Ostaviti toplinu i mekoću dolina odjenutih u proljeće i izložiti se visinama i riziku, neplaninarima se može činiti nerazumljivim... Foto: Dinno Kassalo

Zubac na Prenju je jedan od najatraktivnijih bosansko hercegovačkih vrhova. Neki, ali zaista izuzetno rijetki, danas se odvaže osvojiti ovaj vrh, ili bolje reći vratiti mu "milo za drago", pošto su već davno i sami njime osvojeni

Ako bismo nabrajali najmarkantnije bosansko hercegovačke vrhove, onda bi se pored Lupoglava, Osobca i Otiša na Prenju, te nekih vrhova Treskavice i stijena Čvrsnice, vrh Zubac na Prenju nesumnjivo našao u toj grupi. Po ocjeni mnogih ovaj prenjski vrh je daleko najatraktnivniji, posjeduje formu i eleganciju koja neodoljivo podsjeća na Matterhorn. U slučaju Zupca, kao i većine vrhova koje smo pomenuli, treba reći da svaki od njih traži poseban ugao iz koga se doživljava na najimpresivniji način (osim Lupoglava koji imponira iz svih pravaca i odstojanja).
Da bismo doživjeli Zubac u svoj njegovoj ljepoti, trebamo se naći na Jezercu. Ali, kako to uvijek biva, svi se ne zadovoljavaju samo pogledom na Zubac. Neki, ali zaista izuzetno rijetki, odvaže se osvojiti ovaj vrh, ili bolje reći vratiti mu "milo za drago" pošto su već davno i sami njime osvojeni. Dakle, idemo na Zubac

Simbolika kojom se umiruća zima predaje proljeću. Foto: Dinno Kassalo

Ostaviti toplinu i mekoću dolina odjenutih u proljeće i izložiti se vjetru, visinama i riziku da, nepažnjom, završimo u stotinama metara dubokim provalijama, neplaninarima se može činiti nerazumljivim. Planinari nemaju tih dilema. Naprotiv, rizik, čije se prisustvo osjeća u mirisu vjetra, oštrini kamena, oglođanim kostima i lobanjama koje, kao opomena, iskrsavaju duž puta, je, ako ne usputna simbolika kojom se umiruća zima predaje proljeću, onda izazov posebnoj sorti planinara - visokogorcima, da dožive onu posebnu dimenziju postojanja - avanturu! Dinni Kassalu, koji nas sa Senadom Muhibićem Dundekom vodi na Zubac, ovaj vid egistencije mogli bismo smatrati profesionalnom deformacijom. Dundeku, pak, čovjeku koji od sedam dana u sedmici najmanje tri provede na dijalizi, ovo je, kako kaže, vid egzistencije koji nema alternativu.

Lobanje, kosti i zmije koje srećemo uz put podižu avanturu "to the next level". Foto: Dinno Kassalo

Simbolika u lobanjama, kostima i zmijama koje srećemo uz put, te stalno prisutnom strahu od mina, kaže Dinno, podiže avanturu "to the next level", tako da se počinje osjećati organski u zatezanju živaca i ježenju kože. Na putu ka vrhu Zupca, čak ni tamo gdje bi se čovjek zakleo da se može opustiti i slobodno koračati, ne provjeravajući gdje će svaki korak zavšiti, nema opuštanja. Poskoci vrebaju čak i iz snijega. Prihvatimo, jednostavno, da je to, ako ne dio ovog podneblja, onda dio avanture. A to smo tražili, završava Dinno. 

Ljepota koju na poseban način boji otrovnost nježnih cvjetova mrazovca. Foto: Dinno Kassalo

Na slijedećem "nivou", negdje gore gdje se, priječeći jugoistočne padine Tvrđe približavamo sjevernim ograncim dugog grebena Zupca i gdje nam se kao na dlanu nudi Crno polje i vrhovi Sivadija sa prelijepim vhovima, stijenama i padinama koje bljeskaju u suncu u mjeri i ritmu koji im nameću nemirni oblaci, srećemo polja mrazovca. Ova opojna ljepota, koju na poseban način boji otrovnost ovih nježnih cvjetova i prolaznost sniježnih krpa koje priječimo, čini se kompletira osjećaj avanture, ako avanturu definišemo prije svega kao nekakav nivo rizika, objašnjava Dundek svoju teoriju, nastavljajući da avantura kao takva i ne bi sama po sebi bila privlačna bez tog osjećaja ljepote koji je prati, a čije je korijene teško dokučiti.

Dinno Kassalo na putu ka Zupcu. Foto: Senad Muhibić

Zubac je vrh koji je nekada ranije bio kontrolna tačka "Hercegovačke transverzale", što mu je osiguravalo jedan broj posjetitelja. Danas je ovaj vrh izolovan činjenicom da se u njegovom okruženju nalaze minska polja. Avantura je bila potkrijepljena time, tvrdi Dinno, ali uvjerenje da kretanje sniježnim krpama minimalizira rizik, vuklo nas je u pravcu ovog atraktivnog vrha. Vrh je dostupan i sa prevoja Skok pod Osobcem. Taj pravac je eksponiran, ali i atraktivan zbog jednog kamenog luka pod Osobcem ispod kojeg se prolazi, te eksponirane završnice - kamenog grebena Zupca koji se nadnosi nad preko hiljadu metara duboku dolinu Bijele. Taj pravac se ne može preporučiti zbog rizika od mina, kao ni uspon iz pravca Crnog polja preko, naizgled, blagih istočnih padina.

U sjeveroistočnom grebenu Zupca sa lancem Sivadija u pozadini. Foto: Senad Muhibić

Imajući u vidu pomenute rizike, činilo se da je pristup starom vojnom cestom od Boraka do dola pod južnim padinama vrha Borašnice, najoptimalnija i najsigurnija varijanta (pažnja, ne skretati sa ceste, pogotovo u donjem i srednjem dijelu gdje su bili vojni objekti). Zbog stanja snijega, kao i želje da se pored svih ispenjanih prenjskih vrhova jednom, konačno, stane i na taj vrh, nije bilo mnogo ni dileme ni razmišljanja. Sad ili nikad, bio je Dundekov rezon! Lijepo vrijeme činilo je da odluka bude pun pogodak. Čak ni Dinninog cucka Reinu, nije trebalo dugo nagovarati! Pogled sa grebena Zupca jednog sunčanog majskog dana bilo bi grijeh propustiti.

Reina, Dundek i pogled na suprotnu stranu - Veliku kapu (2007m) dolinu Bijele, te daleku Cvitinu, vrh sasvim lijevo na slici. Foto: Dinno Kassalo

Približavajući se vršnoj krijesti Zupca, pored izuzetne panorame Sivadija koje leže lijevo i koje nas prate većim dijelom uspona, otvara se pogled u pravcu sjevera i sjeverozapada. Dubina Bijele imponira, tvrdi Dundek, kao i pogled na dvotisućnjak Veliku kapu i daleku Cvitinu iz nesvakidašnjeg ugla. Raste radoznalost da se vide još skriveni prenjski biseri - centralni vrhovi prenja, uključujući i one najviše i najegzotičnije. Doživio sam ih bezbroj puta i iz bezbroj uglova, svaki put različito, uostalom kao i sada, kaže Dinno, ali svaki put jednako intenzivno.

Nedaleko od samog vrha Zubca. Altimetar na časovniku pokazuje visinu 1935m.

Za mnoge je vrijeme kad proljeće smjenjuje zimu, kad su doline bujne i zelene, a u visokim planinama još vladaju respektabilni zimski uvjeti, kad možemo osjetiti toliko intenzivan kontrast i toliko nijansi, najljepše vrijeme za planinarenje. Ne znam koliko bi oduševljenja pružili bilo detalji kao ovaj na slici gore, bilo cijelokupni utisak ukoliko bi ovaj vrh posjetili u ljetnim mjesecima, ipak bih smio bez zadrške tvrditi da je vrijeme koje smo mi izabrali za uspon na Zubac jednostavno najljepše doba, tvrdi Dundek. Sretan sam, kaže! Sretni smo i mi, Dundek.

Vrh Zupca (lijevo), izložena krijesta čija je suprotna strana prevjesna i pada hiljadu metara u dolinu Bijele. Lijevo iza vrha slijede Otiš i Zelena glava.

Pristup samom vrhu Zupca, tvrde Dinno i Dundek, nije jednostavan, to je izložen greben koji visi nad vrtoglavim dubinama sjevernog pobočja Zubca, te nešto blažim, ali pri samom vrhu dosta strmim jugoistočnim padinama. Vrh je "tijesan" i zahtijeva "mirnu krv", no uz nešto osnovne opreme za osiguravanje (uže, omčice...), možemo nivo "avanture" spustiti na podnošljiv nivo i vrijeme koje provodimo na ovom mjestu ikoristiti da se prepustimo planini i tom trenutku u kome smo, neometani pritiskom koji na nas ostavlja eksponiranost dobini, kako bi ove trenutke doživjeli dovoljno intenzivno da traju dugo, dugo pošto ga napustimo.

 Pogled iz pravca Zupca na arenu Rakovog laza, sjevernu prenjsku barijeru sa markantnom Velikom kapom (2007m), te Čvrsnicu u daljini. Foto: Dinno Kassalo

Povratak! Sa dolinom Bijele i šarenilom kojim zrači, počev od intenzivnog zelenila, preko smeđih, mrko prošaranih strmih sjevernih prenjskih pobočja i šarenila sniježnih krpa u višim zonama, koje će se još dugo opirati proljeću, čak i ljetu, do Crnog polja i Sivadija iza leđa u kojima sunce još iskri i blješti, napustili smo ovo mjesto, kako kažu Dinno i Dundek, ispunjeni nečim što će nas dugo opsjedati i čemu ćemo dugo tražiti korjene u nama samima, pokušavajući povući granicu između avanture u smislu rizika i ljepote koja ju nizostavno prati (ako je to ikako moguće), tvrde ova dvojica visokogoraca.

 Pogled na Zubac sa Jezerca. Foto: Sibel Trbić

Pogledajte raniji prilog
Zubac - hercegovački Matterhorn
obvjavljen na ZONE-2000
"Pošto ne spada u grupu prenjskih dvotisućnjaka, Zubac se često,
nezasluženo, propusti pomenuti, mada je ovaj vrh, slobodno možemo
reći, jedan od markantnijih bosansko-hercegovačkih vrhova"