Ilhanin smijer, jedan od zimskih smjerova u Prenju (Osobac 2099m) koji je dobio ime po djevojci iz priče. Penjan je sedamdesetih, a ocjenjen je sa II, što znači da nije težak ali je prilično atraktivan (ukoliko vam ne znači puno nekih petstotinjak metara ledene strmine pod nogama). Foto: Toma, februar 2000

Iz Centralne dvoje penjača mašu rukama i pokazuju u pravcu Novakove pećine. Krenuli smo u tom pravcu kad ispod stijene zatekosmo dvojicu momaka kako stoje kao okamenjeni, ispred njih na kojih desetak metara vidimo nešto što bi moglo biti ljudsko tijelo. Priđemo, kad djevojka daje znake zivota...

U jesen 1977. godine na Romaniji se održavala Sarajevska škola alpinizma. Petkom, u popodnevnim satima, okupljali smo se u planinarskom domu podno Velikih stijena (Slaviša Vajner Čiča), imali predavanja o opremi, penjanju, opasnostima, družili se...
I jedan petak od doma smo krenuli prema stijenama da vidimo one što penju. U grupi je bio Gordan Čahtarević, Neda Pervan i ja. Odozgo od stijena smo čuli neobične zvuke. Nešto nam je govorilo da neće na dobro...
Potrčimo kad gore u stijenama, iz Centralne, dvoje penjača mašu rukama i pokazuju u pravcu Novakove pećine. Krenuli smo u tom pravcu kad ispod stijene zatekosmo dvojicu momaka kako stoje kao okamenjeni, ispred njih na kojih desetak metara vidimo nešto što bi moglo biti ljudsko tijelo. Priđemo, kad djevojka, daje znake života.
Svoj strah sam rastjerao tako što sam počeo da se derem na one druge, bar tako su kasnije pričali. Onda sam baš kao po dobro naučenoj lekciji počeo čistiti i otvarati usta, uvezivati slomljene dijelove za one neslomljene, ubacivati povrijeđenu u čamac, organizovati okupljene, transportovati do Carevih voda na rukama, u čamcu, a onda nekom žutom Škodom do Krana...

Za dva i po sata povrijeđena je bila u Koševskoj bolnici.
- Ako preživi nasih je 10% ostalo su uradile ove lotos maramice, grane i transport dovde, rekao je hirurg preuzimajući povrijeđenu, žureći u operacionu salu.
- Osamdeset osam metara, rekao je Rašid - Mišo Mulahusić, spuštajući se užadima niz stazu kojom je padala povrijeđena djevojka. Kasnije smo analizirali razloge i liniju pada i zaključili da je djevojka imala nesreću da izgubi ravnotežu u stijeni, a onda nevjerovatnu sreću kod sama pada.
Vjerovatnoća da preživi pad bila je ravna nuli i eto...
Znam da smo sa strepnjom čekali vijesti iz bolnice, da nas je skupila kod sebe kući šest mjeseci kasnije, za njen rođendan, znam da sam sa njom plesao ples i dobio na poklon srebreni lančić sa runolistom. Znam da je bila izvrstan student na Matematičkom fakultetu i da je radila jedno vrijeme kao profesor matematike. Znam i da se zove Ilhana Sedlarević.

P.S.
Ovih dana sam na moju e-mail adresu dobio neobično pismo iz Sidneja (Sidney), Australija. "Ja sam Ilhana ... ... djevojačko Sedlarević. Preko servera Bosanskog kongresa dobila sam komentar Ševke Kadrića. Molim te da mi odgovoriš je li riječ o planinaru Ševki - Ševi - Kadriću?"
U drugom javljanju mi je napisala da živi u Sidneyu sa porodicom već 12 godina, da ih je četvoro u porodici. Žali se da se prebrzo živi i da joj nedostaje Bosna ali i da je sa svakom promjenom vremena kosti podsjete na Romaniju i jesen 1977. godine

Komentar / Ševa
Mislim da je Ilhanin smijer u Prenju (op.: ne u Romaniji, vidi gornju sliku) penjao Erol Colaković i ko je sa njim bio nisam siguran, mozda Zoka Bošnjak, Toma, Bahra Paravalo... to je ta raja iz II gimnazije koja je iz škole propenjala. Jedna divna generacija.