mahnitaj, boga ti! zaključih.
Spustili smo se na Jezerce praćeni kišom i grmljavinom niz veliku žljebinu između dva Osobca
Zubac (lijevo) poput Osobca takođe ima veoma dugačak i elegantan brid. Desno je centralni dio grebena Malog Osobca i dio zapadne stijene u kojoj ima nekoliko dugih zimskih smijerova. Foto:S. Trbić, 2006
ČETVRTI POKUŠAJ
(Vrijeme: Sredina osamdesetih)
- Đe si b'a, š'a ima?
Kontrapitanje:
- Idete li vi tamo. Nema vas nešto..?
"Idete li" bila je fraza koja je značila: Idete li u planinu, planinarite li, penjete li se, jeste li aktivni, šta je, jeste li "ispuhali" ili se još držite, drznete li se raditi ono što se sad radi gore (zna se gdje)...
"Vi" sadržavalo je prvi iritirajući moment. Samo uključivanje zamjenice u kontekst značilo je njeno naglašavanje na neki način. A to je naglašavanje značilo distancu, razdvajanje na nas i njega. Značillo je da nikako ne možemo biti isto jer za nas se ne zna šta radimo, šta možemo, da nas ima. On ide, on može, on je "malo jači"... A mi...?
A od onog "Nema vas nešto..." navuče nam se mrak na oči. Definitivno nas je stavio, mog prijatelja i mene, dole, "podase", proglasio nevidljivim... Ma šta se on kur..!
- Boga mi, ni tebe nema!
Valjda bi se sve trebalo podrazumjevati: naša reakcija, protest, otpor... I trebalo bi se znati gdje ga to nema (mada je to od početka jasno). Međutim, sve visi nekako apstraktno tako da ta mala nijansica apstrakcije čini iritaciju značajnom, no doziranom taman tako da bi se svaka eventualna nekontrolisana reakcija s druge strane mogla tumačiti nekultivisanom i primitivnom, ali nijansica dovoljno jaka da izazove "pogasi-lampe-efekt" na drugoj strani. Abstraktno, dvosmisleno "nešto te nema" osim što bi značilo na Prenju, nema ga nigdje, nema ga među živima, uopšte. Jeb... ga, kad razmisliš pa nije ni čudo sto se čovjek smrknuo. Pokazavši zube izborili smo se moj partner i ja najmanje za ravnopravan status. Ali on nas porazi, pregazi, ponizi:
- Burazeru, letio sam s pola Osobca. Penj'o brid i...
Završio je energičnom gestom rukama. Definitivno heroj, a mi se još nismo usudili zagristi taj ledeni brid.
- Napunile se dereze i... A sam!
Sam?! Laže... Bilo kako bilo, kao da nam bi žao što nismo bili mi ti koji su se okliznuli s pola Brida, mada u biti nismo vjerovali da je takvo što moguće preživjeti. Ko bi još u to povjerovao?
Odmahnuo je rukom produžio hramljući.
- Ama, je li moguće! zgledasmo se.
